Je li istina da se uloge u Hrvatskoj dobivaju "na šanku"? Što je s #MeToo pokretom i šute li domaće glumice? Buket onih manje lijepih pitanja udijelili smo talentiranoj šibenskoj glumici s iskustvom, stavom i snovima, teme su o kojima je šibenski novinar sa zagrebačkom adresom Dorijan Klarić razgovarao sa šibenskom glumicom s povremenom zagrebačkom adresom Frankom Klarić za portal Arteist. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Odmah da to riješimo – iako imamo isto prezime i dolazimo iz istog grada, Franka Klarić i ja nismo u rodu. Zajedno smo glumili u predstavama, vodili priredbe, sanjali snove i bježali iz škole, (p)ostali prijatelji i sad, punih dvadeset godina kasnije, oboje radimo točno ono što smo htjeli, zapravo, ono što smo tad mislili da želimo. Baš zato što poznajem njezin glumački put, učinila mi se (i pokazala) kao idealna sugovornica za one manje popularne teme kad su u pitanju kulturna i kazališna scena – napričali smo se o nepotizmu (kojeg je spletom okolnosti upoznala s više strana), povratku u manju sredinu, nemoralnim ponudama i drugim zakulisnim detaljima koji čine život glumice.
A Franka, usudit ću se reći, ima sva obilježja glumice – u šibenskom kazalištu nastupala je odmalena, Akademiju je upisala iz prve, završila je s hvalospjevima, a onda, u svom glumačkom i poslovnom odrastanju, osjetila svih sedam kora toga posla. Gluma je, kaže, izazovna i teška već po vokaciji, a kad se još smjesti u hrvatski sustav s vezama i rupama, nekad se čini kao neizvediva misija. Angažmana trenutno ima napretek – u HNK Šibenik glumi u “Ledi” Miroslava Krleže, dječjim predstavama “Uljez u kažiprstu” i “Avantura brokule i češnjaka”, a tu je i koprodukcija s Gavellom u hit predstavi “Kako je počeo rat na mom otoku”. Gledatelji je mogu vidjeti i u seriji “Drugo ime ljubavi” Nove TV, glumi i u histrionskim “Tajkunima” te u predstavi “Sasvim sam popubertetio” kazališta Žar ptica.
No, krenimo od početka. Franka Klarić, talentirano šibensko dijete, na zagrebačku je Akademiju upala 2005. – baš one godine kad su priče o glumačkom i političkom nepotizmu dosegnule vrhunac. Kći tadašnjeg premijera Ive Sanadera, kći Vesne Pusić, zvijezde sapunice “Zabranjena ljubav” i djeca poznatih glumaca “okupirali” su cijelu klasu i ostavili dojam elitističke ekipe koja je požrtvovnim mladim talentima ukrala mogućnost upisa studija glume. Među dvanaest veličanstvenih, po repu je dobila i Franka – njezina je majka u to vrijeme bila gradonačelnica Šibenika. Nakon što se za glumu pripremala gotovo čitav život, majka na vlasti u očima nekih postala je razlog zašto je na Akademiji. Tad je, priznaje, naglo odrasla.
“To je bio metak u najintimniji dio mene”
“Upisala sam ADU s 18 godina, zapravo kao dijete, nisam ni znala što me čeka i mogu li se s tim nositi. Moji roditelji svojim strukama nisu vezani za kulturu, pa nisam imala ni neko veliko razumijevanje doma, postojala je rezignacija prema tom načinu života, mogućnosti zarade u tom zanimanju… Pisalo se tad svašta na forumima, povrijedilo me to jako jer sam osjećala da nepotrebno trebam dokazivati svojim sugrađanima tko sam i čime se zapravo čitav život bavim. To je bio metak u najintimniji dio mene, moja glumačka prošlost više nije bila važna, činjenica da sam spletom okolnosti nečija kći, i to žene koja se spletom okolnosti uopće našla u politici, je postala imperativ”, kaže Franka i priznaje da danas bolje razumije situaciju u kojoj se tada našla, jer je vidi iz suprotne perspektive.
“Tada sam se sramila zbog činjenice da me gledaju kroz prizmu majke, ali danas mi je ona jasna jer i ja, u kontekstu političke, a i kulturne situacije, imam određenu ljutnju – vidim kojim vezama i načinima ljudi dolaze do pozicija. Naravno, ne želim generalizirati, ali vidimo iz nekih novih primjera da je namještanje stvarno uzelo maha”, kaže i dodaje da je njezina klasa itekako nadišla negativnu atmosferu u kojoj su počeli svoje glumačke živote. Danas je, naime, mahom riječ o cijenjenim glumcima.
“Moja generacija je na kraju ispala super popularna, svi su se probili, Goran Bogdan, Maja Posavec, Nera Stipičević, Mirna Medaković, Andrej Dojkić, tada se režalo, a na kraju sjajna generacija mladih umjetnika!”, kaže i nastavlja priču o Akademiji, mjestu na kojem te uče, ali i – beskrajno promatraju.
“Na Akademiji nikad nisi dovoljno dobar”
“Dvaput sam na Akademiji mislila odustati, bilo mi je previše, osjećala se kao u Big Brotheru, previše me očiju promatralo… Prije studija nisam, primjerice, zamjećivala imam li male sise, a Akademija je promatranje na svim razinama, usiše te, po cijele dane si tamo i stalno netko nešto prčka po tebi, nikad na neki način nisi dovoljno dobar. Javnost ne zna koliko je to težak posao, izaći na scenu i biti zanimljiv ljudima”, priznaje.
