Datum objave: 06. Prosinac 2016

ZAVIČAJNI PUTOPIS: Krune Burnjeg Primoštena i nerazumljivi natpis nad kapelicom

ZAVIČAJNI PUTOPIS: Krune Burnjeg Primoštena i nerazumljivi natpis nad kapelicom
Diana Ferić
Diana Ferić

Naš dom je kamen i krš. Na kamenu smo se rodili, na njemu smo rasli, na njemu ćemo i umrijeti. Ovaj kamen je dio našeg srca i to ne možemo promijeniti. Cijeli svoj život gazimo po škrapama i kršu, veremo se po stinama i suhozidima noseći teret truda i mukama svojih djedova i pradjedova. Tu već stoljećima sanjamo o boljem životu, znajući da na ovom svijetu ne postoji niti jedno drugo mjesto na kojem bi bili sretniji od ovog na kojem jesmo i koje imamo i koje ne želimo mijenjati za bilo što drugo.

Utrne oganj na kominu u kužini mojih pradjedova. Zadnji dim s izgorjele grane masline vine se prema čađavim gredama prošaranih bišom i crnim krovnim kamenih ploča. Prastara paučina ispreplela se među krtolima, pilama i šegunima, pa se skrila u crne purtele i na njima zavjese načinila, ukrasila sve zidove i buže, spustila se do torkula, pa se opružila do suhe, naborane mišine u kantunu. Tanke niti premostili su mrak skriven između bačava i barila, a odatle poput cime bačene na mulo nježno drže se kamenica i pitara zgurenih uz debele zidove kamene zidove pokrivene debelom patinom svih bivših života koji su se tu živjeli. I sve je to utonulo u neki svečani mir koji te ispunjava sjetom i ponosom, a duša ga udiše kao što tijelo udiše zrak. Treba mi sve to. Treba mi kao što mi treba zalogaj kruha i gutljaj vina. Ne sjećam se točno kad sam prvi puta zakoračio u tu prastaru kužinu, ali sam oduvijek volio tu doći, sjesti kraj komina, uživati u pucketanju vatre, i uvijek se iznova čuditi osjećaju da je tamo vani već davno pala noć, a bio je dan i sjalo je sunce koje obasjava krune Burnjeg Primoštena, mog zavičaja. Zakračunah vrata velikim željeznim kračun, zaklonih dlanom da ih bolje vidim pa im pođoh u susret kao dite materi.

 

1906 d NeVA 7.9. SV eTAM ARjAiO OTORETA

Nisam još noge protegnuo kako treba, a već sam pod prvom od vijenca burnjih kruna. To je Kunara. Išarana vlačicama babića i maslinicima oblice liči na čipkastu piramidu koja raste iz srca pitomih zaseoka Krčulja. Na njenom vrhu je kapelica posvećena Gospi od Loreta. Začas sam gore pored nje u sjeni starog čempresa na vrhu Kunare. Tijelu odmor ne treba, ali duša ovdje predahne u blaženstvu božanskog mira. Na kamenoj ploči iznad ulaza u kapelicu piše baš ovako:

1906 d NeVA 7.9.
SV eTAM ARjAiO
OTORETAISVeTOP
ORODe NE U RADITI
OV UKAPETUJURJ
NOVJJSVJG RACIN
I PISAJURINKRS˝

Jednom davno kada sam prvi puta vidio taj natpis nisam ga mogao odgonetnuti. Sada znam da ga je u kamen uklesao i nad vrata kapelice postavio Krste Jurin, 7. rujna 1906. godine i da je kapelica posvećena Svetoj Mariji od Loreta i Svetom Porođenju, ali nisam nikada uspio razabrati tko je kapelicu sagradio. Spominju se, čini mi se dva Jurina, Gracin i još netko, možda neki Pisa. Po današnjim mjerilima onaj tko je te riječi uklesao bio je nepismena, ali u to vrijeme i po tadašnjim shvaćanjima života smatralo se da je natpis uklesao jako pismen i napredan čovjek. Hvala mu zbog toga, jer ono što je načinio, uradio je pošteno i iskreno od srca i najbolje što je znao i mogao. I to je dio naše baštine.

