Nazivajući ga ne samo nasljednikom majstora graditelja Jurja Dalmatinca, već njegovom reinkarnacijom novinar Denis Kuljiš piše o nagrađivanom i odlikovanom arhitektu murterskih korijena, Nikoli Bašiću koji svojim projektima mijenja vizure susjednih gradova Šibenika, Zadra i Splita.
- Eskalator na tvrđavi Sv. Mihovila zauvijek će promijeniti Šibenik, zadarski poluotok postat će otok, a Splitorina će bivšu ratnu luku Lora transfomirati u marinu i gat za megakruzere- piše Kuljiš za Jutarnji list.
Nikola Bašić je toliko skroman da misli kako je on naprosto jedan Dalmatinac koji se samozatajno bavi svojim poslom, arhitekturom. Ne shvaća da je zapravo reinkarnacija Jurja Dalmatinca, stvoritelja svjetova, demiurg naše male zasebnosti. On je filozof i neimar čije djelo kreira ambijent snagom prirodne sile ili povijesti. Tri je dalmatinska grada - Zadar, Šibenik i Split - već izmijenio iz temelja, promijenivši im sudbinu, jer je zacrtao i projektirao nove urbanističke forme, koje će ih dugoročno preobraziti. Kako je moguće da to još nitko nije shvatio?
Može se objasniti ovakvom metaforom - prvo izbije izvor i nastane potočić, koji se slije u neku rijeku što nabuja pa se pretvori u široku maticu i onda sve preplavi, ali kada se tu “kvantitet” zapravo pretočio u neodoljivi “kvalitet”, ostaje nejasno i svakako je predmet za knjige o Nikoli Bašiću koje još nisu napisane, za simpozije o njemu koje tek treba održati, za nagrade i medalje za građansku vrlinu i misaonu dubinu koje tek treba osmisliti, dok novinaru ostaje tek egzegeza koju mu nalaže vlastita disciplina - da ispriča storiju o čovjeku i njegovo epohalno djelo istodobno izdigne i spusti na razinu masovnih komunikacija.
Bašićevi su Kornatari - taj arhitekt-filozof i akademik ne bi bio takav fundamentalist da polovicu godine ne provede na vlastitom kornatskom otoku, jednom od dva koja posjeduje, na kojemu se nalazi samo njegova kuća, nekoliko smokava i 60 maslina. Tu borave on i njegova žena, Sarajka koju je našao u predživotu jedne uobičajene jugoslavenske karijere mladog arhitekta iz doba “obnove i izgradnje”.
Odlazak u Sarajevo
S ocem bi na murterinskoj gajeti uplovio u zadarsku Fošu, lučicu među srednjevjekovnim zidinama, toliko drevnu da je bez ikakve dodatne intervencije glumila maorsku utvrdu u davnom koprodukcijskom filmu “Dugi brodovi”. Na brodu su kuhali u tećama i “bronzinima” jer su odlasci na nekoliko milja udaljeno kopno tada bili višednevna putovanja. Kad bi iz rodnog Murtera stizali u Zadar, pred očima malog Nikole otvarala se vista gordog bizantskog i venecijanskog grada, kojega su opsjedali križari, a gradili najveći renesansni arhitekti. Kad je grad preuzela Austrija, srušen je obalni bedem pa ispunjen neoklasicističkim zdanjima što s pozlatom historije danas izgledaju kao fatamorgana - bečki bulevarski prospket na Jadranu.
U Drugom svjetskom ratu Zadar je silno postradao u savezničkom bombardiranju. Nalazio se točno na ruti američke 15. zračne flote koja je s aerodroma u južnoj Italiji bombardirala Beč, Šlesku i rumunjski Ploešti, dok bi na povratku izručili preostale bombe na taj jedini talijanski suvereni teritorij na istočnoj obali Jadranskog mora. Napola razoren, te napušten od Talijana koji su sačinjavali pretežnu većinu domicilnog stanovništva, počeo se obnavljati početkom šezdesetih kao najreprezentativniji primjer hrvatskog modernizma “internacionalnog stila”.
Najcjenjeniji naši arhitekti tu su sagradili zgrade i cijele ulice koje su grad redefinirale suvremenom gradnjom koja nije unakazila, nego oplemenila prostor modernom ljepotom. Mali Murteranin Bašić tu se upisao u gimnaziju i, nesvjesno, upio sve te impresije, koje će ga formirati u ono što je naposljetku postao… No, put je još bio dug. Kad se odlučio upisati na arhitekturu, nije to uspio u Zagrebu, jer je pohađao “društveni smjer” i obrazovao se nadasve u kulturološkim predmetima, a u Zagrebu se zahtijevalo više znanja iz egzaktnih, pa je otišao u Sarajevo i studirao kod profesora Vladimira Zarahovića, jednog od osnivača zagrebačkog umjetničkog pokreta EXAT 51. Zatim se zaposlio u sarajevskom projektantskom uredu, oženio se i tu proveo devet plodnih godina.
Zašto se početkom 80-ih vratio u Zadar? U Zadru je tada radila najuspješnija jugoslavenska firma SAS, tvornica specijalnih alatnih strojeva koji su se izvozili u SSSR, uz golemi devizni priljev kojim je diktatorski upravljao direktor Stanislav Antić, svjestan da “klirinške dinare”, koji se tope u inflaciji, treba hitno pretvarati u neku održivu vrijednost, pa je započeo masivnu stambenu izgradnju i iz Sarajeva doveo Bašića i cijeli njegov tim. Bašić nije htio u žicu tvorničkog kruga, pa je Antić, “za jedan sat”, kupio lokal u zgradi u Ulici Miroslava Krleže, ispod stana u kojom akademik i danas stanuje. Pretvoren je u projektantski biro, koji i danas radi kao njegov privatni studio u sasvim nepretencioznim prostorima, jer je nepretencioznost, običnost, pomirenost i stapanje s ambijentom, temeljno svojstvo ovog velikog čovjeka - sva njegova imaginacija nalazi se u intelektualnom virtualitetu. Što bi danas rekli - u cloudu. Takav je i njegov temeljni pristrup arhitekturi - on teži, kako i proklamira, “da se vratimo istini u arhitekturi”.
Tekst u cijelosti pročitajte klikom na poveznicu - NIKOLA BAŠIĆ.
