Datum objave: 17. Veljača 2016

Prva planinarska via ferrrata u županiji: Prvi spust kajacima niz kanjon rijeke Čikole

Prva planinarska via ferrrata u županiji: Prvi spust kajacima niz kanjon rijeke Čikole
Šibenik News
Šibenik News

Ovo nije putopis na kakav ste navikli, ali će zahvaljujući ovom što pišem biti napisano puno novih putopisa o našem kraju. Priču koju vam želim ispričati započet ću novinarski, viješću da su Ivan Šafradin - Šafra i Ante Kovačić, pripadnici HGSS-a Stanice Split, prijatelji i poznanici članova šibenskog HPK „Sveti Mihovil“ i šibenskih pripadnika HGSS-a, ušli su 2. studenoga 2015. godine u povijest kao prvi ljudi koji su se ikada kajacima spustili niz kanjon rijeke Čikole i njene nepredvidive divlje vode koje nitko ne poznaje i niz koje se nitko nikada nije usudio ploviti.

 

Riječ je o iznimno odvažnom podvigu i opasnoj avanturi. Kanjon Čikole prepun je neočekivanih zamki, a kada se zađe u njegovo srce nema se više kuda. Nema obala, nema pristaništa i mjesta na kojima je moguće predahnuti. Tu je svatko prepušten sam sebi jer, ako nešto pođe po zlu u tom kamenom žrvnju, ne može očekivati da će mu netko moći priskočiti u pomoć. Ivan i Ante prihvatili su izazov i uspjeli. Čikolu nisu ukrotili, ali su dokazali da je, uz velike napore, plovidba niz tu vodu zastrašujuće siline ipak moguća.

 

Prva šibenska via ferrata

 

 

Vijest o pustolovini Ivana Šafradina Šafre i Ante Kovačića zanimljivo je i neplanirano poglavlje druge, ništa manje zanimljive priče. Riječ je o postavljanju takozvane via ferrata duž najatraktivnijeg dijela kanjona rijeke Čikole s ciljem da taj nevjerojatni djelić prirode bude dostupan i drugim planinarima te da postane jednom od krunskih turističkih atrakcija Šibensko – kninske županije, Dalmacije i Hrvatske. Via fereta osim toga omogućava prolazak kroz kanjon tijekom cijele godine, a ne samo ljeti kada Čikola presuši. Tada je moguće planinariti iznad te rijeke, njenih slapova i ljepota koje nije ni na jedan drugi način moguće vidjeti i doživjeti. S via ferratom šibenski se kraj otvara novoj, sve popularnijoj vrsti planinarenja koja ima sve više poklonika, a oni širom svijeta tragaju za novim atrakcijama i izazovima. U ovom dijelu Hrvatske nema ni manje poznate ni senzacionalnom ljepotom veće atrakcije pa ni poželjnije via ferrata avanture pa govorimo o projektu koji zaslužuje pozornost čak i veću nego neki drugi projekti.

 

Što je to via ferrata?

 

Via ferrata je talijanski izraz (Nijemci kažu Klettersteig) za planinarske putove osigurane metalnim nožištima i klinovima, čeličnim sajlama za osiguranje koje se pružaju uzduž puta te ljestvi i mostova. U našem se planinarskom žargonu udomaćio skraćeni izraz ferata. Ona je, pojednostavljeno rečeno, osiguranje i pomoć planinaru za sigurno napredovanje preko naizgled nepremostivih prepreka u planinama. Može biti vodoravna i okomita, a koristiti se može kako za uspon, tako i za silazak.

 

U planinarskoj literaturi nerijetko se navodi da je via ferrata nastala u talijanskim Dolomitima tijekom Prvog svjetskog rata, ali to nije točno jer su prve ferate postavljene gotovo 70 godina ranije kako bi se olakšali i učinili sigurnijima neki od najpopularnijih uspona u Alpama. Najstarijom feratom smatra se ona sagrađena 1843. na planini Dachstein. Iako prevladavaju u Italiji, posebice u Dolomitima, te u Austriji, danas ih ima posvuda pa i kod nas u Hrvatskoj.

