Datum objave: 25. Listopad 2018

Uz 8. godišnjicu smrti Vesne Parun: Poetesa na koju su gotovo svi zaboravili

Diana Ferić
Diana Ferić

Prošla je osam godina od smrti hrvatske pjesničke dive Vesne Parun koja je rođena na Zalarinu. Prema svojoj želji, počiva na starom groblju u Grohotama na Šolti. Šoltani su joj načinili bijelu grobnicu od kamena klesanca u kojoj Vesna Parun leži u tišini otočnih čempresa, uglavnom zaboravljena od mnogih.

Parun je bila jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.
Po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

 

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem.
U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa", napisali su prigodom jedne godišnjice Vesnine smrti u Jutarnjem listu.
Stihovi Vesne Parun u posljednjih su desetak godina bili pretežito satirični i kritični prema društvenoj zbilji. Usto, u teškoj situaciji u kojoj se našla, na bolesničkoj postelji, napuštena gotovo od svih, Parun je i dalje, paralelno pisala i prkosne autobiografske pjesme, aforizme, i aforističke skice i portrete.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj suvremenoj poeziji Parun je zauzela svojom raskošnošću pjesničkog izraza, bogatstvom tema i motiva i stvaralačkom plodnošću. Iako se ponajviše istakla u poeziji, Parun je pisala i prozu i drame.

 

Za svoje umjetničko stvaranje Parun je dobila niz priznanja i nagrada. Među njima valja istaknuti nagradu poeta oliveatus na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. godine, nagradu "Tin Ujević" 2003. godine za zbirku soneta "Suze putuju", dvostruku "Nagradu Vladimir Nazor" 1959. godišnju nagradu i 1982. godine za životno djelo te povelju Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.
Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.
 

Iz kategorije: Kultura