Datum objave: 08. Srpanj 2015

FUZIJA

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Prošlo je skoro godinu dana mjeseci od kada smo muž i ja doselili iz Zagreba u Šibenik. On, šibensko- skradinskih korjena, ljubitelj ribe i mora, i ja, tzv. šibenska snaha, slavonsko-germanska mješavina, neskrivenih sklonosti prema šniclama, pljeskavicama, pohancima i kobasama. „Nema tice do prasice“, iliti, u mom slučaju: „Nema ribice do prasice“.
Naša životna, dalmatinsko-kontinentalna, fuzija počela je prije petnaestak godina i predstavlja spoj naizgled oprečnih komponenti. Osim kulinarskih, ima tu i niz drugih aspekata: odgoj, kultura, predodžbe, ideje, svjetonazori i pristupi životu, poslu i ljudima. Puno je toga što nas može posvađati ali još više onoga što nas spaja jer obogaćuje naš zajednički život.
Čini mi se kao da je suvremeni svijet pun fuzija: kulinarskih, poslovnih i privatnih. Spajaju se ljudi, firme i kulture stvarajući uspješne i neuspješne ali u svakom slučaju zanimljive spojeve, a što su početne različitosti veće, to je krajnji ishod zanimljiviji, originalniji - a u poslovnom svijetu i konkurentniji.
Rukovodeći se takvim razmišljanjem nisam puno dvojila oko toga želim li se preseliti u Krešimirov grad kada nam se za to pružila prilika. Odluka se činila tako ispravna u svim onim trenutcima kada je sunce obasjavalo šibenski kanal a ja sam, sjedeći na terasi gledala more, ispijala travaricu i maštala o ljetnim zabavama na koje ću pozvati obitelj i prijatelje. Ma kako će se samo iznenaditi kada dođu i vide tvrđave, šetnicu, Banj, starogradske uličice i trgove, crkve, stepenice. Gdje god da sam bila i s kim god sam razgovarala nekako sam uvijek našla načina da promoviram šibenske ljepote i zaniljivosti kojima sam bila oduševljena.
Skepsu prijatelja i poznanika svjesno sam ignorirala u uvjerenju kako je ženi, koja se u životu naselila i naputovala, bez čvrstih korjena i strahova od promjene, dom tamo gdje joj srce kaže da. A moje srce radosno je kucalo kad god bi posjećivali Šibenik, kada smo preuređivali kućicu i kada bi sa susjedima sjedili i ćakulali do kasno u noć. I tako je fuzija sa Šibenikom i njegovim stanovnicima započela emocionalno, bez raznoraznih analiza prednosti i mana, snaga i slabosti ili projekcije najpovoljnijih i najgorih scenarija.
Da sam selila u Sydney, New York, Singapore, London ili Berlin vjerojatno bih tome pristupila racionalnije unatoč činjenici da su svjetske multi -kulti metropole prirodno stanište za fuzije a spajanje je tamo nešto kao prirodna pojava umjesto umijeće življenja. Iznenadila sam se kada sam shvatila da me pravi fuzijski izazov čeka iza ugla, u mom slučaju, tri sata južnije od Zagreba.
Ubrzo nakon preseljenja, tik što sam raspakirala kutije i posložila stvari, vrijeme se krenulo pogoršavati a naleti hladne bure propuhali su me doslovno i u prenesenom smislu. Kao da mi se um razbistrio a emocije stišale, pritajile. (kao mace u susjedovom dvorištu).
Odjednom sam počela primjećivati mnoge stvari kojih do tada nisam bila svjesna. Kuda god krenula, u dućan, na tržnicu, banku, dom zdravlja, bolnicu, u šetnju s psom, izlaskom s prijateljima, traženju parkirnog mjesta, ne mogu a da ne zamjećujem, primjećujem, uspoređujem, analiziram i komentiram. Prvo u sebi a sve češće i naglas kada me domaći upitaju za mišljenje, radoznali čuti kako oni i njihov grad izgledaju iz perspektive došljaka.
Svaka fuzija jedinstven je i kreativan proces koji uključuje razne faze te uspone i padove. Tako je i u ovom slučaju. Kroz situacije i razgovore spajaju se dva svijeta, isprepliću kulture, ideje i vjerovanja. Za sada, čini mi se na obostrano zadovoljstvo.