Konačno se netko sjetio da se u Šibeniku postavi spomen ploča velikom državniku i književniku i borcu za crnačka prava Aimeu Cesaireu kojeg je upravo boravak u Šibeniku, u koji je došao na poziv svog prijatelja, također velikog Petra Guberine inspirirao da napiše svoju najpoznatiju pjesmu „Povratak u zavičaj“ , a smatraju je crnačkom himnom. Postavljanje te spomen ploče inicirala je šibenska Udruga Fotopoetika koja će u suradnji s Disco gimnazijom prikupljati novac za taj projekt, u prvom redu od ulaznica za Disco gimnaziju koji će biti održan 30. prosinca ove godine. Šibenčani uglavnom ne znaju ni tko je Aime Cesaire i koja je istinska veza tog najvećeg afričkog pjesnika i jednog od najvećih boraca za ljudska prava u povijesti čovječanstva i Šibenika. Zamislite kakve su bile reakcije Šibenčana na boravak crnog Cesairea u šibenskom Docu.
Dolazak Aimea Cesairea bio je nevjerojatna senzacija u Šibeniku jer većina Šibenčana do data nikada u životu nije vidjela crnca.
Petrova majka bila je zbunjena Aimeovom tamnom puti. Kada su stigli dala je Aimeu posudu s vodom da se umije, a onda zabrinuto upozorila sina da je Aime oprao lice ali je i dalje crn, a voda je ostala čista.
Suprug Petrove sestre bio je učitelj na Žirju pa su ga išli posjetiti . Kada su Žirjani vidjeli crnca posakrivali su se po kućama i optužili učitelja da im je na Žirje doveo vraga.
To su istinite anegdote o boravku tog velikog čovjeka, pisca i državnika u Šibeniku, a evo i priče o njemu koju je o tomu prije nekoliko godina za časopisa Šibenik tim/Volim Šibenik napisala Maja Klarić.
Pjesnik Aimé Césaire umro je 17. travnja 2008. godine u devedesetpetoj godini u gradu Fort de France na karipskom otoku Martiniku. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odao mu je počast nazvavši ga simbolom nade svih potlačenih naroda, francuski parlament pozdravio ga je minutu šutnje, pariški gradonačelnik Bertrand Delanoë najavio je da će Césaireovo ime dobiti jedan pariški gradski trg, a aerodrom Le Lamentin na Martiniku preimenovan je u Međunarodni aerodrom Aimé Césaire. Cijeli svijet s poštovanjem se oprostio se od velikog pjesnika i jednog od najvažnijih boraca za ljudska prava u povijesti te jednakost među ljudima i rasama u povijesti čovječanstva. Dostojanstvene komemoracije organizirane su u svim gradovima u kojima je živio, radio i stvarao osim u – Šibeniku, gradu kojem je napisao svoje najveće i najvažnije djelo, poemu Zapis o povratku u zavičaj koja je postala himnom svih crnih ljudi svijeta.
Podatak da je Césaire boravio u Šibeniku i u tom gradu počeo pisati poemu koja je postala manifestom borbe za prava crnaca i afirmaciju cjelokupne afričke kulture, objavili su mnogi ugledni svjetski mediji, ali u šibenskim i hrvatskim tiskovinama o tome se ne može naći ni retka. Nije objavljena čak ni vijest o njegovoj smrti, premda je trebala budući da su njegove veze s Hrvatskom i Šibenikom daleko dublje i značajnije od kratke šetnje šibenskom rivom, boravka u kući obitelji Guberina i inspirativnog odmora na žalu Martinske čije ime nevjerojatno podsjeća na ono njegovog rodnog otoka, Martinika. Nitko osim profesorice Biserke Cvjetičanin , znanstvene savjetnice u Instituta za međunarodne odnose, bivše zamjenica ministra kulture RH i članice Upravnog vijeća Međunarodnog fonda za unaprjeđenje kulture UNESCO-a, nije napisao ništa.
Najveći crnački pjesnik, prijatelj Šibenčanina Petra Guberinu
Aimé Césaire rođen je 1913. godine u gradu Basse Pointe na karipskom otoku Martiniku. Njegova je obitelj bila siromašna, ali usprkos tome nije štedjela u pružanju vrhunskog obrazovanja svojoj djeci. Tako Aimé odlazi na studij u Pariz gdje upoznaje aktere onodobne literarne scene među kojima su bili njegovi kasniji životni suradnici i prijatelji Léopold Sédar Senghor, najvažniji predstavnik francuskog nadrealizma i budući predsjednik Senegala, André Breton, glavni ideolog i protagonist književnog nadrealizma te hrvatski znanstvenik svjetskog ugleda Šibenčanin Petar Guberina.
