Datum objave: 24. Svibanj 2017

Stazama poznatog šibenskog hajduka Brune Šuška koji je nadmudrio i Antu Šupuka

Stazama poznatog šibenskog hajduka Brune Šuška koji je nadmudrio i Antu Šupuka
Diana Ferić
Diana Ferić

Nikada mi nije palo na pamet krenuti u šetnju stazama na kojima su po Šibenskoj i Dalmatinskoj Zagori, Miljevcima i drniškom kraju putnike krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz zasjede vrebali hajduci, piše naš putopisac Joso Gracin. Ipak, jednog sam se dana zatekao kako lutam starim cestama i stazama preko Konjevrata, Brnjice, Pakova sela i Pokrovnika do Roškog slapa i Podprominja prema Laškovici, Rupama i Dubravicama, pa preko Krke nazad na drugu stranu, sve tamo do Vrlike i na koncu preko Svilaje, Moseća i Unešića do polazne točke na Tromilji ne bih li pronašao neki trag, neki spomen na hajduke ili barem osjetio u grudima strah kojeg su morali osjećati putnici koji su zbog posla ili nevolje morali na put.

Kako me je Ivan Petrović u Kornatima upoznao s hajdukom Brnom Šuškom

Ideju da krenem u šetnju stazama hajduka dobio sam daleko od hajdučkih zasjeda, potaja iz kojih su vrebali, pećina i šuma po kojima su se skrivali – u Kornatima. Tu, na osami uz more, priču o posljednjem šibenskom hajduku Brni Šušku ispričao mi je poučno kimajući glavom moj dobri prijatelj Ivan Petrović iz Pakova sela povjesničar amater, kroničar svoga kraja, čovjek nevjerojatnog pamćenja s posebnim darom za pričanje priča i prepričavanje događaja iz prošlosti. On je spasio i sačuvao mnoge zanimljive priče, a ova o Brni je jedna od stotinu koje zna napamet i samo jedna od tisuća koje je zapisao. Njegove rukom pisane bilješke pravo su blago koje tek treba otkriti.
Ovako mi je on pričao toga dana u Kornatima o Brni Šušku hajduku iz Pokrovnika:
-Tko u Pokrovniku nije čuo za Brnu Šuška, toga nema. To mu je bio nadimak, a pravo ime mu je bilo Mate Štrkalj. Brne je bio posljednji hajduk šibenske okolice, pa ga je kao takvog zabilježila i povijest. Početkom 20. stoljeća fotografirao ga je Ante Šupuk, otac modernog Šibenika, a njegova velika slika u boji danas je u privatnom posjedu jednog šibenskog kolekcionara. Kao mladić bio je Brne snažan i jak. Odmetnu se u hajduke ostavivši kod kuće ženu i djecu, a zašto je to učinio ostaje nepoznato. Brne se hajdučio se po cijeloj Dalmaciji, a odlazio je sa svojom družinom čak i u Crnu Goru. Na kraju je ipak pao u ruke đendera. Namjestili su mu zasjedu. Bilo je kasno kada je shvatio što se događa. Neki njegovi suvremenici koji su tada još bili djeca, živo ga se sjećaju, jer je nakon što je izašao iz tamnice, svoje posljednje godine proveo u svom selu Pokrovniku.

 

Zašto je Brne htio ubiti Pilidžu Copića?