 

 

Tko se može penjati feratom? Može svaki planinar, ali mora pomno birati za koju će se odlučiti ovisno o njenoj težini. U svakom slučaju tko nema iskustva treba započeti s najlakšima. Za feratu nije potrebna neka posebna nego samo standardna planinarska oprema, plus kaciga, rukavice i pojas sa setom za ferate. Poželjne su rukavice s otvorenim prstima za zaštitu ruku. Na nogama su poželjne lakše gojzerice ili trekerice.

 

 Do ferate novcem iz EU fondova

 

Prvu šibensku via ferratu ili po naški, feratu, postavili su u kanjonu rijeke Čikole članovi HPK „Sv. Mihovil“, za dvadeset dana, od 6. do 25. listopada 2015. godine. Učinili su to s posebnim zadovoljstvom jer već više od petnaest godina hodočaste u kanjon Čikole i ukazuju na njegove ljepote i vrijednosti. Upravo je od njih potekla ideja da se duž njegovog najatraktivnijeg dijela postavi ferata kako bi ga se moglo posjećivati u svako godišnje doba, a posebno onda kada je najatraktivniji, kad Čikola nabuja. Prilika da se ta nakana ostvari ukazala se 2014. godine kada je Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim područjima Šibensko kninske županije kandidirala projekt „Razvoj turizma na rubnim dijelovima NP Krka“ za sredstva iz EU. Već u studenom 2014. godine obavilo se prvo izviđanje terena i grubo trasiranje rute kojom će se protezati buduća ferata. Radovi su počeli u listopadu 2015. godine u suradnji sa Sportsko - penjačkim klubom ˝Marulianus˝ koji ima iskustvo u opremanju penjačkih smjerova u stijeni.

 

 

Ferata se proteže od ulaza u kanjon ispod tvrđave Ključice dva kilometra uzvodno do budućeg penjališta, a članovi HPK „Sv. Mihovil“ uredili su je pod stručnim nadzorom djelatnika Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim područjima naše županije. Radove na postavljanju ferate, te probijanja i markiranja pristupnih staza, obavili su članovi HPK „Sv. Mihovil“ Mate Protega, Stjepan Škrlin-Dok, Nenad Bilušić - Dečko, Drago Škrlin - Dragec, Ante Rakić, Antonija Viljac, Tatjana Bračanov, Slavica Krnić i Joso Gracin, a posao označavanja trekova na zemljovidu odradio je Teo Barišić.

 

Huk moćne bujice 

 

Rad na postavljanju ferate bio je, naporna, ali posebno lijepa i uzbudljiva avantura. Kad smo zadnjih dana jeseni ušli u kanjon rijeke Čikole, izgledao je, nakon teškog suhog ljeta, nekako uvelo, pomalo tužno poput zanemarenog kućnog ljubimca. Kao da smo došli na neko od svijeta i Boga zaboravljeno mjesto. A onda... Onda se sve promijenilo. Nakon samo dva dana sa sjeveroistoka su se u kanjon slile goleme vode. Do tada nevidljiva i nečujna Čikola ispunila ga je hukom moćne bujice, tisućama zapjenjenih brzaca i sjajem srebrne pjene visokih slapova nad kojima lebde duge. Sve je oživjelo i ispunilo se zvukovima. Do jučer se duž kanjona šapat čuo na kilometar, a sada smo morali gotovo vikati da bi mogli razgovarati. Radeći na ferati više nismo kao pauci visjeli nad suhom provalijom nego nad smrtonosnom bujicom koja izaziva strahopoštovanje.

 

 

S velikim vodama Čikole prostrujala je hladnoća. Lica i ruke nam se ohladili, pokreti usporili, a misli postale mudrije. Došli smo u kanjon rijeke Čikole čije korito je bilo mrtvo, bez kapi vode, žedno kao pustinja. Vonjalo je na finu trulež, presušenu sedru, vlažni pijesak i mahovinu koja, tamo gdje je pod zelenim granama vrba i divljih smokava ostalo malo vlage, još prekriva zaobljene litice i gigantske oblutke. A onda se sve učas promijenilo. Kroz pustoši je navalila silna zapjenjena voda. Čikola nam se ukazala kao neukrotiva divlja bujica, a njen huk uzdigao se visoko iznad rubova miljevačkih brina. Gledajući svu tu vodu što je hučala pod nama, razmišljao sam odakle ona stiže i kako je moguće da se pojavi odjednom? Da je i cijela planina voda, potrošila bi se za nekoliko dana, a Čikola teče kao da izvire iz magične čaše nego gigantskog mađioničara. Koliko god razmišljao nisam mogao to mogao pojmiti pa sam oslobodio misli i prepustio se uživanju u zvukovima, prizorima i mirisima kanjona.