Zajedno sa Senghorom i Léonom Damasom, Césaire je 1934. godine osnovao časopis Crni student (L'Etudiant Noir), a početkom četrdesetih sa suprugom Suzanne i časopis za kulturna pitanja Tropi (Tropiques). Oni su postali njegova glavna sredstva u borbi za priznavanje afričke kulture, a protiv diskriminacije crnih studenata. Césaire i njegovi suradnici na stranicama tih časopisa ukazuju na problem ignoriranja i zatiranja kulturnog identiteta potlačenih naroda Afrike i kolonija. Tu je objavljena i njegova zbirka pjesama Les Armes Miraculeuses kojom opisuje vlastito poimanje pjesništva kao čudotvornog oružja u borbi za bolji svijet i ravnopravnost svih ljudi. Za svoje ideale nije se borio samo stihovima nego se i politički angažirao, zalagao se za osamostaljivanje francuskih kolonija u Africi i oštro kritizirao zapadne zemlje predbacujući im brutalnu kolonijalnu politiku koja je za sobom ostavila najveću masovnu grobnicu čovječanstva.
Opasnost globalizacije
Krajem Drugog svjetskog rata, 1945. godine, izabran je za gradonačelnika Fort de Francea glavnog grada Martinika, a deset godina kasnije objavio je esej Rasprava o kolonijalizmu u kojem žestoko napada europski kolonijalni rasizam i licemjerstvo. Odnos kolonizatora i koloniziranog uspoređuje s odnosom nacista i njegovih žrtva. Tvrdi da nema nevine kolonizacije i upozorava da će onaj tko svede čovječanstvo na kulturni monolog platiti visoku cijenu naglašavajući koliko će čovječanstvo izgubiti ako utihnu glasovi afričke, indijske ili neke druge kulture. Među prvima ukazuje na činjenicu da i globalizacija predstavlja opasnost jer vodi prema kulturnom jednoumlju i opasnoj dominaciji jednog svjetonazora nad ostalim kulturama svijeta. Svim se stvaralačkim, intelektualnim i političkim sredstvima bori protiv kolonijalizma i rasizma, a svjetski mediji o njemu pišu na naslovnim stranicama 2006. godine kad se odbio sastati s tadašnjim čelnikom francuske stranke Union for a Popular Movement, a današnjim predsjednikom Francuske Nicolasom Sarkozyjem prosvjedujući protiv zakona koji nalaže da se djecu u školi uči da je uloga Francuske u Sjevernoj Africi bila pozitivna. Smatrao je to zlonamjernom obranom kolonijalizma i francuskog rata u Alžiru pa je tadašnji predsjednik Jacques Chirac bio prisiljen opozvati taj zakon.
Kulturni pokret crnaštva
Aimé Césaire odigrao je veliku ulogu u razvoju frankofone afričke književnosti. Francuski jezik obogatio je afričkom metaforikom i mistikom drevnih obreda. Zajedno sa Senghorom, Césaire je u svjetsku književnost i politiku uveo pojam crnaštva (négritude) koji definira afričke korijene stanovništva karipskih zemalja i nezavisnost afričke kulture. Dok stvaraju i djeluju uz njih je njihov najbolji prijatelj, bijelac, Europljanin, Hrvat, Šibenčanin – Petar Guberina.
Pojam crnaštva kao umjetničkog izraza i političkog stava nikad nije označavao opreku bijelcima i europskoj kulturi već okosnicu povijesnog pokreta revalorizacije identiteta obezvrijeđenih i potlačenih naroda. Pokret crnaštva na europskoj književnoj sceni javlja se u isto vrijeme kad Jean Paul Sartre u nju uvodi koncept angažiranosti u književnosti. Césaire ga je prvi put upotrijebio u svom Zapisu o povratku u zavičaj kojeg je napisao nadahnut boravkom na Martinskoj i u Šibeniku.
Petar Guberina poziva Césaire u Šibenik
Sam Aimé Césaire uvijek je radio govorio o svom boravku u Šibeniku i nikada mu se nije prestao diviti: -Kakav fantastičan pejzaž! Martinska, to je moj Martinik. Otkrio sam Martinik u kojem nisam bio punih pet godina! To je kao san, istu večer počeo sam pisati Zapis o povratku u zavičaj.