Pokazalo se da je istina to što mi je Ive ispričao jer kada sam krenuo hodati hajdučkim stazama put me je doveo do Pokrovnika gdje sam upoznao starca koji dobro pamti Brnu Šuška i njegove hajdučke jatake.
-Ja ti se dobro sićan kad je doša iz zatvora. – isprčao mi je starc iz Pokrovnika, kajem se što mu ime nisam zapamtio, - Bija je osuđen na deset godina. Zatvorila ga bivša Austrija 1910. godine. Ode u selu su svi mislili da je umra, a kaznu je služija u Puli. Žena mu je bila lipa ka slika, a ima je i dobru dicu. Pile - Pilidža Copić, je bacija oko na nju i on uz pomoć još nekih sastavi Crno pismo. To Crno pismo bilo je da se šalje iz zatvora kad kažnjenik umre. Međutin, niko nije bija siguran u to je li Brne umra ili nije, ali se išlo na intrigu. Žena mu je mislila da joj je muž stvarno umra i ona obuče na se crninu ka i svaka udovica. A Pilidža vrti danas, vrti sutra oko nje, uspije je nekako obrlatiti. Ljubovali oni i ona zatrudni, ali da ne izbije sramota, ona ode pobacit. U selu je bilo žena koje su to znale učinit. Kad evo ti jednog dana Brne kući posve iznenada. Kad je vidija ženu u crnini on nju stane ispitivati, i ona mu kaže da je dobila Crno pismo. Međutim, čim se Brne pojavija Pilidža je nesta. Uteka je u stare jare koje su dalje od sela. Neko se naša ko je Brni kaza šta se sve događalo i on na to pobisnija ki bisni pas. Sta je tražiti Pilidžu s namjerom da ga ubije. Čeka ga je s kuburom za pason na pećini i uokolo, ali mu niko nije tija reći di se krije. Brne ima prijatelja Matića - Matu Copića. Bili su oni kumovi, a isto tako Matić je bija u rodu sa Pilidžom. I on Brni stane govoriti da stoji smirom, govoreći:
-Kume Mate, pušti na miru moga rodijaka. Zaklaće ćemo dvizicu, spremiti ručak i napiti se, i vi se pomirite ki pravi ljudi.
–Ne Matiću – kaza mu je Brne – Ja neću pogaziti svoju rič. Ubit ću ga, to mu slobodno kaži.
-Ne valja to kume Mate. Učinimo kako san ti reka. Bolje je to. – kuka je Matić
–Jok! – odbrusija mu je Brne i mašija se kubure.
Ali Matić je bija lukav ka vrag. Bija je pismen čovik i čita je knjige. U njegovoj kući je bija vra Andrija i on mu ih je donosija. Jednog drugog dana jope nađe Brnu na pećini s kuburom za pasom i stane mudro govoriti.
–Priznaj kume, da si i ti teke pogrišija u svome životu. Reci mi zašto si ostavija svoju ženu i dicu i oša od kuće! Je li to bilo lipo od tebe! Je li to bilo ljudski, kaži pošteno!
Brne se zagleda u nj načas umukne pa rekne:
-Matiću to si dobro reka. Priznajem, nisan se ponija ka čovik. Bilo je tako vrime.
-Eto vidiš. Šta sad triba zamirit mom rodjaku Pilidži?
-Evo ti ruka kume Matiću, i reci svom rodijaku da dođe svojoj kući, ja mu opraštam.

 

Kako je Brne Šuško prevario Antu Šupuka

Deset godina tamnice Brne je dobija zato što je sa svojon družinom opljačka Visovac. Odnili su željeznu kasu s novcin, ali kad su veslali priko jezera na vodi se ukazala krv i oni su se pripali pa su kasu bacili u vodu. Dok su izlazili vanka skoču đenderi i povataju ih. Govorilo se je da je bilo i mrtvih, a žive je pozatvaralo. Kažu da bi on uvatija i više od deset godina da nije bilo Ante Šupuka. On je bija bogat čovik. Ima je u Krki svoje mlinice, a u Šibeniku nikoliko kuća, polja, vinograde, ali bi često bija na Krki. Brne je jedne zime sa svojin ajducima doša iz Crne Gore i živili su po Kotarin. Kad im je nestalo rane, Brne tajno, po mraku pošalje jednog svoga da pita štokod za poisti u Šupuka, ali on ne tide ništa dat. Brne se ubrzo domislija šta će i kako će. Triba Šupuka orobit, ali da ispane ka pošteno, iako nije. Kad se unoćalo on naredi svojim momcima da provale u kuću silom, ako ne tide dati dobrovoljno. Dotle će on biti sa strane i gledat.
–Uvatite ga za prsa, njega ili ženu i vičite, govoreći da će te ih ubiti, dali ne dali. Ja ću tad dotrčat među vas, tako da ispadne da ja njih branim i da neman veze s vami. – tako je Brne pripremijo hajdučiju na Šupuka. Tako je i bilo. Poslin on i Šupuk postanu prijatelji, a to je Brni pomoglo jer je Šupuk svidočija na sudu u njegovu korist. Kad je izaša iz zatvora ima je sedamdeset godina. Mi dica smo se ga bojali jer je bija strašan s onim brčinama i s kuburom za pasom. Liti bi sidija pod koštelom. Sićan se kad je piva pismu: Crna Goro napuni mi torbu, ko ne ništa, bar bukova lista ! Oj, voj, voj ! A kad bi se klalo bravče, oli prase, on bi ija džigericu ili loj, nako vriško ki vuk.

