Samo pet od 123 komunalna poduzeća ispravno obračunava cijenu vode, dok preostalih 118 to radi pogrešno. Zaključak je to Državnog ureda za reviziju koji je Saboru pripremio izvješće “Ekonomska opravdanost razlika u cijeni komunalnih javnih usluga” za 2012, piše Večernji.
Dok jedni korisnici usluga komunalnih poduzeća u vlasništvu gradova i općina vodu plaćaju previše, drugi je plaćaju premalo, a takve razlike nisu opravdane. Mjerila su dvostruka, kao i metodologija, o čemu u radu “Jesu li ekonomski opravdane razlike u cijeni vode” pišu dr. sc. Anto Bajo s Instituta za javne financije i dr. sc. Marko Primorac s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Najavljeno poskupljenje cijene vode u ovoj godini novi je udar na građane, a opravdava se upravo rastom troškova isporučitelja usluga i vodnih naknada. Društva se uglavnom nisu uskladila sa zakonskim zahtjevom prema kojem su se morali ustrojiti kao trgovačka društva ili javne ustanove koje se isključivo bave vodoopskrbom i odvodnjom, a njihovi su osnivači isključivo gradovi i općine. Ispravno to rade samo komunalci u Makarskoj, Splitu, Sinju, Čakovcu i Đurđevcu, svi ostali – pogrešno!
„U Hrvatskoj ne postoje cjelovite javno dostupne informacije o cijeni vode po pojedinim pružateljima usluga i korisnicima, a rijetke su i stručne i znanstvene analize njihova financijskog poslovanja“, ističu Bajo i Primorac upozoravajući da razlike u cijenama nisu opravdane i nisu ujednačeni kriteriji po kojima utvrđuju cijenu vodnih usluga.
Stručnjaci podsjećaju da su isporučitelji su do prosinca 2012. trebali isključiti iz poslovanja sve druge djelatnosti, no većina ih u 2012. nije uskladila poslovanje. Naknadno je taj rok produljen do kraja 2013. Cijene su morali obračunavati u skladu s načelima punog povrata troškova, socijalne prihvatljivosti i zaštite od monopola te poslovati prema mjerilima učinkovitog poslovanja. Prema uredbama koje je Vlada o tome donijela, cijene vodnih usluga trebaju biti ekonomske i pokrivati rashode pružanja usluga. A to uglavnom nije slučaj, javlja Večernji.
Problema je mnogo: nejasna evidencija troškova za vodne usluge koja otežava formiranje adekvatne cijene, različiti omjeri fiksnih i varijabilnih cijena za pojedine isporučitelje, dvostruka naplata naknade za koncesiju koja poskupljuje vodu, višestruka naplata fiksnog dijela cijene za korisnike u zgradama bez posebnih vodomjera za svako kućanstvo, velike razlike u cijenama za građane i gospodarstvo prema kojima iznajmljivači neosnovano plaćaju nisku cijenu za građane, golemi gubici zbog dotrajalosti cjevovoda i vodosprema te u konačnici, loše upravljanje.
„Pojedina društva obračunavala su prodanu vodu drugim društvima po cijeni nižoj od najniže osnovne i nisu bila u mogućnosti osigurati pun povrat troškova, primjerice Istarski vodovod iz Buzeta slovenskom Rižanskom vodovodu Koper“, objašnjava dvojac, te otkriva da su se nerazborito dijelile i donacije, a rashodi su negdje puno viši od prosjeka.
Bajo i Primorac predlažu promjene i poboljšanja: Ponajprije, resorno ministarstvo i Vijeće za vodne usluge trebaju precizirati odredbe Uredbe o najnižoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova. Gradovi i općine zatim bi iz poslovanja trebali isključiti druge usluge, čime bi se riješio problem evidencije troškova, a u stambenim zgradama s više domaćinstava i zajedničkim vodomjerom raspodijeliti fiksni dio troška na stanove. Osim preispitivanja odnosa cijena za domaćinstva i gospodarstvo, učinkovitost tvrtki može se povećati udruživanjem više malih u veće, izvještava Večernji.