Njegove veze sa Šibenikom počele su se rađati desetak godina ranije kada je u Parizu upoznao Petra Guberinu. On mu, uz Léopolda Senghor, postaje jednim od najboljih prijatelja pa ne čudi što ih je pozvao da bude gost u njegovom domu u rodnom Šibeniku. Senghor nije mogao doći ali se Césaire rado odazvao. Nije teško zamisliti kakvu je znatiželju izazivao dok je šetao Kalelargom i rivom pa ni kako uživa na Martinskoj odmarajući oči na vedutama starog Šibenika. Od izlaska Zapisa o povratku u zavičaj 1939. godine do danas gotovo svi stručnjaci koji su se bavili Césaireom i njegovim stvaralaštvom obavezno naglašavaju da je njegovo najvažnije djelo nastao u rodnom kraju, u svijetu ništa manje znamenitog i slavnog, Petra Guberine.
Uzajamni utjecaj
No, koliko god su Šibenik i Martinska nadahnuli Aiméa, toliko je on utjecao na Petra Guberinu koji se uz svoj znanstveni rad intenzivno izučavao i tumačio afričku kulturu i književnost te postao jednim od njihovih najboljih poznavatelja. U Hrvatskoj je pobudio veliki interes za afričku kulturu pa su se pedesetih godina gotovo svi ugledni stručni, znanstveni i književni časopisi bavili tom temom. Sam Guberina uvijek je naglašavao autohtonost i autentičnost afričkog stvaralaštva: -Kao pratilac događaja u zoru crnaštva, u njegovu nastajanju i razvoju i njegovim krizama – želio sam dati svoju interpretaciju te ideje iz zemlje koja se uvijek borila protiv rasizma, iz zemlje koja je uvijek pomagala sve kolonijalne narode u borbi za njihovo nacionalno i socijalno oslobođenje, iz zemlje gdje je nastao prvi rukopis manifesta crnaštva poema Aiméa Césairea o povratku u rodni kraj. Najljepše rečenice Petar Guberina posvetio je analizi afričkog ritma kao nositelja misli i osjećaja: Ono što tek moramo tražiti u europskim literaturama preko kratkih i dugih slogova, preko varijacija akcenta, preko kombinacija matematske naravi, da bismo uhvatili smisao ritma – sve nam je to dano u jednom zamahu s pomoću obične slušne percepcije pri svakoj rečenici ili stihu iz afričke književnosti.
Zašto je Šibenik zabravio na Aimea?
Danas ponosno ističemo svaki pa i najmanji znak poštivanja kulturne raznolikosti, trudimo se, suočeni s izazovima europskih integracija sačuvati vlastito kulturno bogatstvo i zaštititi nacionalni i zavičajni identitet, tvrdimo kako zahvaljujući institucijama poput MDF-a njegujemo interkulturalnu komunikaciju, no u stvarnosti malo toga uistinu poduzimamo. Kako drukčije objasniti činjenicu da, unatoč naporima Petra Guberine da nam približiti afričku književnost i kulturu, njezine fenomene i tradiciju, još uvijek nema ničeg što bi nas na njegova nastojanja podsjećalo i poticalo na daljnje promišljanje? Hrvatska, koja se i sama borila za nacionalno oslobođenje, koja je oduvijek bila protiv rasizma i njen najstariji grad u kojem je začet manifest crnaštva, posve su zanemarili tako važan događaj kao što je Césaireov posjet Šibeniku. Na to je 2008. godine ukazala i dr. Biserka Cvjetičanin: Koliko je, međutim, naša sredina upoznata s njegovim boravkom u našoj zemlji i u Šibeniku? U našim medijima o Césaireu u povodu njegove smrti ne može se naći ništa, a ni Šibenik, Grad kulture, uopće ne mari da je djelo jednog od velikih svjetskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, nastalo na njegovoj plaži. Kada bi, ako ništa drugo, Šibenik mislio na kulturni turizam, taj bi događaj morao biti obilježen, jer bi privukao pozornost svakog turista. Osim toga riječ je o kulturnim vrijednostima koje u prošlosti i sadašnjosti govore o nama samima i o našoj otvorenosti prema drugim kulturama. 2008 godini, koju je Europska unija proglasila godinom interkulturnog dijaloga, bila je dobra prilika da postavljanjem skulpture Aiméa Césairea odamo počasti tom velikom pjesniku i humanistu koji pripada cijelom čovječanstvu. Bio bi to ujedno spomenik njegovom prijateljstvu s akademikom Petrom Guberinom i doprinos afirmaciju naše kulturne sredine koja je te vrijednosti prepoznala.