Fotografija Brne Šuška

Za hajduka Brnu Šuška raspitivao sam se puno ali rijetki su za njega čuli. Priče o njemu pamte još samo mještani njegovog Pokrovnika i Pakova sela, i možda Brnjice i Goriša, i poneki šibenski povjesničar. Da nije bilo jednog starca dobra pamćenja iz Pokrovnika i mog Ivie Petroviće ne bi ni bilo puno spomena na posljednjeg hajduka šibenskog kraja. Kasnije sam doznao da nije tamnovao u Puli, nego u Kopru, a spominje ga i don Krsto Stošić u svojoj knjizi Sela šibenskog kotara: Zadnji hajduk šibenske okolice bio je Brne Šuško iz Pokrovnika, koji je 15 godina odležao u tamnici, a umro je 1916. Što je prava istina ne znam. Možda bi trebalo otići u Zagoru, u njegovo rodno selo Pokrovnik i tamo čuti još neku priču o Brni.
Ive Petrović mi je ispričao da Brnini potomci u Pokrovniku čuvaju njegovu orginalnu fotografiju koju je početkom 20.stoljeća snimio Ante Šupuk, ali da je nerado i pokazuju, a kamoli da bi je dali nekom da je kopira. Čak nerado i pričaju o svom brkatom pretku, kao da se srame njegove hajdučke prošlosti. Da Brne nije legenda već stvarna povijesna ličnost shvatio sam kada su mi u Muzeja grada Šibenika pokazali njegovu sliku otisnutu u nekoj knjizi, a nedugo zatim saznao sam da šibenski filatelista i kolekcionar Marijan Lušić čuva Brninu sliku koju je početkom 20. stoljeća gledajući fotografiju, naslikao slikar Zvonimir Rakamarić. Portret je bio izložen na izložbi njegovih dijela u Muzeju Grada Šibenika 1983. godine. Slika je bila na zidu njegove prostrane dnevne sobe. Posljednji hajduka šibenske okolice na njoj je imao najmrkiji pogled koji sam ikad vidio. Brne je s nožem i kuburom za pojasom, s ukrašenom puškom u rukama, zakrvavljenim očima i velikim sijedim brkovima izgledao zastrašujuće upravo onako kako su ga opisivali. Na originalnoj fotografiji koju su mi na moje iznenađenje pokazali u Muzeju grada Drniša, Brne nije tako strašan. Navodno su, Brnu žandari u šibenskom oprali, obukli i naoružali da bi ga Ante Šupuk mogao slikati. Na toj slici istinski je samo Brnin brk jer on nije nikada imao takvu bogatu odjeću ni takvo oružje. Hodao je u dronjcima i bio je tako prljav da su se u zatvoru na njega žalikli drugi zatvorenici, a u to vrijeme čistoća i higijena nisu baš bili uobičajeni. Osim toga, koliko znamo, Brne je putnike pljačkao prijeteći im kamenom ili kolcem, a ne skupocjenom puškom. No, barem postoji njegova slika pa ne moramo zamišljati kako je izgledao.