Nakon završene Akademije dvije je godine bila slobodnjak u Zagrebu, a onda se odlučila na među mladima tako nepopularan čin – povratak u rodni Šibenik, koji je prije desetak godina tek razvijao kulturnu scenu i počinjao okupljati profesionalne glumce. “Teško je kad se dogodi veća stanka, onda počinju egzistencijalni problemi. Šibensko kazalište je išlo u profesionalizaciju i s tadašnjom ravnateljicom sam dogovorila suradnju. Iskreno, odugovlačila sam s odlukom, bilo mi se teško maknuti iz Zagreba u manju sredinu. Sve se odvijalo baš u vrijeme kulturne i općenite krize 2009. godine, zatvarala su se kazališta, značajno je smanjen proračun za kulturu i šibenska mi se ponuda učinila kao logičan odabir”, rekla nam je Franka, kojoj se za vodeće uloge bilo lakše izboriti u sredini manjoj od Zagreba. Je li to posljedica one okrutne, ali istinite “prva u selu, zadnja u gradu”?
“I da i ne. Zapravo, više sam se vodila činjenicom da ću moći utjecati na nešto što će se raditi u Šibeniku. Moja prva uloga, kad sam se vratila, bila je ni manje ni više nego Glorija Ranka Marinkovića, nema šanse da bih to u Zagrebu uspjela dobiti. Tu su i sva ta otvaranja Međunarodnog dječjeg festivala… Ipak sam u Šibeniku dobila jednu sjajnu priliku, a to mi je i bio cilj povratka. Znala sam da ću imati priliku odigrati neke velike glavne uloge potrebne za stjecanje iskustva nakon Akademije, s koje sam izišla ranjiva i bez utakmica u nogama. Htjela sam se izgraditi kao glumica da bih mogla nositi neke vodeće uloge”, otkriva i dodaje da je šibenska kazališna scena danas puno bogatija, a hrvatske akademije pune su šibenskih studenata od kojih veliki dio karijeru namjerava graditi upravo u rodnom gradu.
#MeToo: “Napravila sam se glupom i izvukla iz neugodne situacije”
“U Šibeniku mi nedostaje veći broj izvedbi, veći ansambl, mentor, netko koga mogu proučavati, od koga mogu učiti i rasti… Kao glumci to nemamo, nakon Akademije ostanemo na vjetrometini i puno ovisimo o sreći”, priča nam 32-godišnja glumica, koja je zbog izgleda i godina idealna sugovornica na temu #MeToo pokreta i činjenice da se u hrvatskom glumačkom svijetu, za razliku od onog holivudskog, gotovo nije ni spomenuo. Znači li to da problem seksualnog uznemiravanja i objektifizacije žena kod nas ne postoji? Ili su glumice jednostavno pretihe?
“Naša scena je puno manja od one holivudske pa je i puno manja mogućnost da se o tome progovori. Osobno nisam imala izričito nemoralnu ponudu, ali bilo je situacija u kojima sam se napravila glupom i tako izvukla iz neugodnog trenutka”, priznaje Franka i dodaje kako puno veći problem vidi u neravnopravnosti spolova koja se rasteže od različitih dnevnica do manjeg broja vodećih uloga.
“Puno je više muških uloga, od serija do ratnih filmova. U postotku gledano, tako je i u literaturi. Ono što mi jako smeta jest činjenica da su žene, koliko mi je poznato, i dalje manje plaćene za istu poziciju, pogotovo za dane snimanja na televiziji ili filmu. Tu smo potpuno nezaštićene”, smatra glumica kojoj film i dalje ostaje neosvojeni teritorij. Zanimalo nas je, naravno, možemo li razloge tražiti u javnoj tajni domaće kinematografije – onoj u kojoj se uloge uglavnom dobivaju po birtijama, a veliki castinzi su prava rijetkost.
“Razumijem da režiseri vole raditi s prijateljima jer u njih imaju najviše povjerenja, ali mislim da bi se trebali više otvoriti, s više castinga i to s većim brojem glumaca. Trebali bi imati više povjerenja u ljude s kojima se ne druže privatno. Ne snimam puno filmova, manje uloge sam dobila ili zahvaljujući ljudima koji su gledali moje ispite na Akademiji ili onima koji su me vidjeli u predstavama. Sve se vrti oko uskog kruga ljudi što je prava šteta, jer ima sjajnih kolega koji su beskrajno talentirani i radišni”, kaže Franka.
“Način na koji gledam na glumu danas je ozbiljniji”
I dalje je ono zaneseno dijete kojeg se sjećam iz Šibenika – oči joj zaiskre kad govori o književnosti, predstavama i ulogama, iako, priznaje, po mnogočemu više nije klinka koja se prije dva desetljeća zaljubila u glumu. “Način na koji gledam na glumu je ozbiljniji, pruža mi osobni rast, donosi mi suočavanje s raznim odnosima, situacijama, propitkivanjima… Što je uloga kompleksnija, tu se više i intenzivnije proširi unutarnji prostor u kojem vidiš i opravdavaš, postane ti jasno zašto je netko postupio tako kako jest. Kad sam kretala u glumu, to je bio izazov, pogotovo zato što sam bila i ostala sramežljiva, a ovo razotkrivanje na sceni, to je ta druga strana mene”, priča nam i dodaje da, unatoč preprekama, živi svoje snove.
Kaže to, moram primijetiti, tipično šibenski, po principu – nije loše, ali čekaj, nikad nije dovoljno dobro: “Sve što sam poželjela, dobro, ne sad baš sve, ali u nekim okvirima, mi se ostvarilo, od ljubavi do posla. Naravno da imam i želje i očekivanja i da sam nesigurna i da bih htjela više, ali… Sve u svoje vrijeme”. Mora Franka malo “zažugati”, ne samo zato što je Dalmatinka – pravim poetama poput nje nikad nije dovoljno dobro… Zato su valjda i najbolji.
Dorijan Klarić