 

 Lebdjeti nad ljepotom kao galeb nad pučinom

S Kunare se otvara pogled na sve strane i na primoštenske stanove i zaseoke Krčulja, Gašperove, Huljeve, Gracine i Jurinove. Preko puta, podno brda Velikog Drvenik, koje se začudo zove isto kao i jedan od šibenskih otoka, samuje stara škola u koju su u prvi razred pošli i moj otac i moja mati i moja sestra. Ja nisam, jer bio sam dijete kanala sv. Ante i Martinske. Rodio sam se sa Šibenikom u očima, ali su mi ipak ove krune Burnjeg Primoštena što se zlate u suton i izranjaju iz magle jutrom, u venama, u duši... Prema jugozapadu su mi drage zgrada poljoprivredne zadruge Primošten Burnji i selo Drage, a iza njega se pružio, kao da se proteže nakon buđenja, horizont koji razdvajala modru pučinu mora od plavetnog neba. Prema jugu, krovovi Južnog Primoštena, Bratskog Doca, Donje Ložnice, Vezca, Stavora, Vadlja..., a iza leđa od sjeverozapada do istoka uzdižu se najviši vrhovi Burnjeg Primoštena koji poput kamenog lanac čuvaju Burnji Primošten, njegove ljude, vinograde i maslinike od hladnih vjetrova koji pušu sa sjevera i istoka. Stojeći na vrhu Kunare čini mi se da lebdim nad svom tom ljepotom kao galeb nad pučinom.

 

 

Oduzeta duša, iskopane oči, ukradena ljepota

Niz Kunaru se lako siđe drevnom stazom koju su ljudske noge utirale tisućama godina. Put me vodi do vode života, lokve Krčuljice. Bez nje ovdje ne bi bilo ljudi. Ne bi bilo ni nas iako više ne ovisimo o lokvama. Neke smo isušili, a sada stvaramo lokve suza zato što smo ih u nepovrat izgubili. Zahvaljujući njima tu je čovjek živio već tisuću ljeta prije Krista. Možda i prije. Idem polako prema Dragi i dvojim u sebi oko toga koje su mi krune mog primoštenskog zavičaja draže? Jesu li to blago iz škrte zemlje crvenice, zlatno ulje i crno vino za koje kažu da je tako gusto i moćno da se ne pije već jede? Ili su to možda kameni krovovi i dvori, komini, konobe i gusterne, ljudi i bronzini? Ili svi ti kameni vrhovi koji okružuju Burnji i Južni Primošten koji zajedno broje tridesetak sela i zaselaka koja još nisam sva vidio i upoznao iako sam cijeli život tu, među njima? Prelijepa su ta sela i zaseoci od kojih neka imaju čudna, egzotična imena. Na žalost izvornih kamenih kuća i pitomih primoštenskih dvora iz godine u godinu sve je manje. Guta ih, potire, briše s lica zemlje beton, inoks, plastika, aluminij... Ako su i opstale oduzeta im je duša, iskopane oči, ukradena ljepota... Nestaju jedan za drugim kameni krovovi, guvna, suhozidi, lokve... a polja, maslinici, vrtovi vonjaju na kemiju, na umjetna gnojiva... Neshvatljivo je da čovjek namjerno truje plodove od kojih živi i blaga od Boga mu darovana. Još uvijek bi mogli spasiti ono što je preostalo, ako ne za sebe onda za svoje unuke i praunuke, ali malo je onih koji to vide, još manje je voljnih nešto učiniti. Te nevesele misli tjeraju me da ovo malo zavičaja zavolim još više i da ga bolje čuvam.

