Nakon 20 godina od registracije imena All-Petrina's Ljilja Nakić Petrina šibenska i poznata hrvatska uzgajivačica tornjaka ima jubilarno 10. leglo tih pasa koji su i radni i izložbeni i to sedam mužjačića i jednu ženku. Čekaju nove vlasnike, a imaju odličan pedigre - mati im je osam godina stara kuja Ch. Nicole Boss-Tor "Niki", inače EU viceprvakinja s EDS Brno u Češkoj i Najljepša zrela ženka u pasmini (2014) dok im je otac Multi Ch Lange, svjetski prvak s WDS 2015 iz Milana u Italiji, inače praunuk starih šampiona All-Petrina's: Bucka, Tine i Dolly.
Zanimljivo je i da je tek nedavno u studenom prošle godine na Godišnjoj Skupštini Međunarodne Kinološke Federacije (FCI) u Leipzigu, koja je održana uz Svjetsku izložbu pasa (WDS) nakon dugih godina kinološkog rada i nakon više od 10 godina od provizornog FCI priznanja konačno i punopravno priznat tornjak kao posebna pasmina
U Hrvatskoj se na kinološkoj sceni pripreme za priznanje te pasmine provode od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I sad, upravo nedavno – 7 studenog prošle godine sav taj rad brojnih kinologa entuzijasta okrunjen je uspjehom u vidu međunarodnog FCI priznanja tornjaka . Hrvatska je dobila svoju sedmu baštinjenu (autohtonu) pasminu koju bratski dijelimo s BiH“; ističe Ljiljana Nakić Petrina jedna od tih entuzijasta koja sve te godine radi na priznanju tornjaka.
Tornjak je baštinjeno blago Hrvatske i Hrvata u BiH, makar, a u posljednjem desetljeću proširio se od USA i Kanade na zapadu do Rusije na istoku.
Tornjaci su krupni, izuzetno lijepi, dugodlaki pastirci. O njima u starim zapisima Đakovačke biskupije postoje pisani tragovi počevši još od daleke 1065 godine. U njima, uz detaljan opis izgleda tog psa piše da je u to vrijeme rasprostranjen po cijeloj (tadašnjoj) Hrvatskoj, ali su tornjaci su gašenjem ekstenzivnog ovčarenja nestali gotovo iz cijele Hrvatske. Zadržali su se tek u najzabitijim planinskim lokalitetima u kojima se zadržalo i nomadsko ovčarenje (Dinara i Kamešnica u Hrvatskoj i po nekim dijelovima zapadne Bosne) u kojima su i dalje štitili stada od krupnih predatora, medvjeda i dominantno vuka. Po Hrvatskoj ih praktički više nije bilo sve dok se krajem 70-tih godina prošlog stoljeća grupica entuzijasta na čelu sa Šandorom Horvathom nije krenula u sveobuhvatan rad na obnovi pasmine što je upravo friško rezultirao FCI priznanjem.
„Među svojim srodnicima pripadnicima drugih pastirskih pasmina tornjaci se ističu jer su posebno blagog karaktera, a ipak su predani radni psi, bespogovorni i beskompromisni čuvari, te istodobno i divni, odani obiteljski psi, izuzetno nježni prema djeci i navezani na cijelu obitelj.Značaj daljnjeg rada na čuvanju tornjaka u Hrvatskoj od izuzetne je važnosti, jer unatoč svim tornjakovim kvalitetama kao što su dobre radne osobine u čuvanju svega vlasnikova, odanost obitelji, nježnost prema djeci, skromnost na hrani, zdravlje i dug život svjedočimo da domaći kupci radije nabavljaju dva i tri puta skuplje strane pasmine pa smo mi uzgajivači iz Hrvatske, u nedostatku domaćih kupaca prisiljen naše izuzetno kvalitetno uzgojene štence od reda prodavati stranim kupcima“, žali se Ljiljana Nakić Petrina.