 

Tajna Brnine kubure

Od Marija Lušića doznao sam još ponešto o Brni. Otac mu je njegov otac ispričao kako je navodno i sam car Franjo Josip čuo za hajduka Brnu, pa je čak i predložio da mu se dodjeli nekakva mirovina, samo da se prestane baviti hajdučijom. Sa svim tim pričama u glavi put me doveo do Damira Labora zaljubljenika u tajne Zagore i povijest našeg kraja, sakupljač starina, On je podrijetlom iz Goriša, a njegovi se obiteljski korijeni prepliću s Brninima. Njegova baba bila jeiz Brnine kuće. Labor mi reče da je pronašao negdje podatak da je Brne navodno rođen između 1848. i 1850. godine, a ispričao mi je i čudnu priču o Brninoj kuburi. Prije nekih 10 -15 godina, reče mi on, u Pokrovniku se urušio dotrajali zid pojate sada pokojnog Ive Štrkalja, sina Grge. Ive je u zidu pronašao kuburu, priča se čak i dvije. Sadašnja pojata je nekada bila potleušica u kojoj se živjelo, a iz nje potječe i Brne, pa se pretpostavlja da je kubura upravo Brnina. Labor je pokušao doći do te navodno Brnine kubure koja je pronađena u jako lošem stanju, ali nije uspio.
-Da si me samo vidija prije kad sam doznao za Brnu. Cilog me zapalila priča ta o njemu. Skoro sam uspija i do njegove kubure doći. Bija sam na pravome tragu. Dan danas ne mogu prežaliti šta je nisam uspija bar viditi. – kazao mi je Damir. - Kada se spuštali u kanjon Čikole ili idem našom Zagorom odmah mi pred oči dođu Brne i hajduci dođu. Vidim ih u kakos e odmaraju hladovini starih hrastova i žilavih koštela, kako se kriju i vrebaju iza stijenau. Mnogi misle da su onibili samo obični lopovi, odmetnici i razbojnici, a meni se nakako sviđa misliti da su bilislobodnjaci, čudaci koji suživjeli prkoseći pravilima i stegama, koji su ljubili slobodu pa i po cijenu nesigurnog, opasnog života. Što god bili siguran sam da naš posljednji hajduk Mate Štrkalj, zvan Brne Šuško nije zaslužio da bude zaboravljen
Po svaku sam cijenu želio saznati još nešto o Brni pa me je put doveo do Župnog ureda Gospe vanka grada u Šibeniku. Tu sam razgovarali s fra Vicom Lucićem koji je također podrijetlom s Pokrovnika ali ni on nije znao puno više od mene.
-Mislim da je taj bandit uhvaćen zadnji od svih razbojnika, a umro je 1916. ili 1917. godine. – kazao mi je. Ipak naveo me je na novi trag. Uputio me je na fra Antu Čavku koji je u jednom od svojih dijela spomenuo upravo Brnu Šuška, ali nažalost nije se mogao sjetiti kako se zove ta knjiga.
Učinilo mi se da priča o Brni nema kraja i da se sve više zapliće. Trebalo je doći do fra Čavkine knjige, otići u Pokrovnik vidjeti ostatke Brnine rodne kuće i pronaći nekog živućeg od njegova roda.

Rodna kuća Brne Šuška

Trebalo je poći – pa sam pošao. I imao sam sreće. U Pokrovniku sam pronašao Brnine potomke, Milana i Branka, ali izgledalo je da te srdačne i vesele ljude, Brne i bilo što vezano uz njega uopće ne zanima. Ipak snimio sam kamenu potleušicu u kojoj se rodio posljednji hajduk šibenskog kraja. Primijetili smo da su i zidovi i krov još u dobrom stanju. Obišao sam malo okolo onako zbog atmosfere i znatiželje pa mi se opet posrećilo. U maloj kući iznad sela upoznao sam najstariju stanovnicu Pokrovnika, devedeset dvogodišnju Janju Štrkalj. U jednoj je ruci nosila jaje, a drugom se oslanjala o štap. Pozvala me je da uđem u kuću. Bio sam ganut njenom dobrotom i gostoljubivošću. Na žalost ni ona o Brni nije puno znala, ali meni je bilo puno već i to što sam upoznao nekoga tko je makar kao dijete živio u Brnino doba.