 

Od Jurlinovih dvora do Rasoha

Korak po korak eto me u Dragama. Prošao sam pored Jurlinovih dvora, ali nisam svratio i nisam se javio vridnom don Stipi Perkovu jer bi to, znajući da se nismo dugo vidjeli i poznavajući njegovu gostoljubivost, to bio kraj puta na kojeg sam krenuo, a čekalo me je još puno toga što treba vidjeti prije mraka. Samo sam na pragu Jurlinovih dvora zastao i bacio pogled prema tom prelijepom zdanju pored kojega je grijeh proći, a ne pogledati ga.
Idem dalje asfaltiranom cestom prema jugu, pored uljare, a malo iza nje skrećem lijevo na makadamski put koji vodi do sela Rasohe ili Luketini. I Rasohe, ne mogu se načuditi, dijele ime s jednim od otoka šibenskog arhipelaga. U tom selu zamrznutom u vremenu kao da je iz bajke o Trnoružici nitko ne živi već gotovo pedesetak godina. Rasohe nikada nisu bile veliko selo. Kako su malo po strani mimoišle su ih mnoge „blagodati“ civilizacije pa im je sudbina i tužna i sretna. Tužna zato što su ga napustili svi stanovnici. Otišli. Raselili se. Rasuli se po bilom svitu. Sretna, ako je to sreća, zato što je ostalo sačuvano, zato što je pošteđeno betona i drugih zala. To je selo spomenik životu kakvog više nema. Ostalo je isto kakav je bilo prije pola stoljeća, prije više od jednog stoljeća, prije puno više od nekoliko stoljeća... Sve su kuće, svi krovovi na njima, sva guvna od kamena. Rasohe su pravi dragulj, jedino potpuno očuvano staro primoštensko selo. Sreća je što su vlasnici tih divnih kamenih kuća i dvora u prepoznati vrijednost svoga toga pa ništa ne mijenjaju. U selu, doduše, ne žive, ali dolaze obrađivati svoje vrtle i maslinike. Dok prolazim iz vrtla jedne od kuća pozdravlja me primoštenska težakinja u izblijedjeloj tašelanoj haljini. Kao da ju neki vjetar donio iz davnine. Maše mi srdačno, a ja joj poželim dobro zdravlje. Idem kroz Rasohe i uživam. Zelene drvene škure, zelena vrata od konoba i kužina, na pucalu od gusterne pocinčani sigalj za ugrabiti vodu, a uz zidove dvora loze za odrinu. Ah, sad razumijem Arsena kad pita: „Ko ovo more platit?“
Dok hodam poljskim putovima preko prostranog Širokog brijega koji razdvaja Primošten Burnji od Primoštena Južnog, dođe mi u misli pjesme o primoštenskom kraju koju sam napisao i uglazbio još 1998. godine:

Pokloni se zemlji sine

Kreni cestom uz obalu
prima starom zavičaju,
sve od grada Šibenika
do zelenih maslinika

Prođi di je modra vala,
di je mati robu prala,
tu je prošla tvoja draga
kroz borove rodnog kraja

Pokloni se zemlji sine,
dirni srcem plod masline,
pusti neka stane vrime,
nek te s mora vitar stigne

Tu su ruke najvridnije
još sa radi ka i prije,
i svaka je kaplja slađa,
u kršu se blago rađa

Napit ćeš se crnog vina,
čut ćeš priče iz davnina.
tu su dvori tvoga dida
i kužina od pradida

Pokloni se zemlji sine,
dirni srcem plod masline,
pusti neka stane vrime,
nek te s mora vitar stigne.

 

 

 Na Stražaru

I tako zobajući verse kao zrna grožđa eto me pored kapelice podno Zatoglava odakle se poljskim putovima stiješnjenim između suhozida ide u Krčulj, selo mojih pradjedova. Nisam se u njemu zaustavljao. Idem dalje prema brdu koje se zove Gnojinac i udolini Kačinji, iznad mene su propinju najviši vrhovi Primoštena, Orlović, Kožjar i Stražar. Pored neobične stijene Čelikinje o kojoj su se u puku prele neke čudne priče pa preko zapuštenih ograda i nekoliko oštrih litica uspeo sam se na Kožjar, a onda i na obližnji Stražar, najviši vrh Primoštena za kojeg na zemljovidu piše da mu je tjeme 349 metara nad morem. S vrha se vide sela Vinovac, Rastovac, planinski prijevoj između Krševnjaka i Velikog vrha, a po planinom Boraje crveni krovovi Vrsnog. U dubini između Stražara i Vrsnoga smjestila se Duboka draga, pusta udolina daleka od svega, teško prohodna zbog surovog krša, ali ipak protkana plemenitim zelenim krošnjama maslina. Iako je sve to tako blizu Primoštena pa i Šibenika kada se krene od Stražara prema Orloviću, najljepšem vrhu u nizu primoštenskih vrhova, zađe se u netaknutu divljinu. Nije ovdje ljudska noga, osim ponekog lovaca, zagazila barem pola stoljeća. Zato se s veseljem probijao kroz grmlje i šikaru koja je majčinski zagrlila sve davne staze i putove.

