Šećem rivom i odlučim predahnuti u jednom od lijepo uređenih kafića. Vrijeme je prekrasno, ambijent ugodan i za sreću mi nedostaje još samo dobra kavica. No konobara nema iako je kafić poluprazan. Kada se konačno pojavi, nonšalantno me upita: „Što ćete?“, kao da pita vršnjaka, a nedostaje mi i smješak kojim bi mi pokazao da sam dobrodošla.
Kava je dobra pa sam se odobrovoljila. Razmišljam o tome da konobar vjerojatno nije loš dečko, ali je očito slabo obučen za to što radi jer mu nedostaje znanje i osjećaj za komunikaciju i ophođenje s gostima.
Đaba gazdi dotičnog kafića što je uložio novac u skupo uređenje kada je propustio uložiti u obuku ljudi koji u njemu rade, u njihovo znanje i vještine koje svakodnevno primjenjuju u praksi.
Radi se o zdravoj poslovnoj logici svakoe uslužne djelatnosti, bez obzira radi li se o kafiću, pansionu ili hotelu. A logika je slijedeća: što je kvalitetnija razina usluge to će gosti biti zadovoljniji, te će spremnije potrošiti novac i tako generirati prihode koji gazdi i zaposlenicima osiguravaju egzistenciju.
Mislim da bi mladi konobar iz moje priče za svakog gosta imao smješak od uha do uha kada bi to shvaćao. Ovako mi se čini da on, kao i mnogi drugi, smatra kako je njegovog posao dostava kave ili nečeg drugoga od šanka do stola. Zadovoljstvo gostiju, pretpostavljam, ne smatra svojom odgovornošću.
Zašto bi inače izgledao razočarano što mu nisam ostavila bakšiš a potvrdila sam da je kavica bila dobra.