 

Moje hajdučke staze

Danas, eto, šećem bespućima, šumama i planinskim gudurama, provlačim se neprohodnim klancima, zavirujem u jame i špilje, otkrivam zapuštene staza i putove ne bih li sreo barem sjenu nekog hajduka. Znam moja su romantična maštanja o hajducima daleko od stvarnosti. Vido sam što su i kakvi su bili u nekim starim sudskim spisima, ali cijela je priča tako dobra da mi je žao što uz turističke vinske i kojekakve druge putove i staze, nemamo i avanturističku šetnju hajdučkim cestama na kojima bi turiste žedne doživljaja i sigurne avanture presretali i pljačkali u hajduke odjeveni naši gorostasni momci iz Šibenske gradske straže ili pakovačkog KUD-a.

Nekako se ne mogu osloboditi pozitivnih misli o Brni i hajducima. Stalno mi se pričinjaju kao drski, lukavi i odvažni ljudi koji prkose pravilima i zakonima koje su im nametale vlasti i vladari. Sviđa mi se pomisao da je divljina u njima živjela kao i vucima, da je bila njihov dom u kojem su oni bili vladari. Živjeti slobodno i nesputano značilo je i živjeti surovo i nesigurno. Vjerujem da su bili snažni, snalažljivi i nemilosrdni, jer jedino su tako mogli opstati u toj svojoj slobodi. Većina njih pljačkala je imućne, a sirotinju najčešće nisu dirali, čak su nekima i pomagali. Neki su bili surovi razbojnici, a da su neki sa svojim hajdučkim družinama bili gotovo poput Robina Hooda.
Na Pokrovniku je hajduk bio Brne Šuško, preko Čikole na Miljevacima, hajdukovao je harambaše Stipana Malenica, hrabri borca protiv Turaka, Brištanima Donjim još ima guslara koji bi znali uz gusle pjevati legende o hajducima kako se to nekada činilo uz vatru na ognjištu. Na cesti koja vodi s Miljevaca prema Roškom najveća okuka još se zove Nesritnica zato što su baš tu hajduci mnoge putnike sačekali i opljačkali. Kažu da u blizini Nesritnice postoji špilja u kojoj su se nekada sklanjali hajduci i u njoj skrivali plijen. I Dubravice su imale svog hajduka, harambašu Andriju Laću, a između Drniša, Šibenika i Trogira strah i trepet su bile hajdučke družine Popca i Mulca. Mnogo toga je ostalo potpuno zaboravljeno, jer odavno su umrli oni što znali priče o hajducima, ali još ima dovoljno svega za dobru turističku priču o hajdučkim stazama uz koje ima pršuta, sira i vina, janjetine i kruha ispod peke, naših lijepih starih sela, prirodnih ljepota i znamenitosti, tvrđava i obilja kulturne baštine. Moglo bi se u pohode hajducima pješice, biciklom, automobilom, mogle bi turiste voditi karavane s natovarenim magarcima koje vode naši momci u narodnim nošnjama pa da usput piju vodu s izvora, vino iz suska, da se nadime vatre uz komine i nauče što je to konoba i kakva blaga krije. i razbojnicima našeg kraja. Dale bi se tu kroz hajdučke priče preplesti i legende o knezu Bogoj, Vuku Mandušiću, Gavanovim o utvrdama duž Krke...

 

Mogli bi naši hajduci kad bi bilo volje i želje biti velika turistička atrakcija i najbolji vodiči po našem kraju i svemu što u njemu vrijedi vidjeti, mirisati i kušati. Tako bi hajduci, gle čuda, od nevoljnika, probisvjeta, lopova i razbojnika postali za našu Zagoru, Miljevce i Bukovicu doslovne moderne inkarnacije Robina Hooda jer bi svima donosili samo dobrobit. Jesu li to samo moji pusti snovi ili mi se čini da bi moj Brne Šuško ipak mogao nekome upaliti poduzetničku lampicu u glavi? Tako razmišljam i hodam pa se sjetim mog Ivana Petrovića i blaga koje je skupio u svojoj glavi i po svojim bilježnicama. E moj Ive, baš ti hvala na ovom dvostrukom izletu – po lijepoj prirodi i zanimljivoj prošlosti. Nadam se samo da neću ostati jedinim šetačem po hajdučkim stazama.

 

 

Iz kategorije: Zavičajni putopis