 Među zlatnim maslinama

Preko Velikog i Malog Grbavca ne bez muke i truda, slatko umoran i zadovoljan dohvatio sam se svog maslinika na brdu Stablincu. Sjeo sam ispred stare bunje da predahnem i poigram se uvijek mi dragim sjećanjima na nekadašnja naporna kopanja tvrde škrte zemlje i veselih berbi maslina. Vreće pune plodova tovarili bi na mazgu ili magarca pa ih gonili dolje u dolinu, vraćali po drugu turu, pa neumorno opet dolje i gore od svanuća do mraka. A naše mazge i tovari sve su to mirno i strpljivo podnosili. Bile su to mile, dobre, poslušne i vrijedne životinje. A koliko li smo samo dana i dana mater i ja provodili kopajući našu škrtu crvenicu samo motikom i lašunićem. Bilo je naporno, ali lijepo. Kada bi se umorio, stao bi i poklonio se zemlji oko sebi, a Bog bi me nagradio mirom i ljubavlju.
Nekad je naš vinograd na Stablincu imao 2000 panja pravog babića, ali u zadnjih dvadeset godina zamijenili su ga stabla maslina. Vino od tog grožđa bilo je moćno i opojno. Pio sam ga s guštom. Pušta ga da klizi niz grlo i da me grije dok mi pogled luta tamo daleko na pučinu sinjeg mora sve tamo do tajnovitih, izmaglicom zavijenih otoka Jabuke i Sveca. Čekao sam zalazak sunca ne bih li kao nekada u djetinjstvu ugleda drugu obalu Jadrana. Crvenilo zalazećeg sunca pretočilo su u zlato sutona i poprimilo boju ulja od mojih maslina. Mojih zlatnih maslina.

 

 Među prijateljima kraj komina

S prvim mrakom noseći naramak smilja vraćame s komunu u staroj kužini. Zaplim vatru da me grije i da je slušam kako pucketa, natočim si čašu rumenog mirisnog opola. Na komoštrama nad vatramom ljulja se bronzin pun bravetine, na tavi na tronogama crvči panceta... S crne grede skidam stare gradele. Pripremam gitaru i pot s vinom da kruži čim prijatelji stignu. Oni kužinu ispune žamorom, gitara glazbom i dok bura zviždi kroz stari krov zajedno u po glasa pjevamo moju himni Krčulja:

Grijemo se kraj komina
Došla zima priko briga
u Krčulju klapa piva,
u kužini punoj dima

Vino se iz pota pije
da težačko srce grije,
na vr' naše kapelice
Na buri se barjak vije

Grijemo se kraj komina
dok u bačvi ima vina
gradelje se sada žare
zapivajmo pisme stare

Grijemo se kraj komina
Dok u bačlvi ima vina
Duša nam je pisme žedna
Na 'voj zemlji od kamena

U kantunu maška drima
sad i ona feštu ima,
a kroz buže vitar puše
zapivajmo iz sve duše

Grijemo se kraj komina
Dok u bačlvi ima vina
Duša nam je pisme žedna
Na 'voj zemlji od kamena

Loza tvrda i maslina
osta' će nam do navika,
raste blago iz kamena
to je kruna Primoštena

 

Tekst i slike: Joso Gracin


 

Iz kategorije: Zavičajni putopis