„Kročeći malim, odmjerenim koracima, poštujući tlo po kojem hoda, uronjen u nasljedstvu i tradiciji, Šibenik se polako uspinje prema hrvatskoj kući slave.“
Ovom poetskom rečenicom, dosta atipičnom za američkog novinara, završava članak o Šibeniku objavljen u američkom dnevnom listu Washington Post a koji je prošlih dana ushitio mnoge sugrađane. Ma vidi kako je čak do centra svjetske moći, Washingtona, dospjela riječ o našem gradu i njegovim još nedovoljno prepoznatim vrhunskim turističkim adutima.
Pri toj pomisli mnogima srce brže zakuca, a u mentalu već vide kako čitaoci, inspirirani lipim stvarima koje su pročitali, u velikom broju hrle planirati dolazak ove sezone. A tko bi pametan (ako čitaju Washington valjda jesu pametni) propustio takav turistički dragulj u kojem prema članku nema nesnosne gužve kao u razvikanom Dubrovniku, gdje obrazovani i produhovljeni ugostitelji poslužuju svježu, zdravu i autohtonu spizu, a obilazak povijesne baštine, pogotovo zaštićene katedrale i tvrđava svetog Nikole, predstavljaju jedinstven doživljaj za sva čula.
Čitajući taj afirmativan ali dosta anemičan članak nisam se mogla oteti dojmu da novinarka koja ga je potpisala nikada nije bila u Šibeniku ili ako jest, da ga nije pravo doživjela. Kao da joj je netko naš stavio riječi u usta. Taj dojam je potvrdila nekolicina mojih prijatelja koja živi u inozemstvu, vole putovati pa time i čitati reportaže o potencijalnim turističkim destinacijama. Fali tu autentičnog oduševljenja gradom i ljudima ali i kojekakvih tipično šibenskih priča koje nas razlikuju od susjeda. S druge strane ima tu informacija za koje ne razumijem zašto bi čitatelje u drugom dijelu svijeta (i potencijalne goste) zanimale ili impresionirale. Primjerice da šibenskim tvrđavama upravlja ustanova Tvrđave kulture koja je predvodila razvoj grada i „udahnula život tim zapostavljenim spomenicima“, da su u kroz program prijatelja tvrđava uključeni stanovnici, tj 4000 njih iliti 10 posto ukupnog stanovništva koji zato imaju slobodan ulaz na mnoga događanja, te da su na tvrđavama 2018. godine održane ni manje ni više nego 44 razne manifestacije.
Duhovito je što autorica objašnjava kako se Šibenik izgovara SHE-benik („she“ je na engleskom ženska zamjenica „ona“). To bi se moglo dopasti ženama, a neke možda čak potaknuti da posjete SHE – grad. Kako iz teksta saznajemo u nas postoji istoimeni atelje/restoran čije poslovanje je osmislila jedna poduzetna, visokoobrazovana i ekološki osviještena žena koja rame uz rame s Pellegrinijem osigurava vrhunski šibenski gastro doživljaj.
Nemojte misliti da mi nije drago što je dotični članak objavljen. Washington Post ima velik broj urbanih, kulturnih i obrazovanih čitatelja koji su platežno moćni i nama poželjni kulturni turisti, a iz sadržaja članka je razvidno da je isti namijenjen upravo takvima. Neosporno je da im možemo mnogo toga ponuditi. Ali, ali....mislim da Šibenik još nije spreman za ozbiljan kulturni turizam. Zaključak sam donijela na bazi višegodišnjeg proučavanja stanja na terenu, razgovarajući s mnogim prijateljima i turistima, Šibenčanima koji žive ili posjeduju apartmane u gradu te osobnog konzultantskog iskustva. Organizacija i kvaliteta usluge koja je potrebna da bi se zadovoljila očekivanja, primjerice onih koji su pročitali članak u Washington Post-u, za sada jednostavno nije dostatna.
Evo jednog slikovitog primjera: Grupa kulturnih turista, umirovljenika, želi posjetiti tvrđavu sv. Mihovil ili uživati u kulturnoj manifestaciji koja se održava na ljetnoj pozornici. Prvi problem s kojim će se susresti je da uz pristupni put prema tvrđavi nije predviđeno mjesto za dolazak organizirane grupe posjetitelja tj za njihov autobus. Vjerojatno će se iskrcati kod Doma zdravlja gdje će njih četrdesetak uzrokovati gužvu dok prelaze cestu na tamošnjem raskrižju, pogotovo ako su sporiji i nepokretniji. Onda će se na uskom putu, između gusto parkiranih auta i onih koji vozikaju gore, dolje u potrazi za parkingom, uputiti prema tvrđavi. Usput će ih zabaviti prizor kontejnera iz kojih se preljeva smeće i smrad kao i mačke lutalice koje tamo razvlače otpatke. Uspinjući se strmim usponom punom kamenčića (padaju s neograđene i neodržavane padine koja glumi urbani zeleni otok). Ako nemaju štake mnogima bi dobro došle. Na pola uspona, na maloj ledini kod parkića, umjesto klupa na kojima bi mogli odmoriti, poput kakve skulpture, strši kontejner za smeće. Služi tvrđavi za zbrinjavanje brojnih flaša, kartonskih kutija i drugog otpada (nerijetko razbacano naokolo) kako se nebi narušio kulturni dojam unutar zidina. Kada penzioneri konačno dođu do ulaznih drvenih vrata čekaju ih još strme, skliske, stepenice bez rukohvata i rasvjete (što je posebno opasno po noći, kada se budu spuštali kući).
Iako bih bez problema mogla nastaviti vraćam se na početak teksta i članak u Washington Post-u koji nas promovira kao neprepoznatu, a vrhunsku turističku destinaciju.
Moja izmišljena grupa kulturnih turista mogla je lako biti prava. Privukao ljude afirmativni članak koji su pročitali u ozbiljnim novinama, s pravom očekuju kulturni doživljaj koji će ih intelektualno i emocionalno obogatiti. A ono, na tom putu ih očekuju brojna svjedočanstva manjka kulture i organizacije kulturne destinacije. To sigurno nije način na koji ćemo ući u hrvatsku kuću slave kao što autorica članka Washington Post-a predviđa.
Naslovna fotografija:Autor:CUC 2018
