Ana Selak, šibenska arhitektica i članica SOBA DAŠ, pomlatka, Društva arhitekata Šibenik, za portal Pogledaj.to piše o prostoru Minerske te što bi ono trebali predstavljati u budućnosti. O Minerskoj kakvu je vide njene kolege i kolegice arhitekti i arhitektice.
Minerska – prostor kontemplacije, mira i rekreacije. Još jedna od vojnih zona u nadležnosti DUUDI-ja, čija je budućnost nepredvidiva. Ili Minerska, prostor budućih hotela, izlaz na more golf terena smještenog preko puta novog zablaćanskog elitnog naselja.
A možda i Minerska, novi foaje tvrđave Sv. Nikole, u kojem se isprepliću gastrocentri i reprezentativne, autohtone i mediteranske suvenirnice. Prostor koji je donedavno bio nepoznat građanima i tek mu je prolaskom šetnice ostvarena mogućnost pristupa, ubrzo je postao interesantna točka raznim investitorima.
Smještena uz kanal sv. Ante, pomorski ulaz u grad, uvala Minerska zauzima površinu od skoro 7 ha i sastoji se od 10-ak vojnih objekata od kojih su pojedini sagrađeni još u vrijeme Austro-Ugarske vladavine, dok je 1944. započeta izgradnja skloništa za brodove.
Početkom 90-ih predana je Gradu Šibeniku na upravljanje, ali ne i u vlasništvo. Prema prostorno planskoj dokumentaciji postojeće građevine unutar bivše vojne zone Minerska mogu se zadržati, rekonstruirati i prenamijeniti za javnu i društvenu, obrazovnu, kulturnu i ugostiteljsku namjenu, ali i zamijeniti novom građevinom.
Mnogo je mogućnosti i vizija za ovaj nedorečeni i djelomično zapušteni prostor (zapušteni ukoliko promatramo same objekte koji zjape prazni), a pitanje je, kako prepoznati pravu, i da li uopće postoji pravo, finalno rješenje.
Je li arhitektura ono što će nametnuti korištenje propisujući određeni sadržaj, ili bi, u ovom slučaju svojom suptilnošću i nenametanjem trebala pružiti okvir i scenografiju za buduća događanja?
Na drugim Danima lokalnog angažmana u Šibeniku (od 23. do 25. rujna 2016.), kroz arhitektonsku radionicu u organizaciji Sobe DAŠ i Zavičajne škole na temu uvale Minerska, sudionici – članovi Sobe DAŠ i studenti pod vodstvom arhitekata Emila Jurcana i Dafne Berc, pokušali smo ispitati različite pristupe u sagledavanju tog prostora.
Nismo ga promatrali kroz potencijalni sadržaj jer je on promjenjiv i često stvar političke odluke. Analizom zatečenih elemenata i ispitivanjem njihovih odnosa, došli smo do iščitavanja prostora kroz četiri faze koje se mogu promatrati i kronološki – objekt/ne-objekt, infrastruktura, arheologija i megaforma.
Prva faza – objekt/ne-objekt – prepoznala je prostor Minerske kao jasno omeđen prostor s izoliranim pojedinačnim objektima unutar šume.
- Uvođenjem novog elementa trijema svi prepoznati objekti povezuju se u jedan te ih se na taj način diferencira od okoline. Time je jasno određeno što je objekt, a što ne-objekt. Postojećim vojnim objektima se na taj način daje reprezentativni sloj i natkriveni predprostor za buduću javnu namjenu. Trijemom se vodi sva infrastruktura potrebna za funkcioniranje zatečenih objekata - opisali su elemente prve faze autori Dario Crnogaća, Ana Marasović i Iva Petrov.
Cijeli tekst pročitajte na portalu Pogledaj.to ili klikom na poveznicu - MINERSKA.