 

 Zeleno bijela goropadnica

 

Cijela ekipa bila je zatečena i opčinjena tom vodom što se, dolazeći niotkuda, baca, udara i koprca stisnuta u uskoj kamenoj brazdi urezanoj duboko u njedra Zagore. Ta stihija što valja, oblikuje i odnosi kamenje, dubi, kleše i ruje stijenje nezaustavljiva je i jača od svega što čovjek može načiniti. Nad njom smo se provlačili, verali, uspinjali, puzali razvlačeći čelične sajle, bušeći stijene, svom snagom zabijali željene stepenice u bokove kanjona, a onda se pripijeni uz hladni kamen vraćali korak po korak duž „polica“ usječenih okomice brina. Postavljali smo pločice, ringove, omče, spojnice, a na svim mjestima gdje se ferata s gornjih polica spuštala na one niže, postavljali željezne stepenice. A pod nama se pjenila i prijetila zeleno bijela goropadnica Čikola.

 

Ludo hrabri pothvat za pamćenje

 

Oduševljeni prizorima koje doživljavamo poslali smo fotografije svojim prijateljima među kojima su bili Ivan Šafradin - Šafra i Ante Kovačić. Zadivili su ih snimci divlje vode što se probijala kroz, njima nepoznati kanjon. Odmah su nam se javili i pitali bi li se mogli kajacima spustili niz kanjon? Rekli smo im da, ako to žele, požure i dođu odmah dok smo mi još tu i dok u Čikoli ima vode jer je ona ćudljiva i nepredvidiva i s njenim se vodama nikad ne zna na čemu si. Spustiti se kajakom niz nabujalu divlju Čikolu, znali smo, opasan je podvig. Zato smo se potrudili hrabroj ekipi iz Splita pronaći najpogodnije mjesto s kojeg se mogu otisnuti. Izbor je pao na pogodan prilaz Čikoli ispod zaseoka Knezovi. Objasnili smo im i što ih čeka kada krenu niz vodu i ispratili ih sa zebnjom, nabranih čela, zabrinuti. Gledali smo ih kako bodro veslaju i nestaju, a onda s nestrpljenjem čekali da se pojave na cilju kod mosta ispod tvrđave Ključice. Uspjeli su. Spustili su se niz Čikolu, savladali sve njene zamke i riješili sve njene zagonetke. Laknulo nam je, a oni su bili oduševljeni. Bio je to ludo hrabri pothvat za pamćenje kojeg više nije bilo moguće ponoviti, ne zato što nema drugih hrabrih kajakaša poput Ante i Šafre, nego zato što je Čikola dan dva kasnije – nestala. Presahnula. Kao da je nije ni bilo.

 

Bespoštedna borba

 

Ivana Šafradin i Ante Kovačić svoj povijesni spust niz kanjon Čikole izveli su s dva plastična kajaka, konstruirana za divlje vode. Put dugu osam kilometara od sela Knezovi do mosta Pakovo selo – Miljevci, zbog nenadanih problema koje su imali u grotlu zvanom Saranča, prešli su za oko četiri i pol sata. Prvim dijelom kanjona plovili su bez većih teškoća gotovo rutinski, ali nakon dijela zvanog Procip stvari su se počele mijenjati, počela je dramatična borba s divljim vodama kojima nikada nitko prije njih nije prošao pa se nisu mogli pripremiti na ono što ih čeka. Na opasnim slapovima Lasmač i Saranča te na pogubnom Šupljem viru, kajake su morali izvući iz vode i nositi na leđima nizvodno, a morali su se poslužiti i našom feratom. Posebno je uzbudljivo bilo spuštanje s kajacima na leđima niz stijenu Saranče i puzanje duž „police“, pola metra širokog usjeka u stijenama iznad tog najvišeg i najljepšeg slapa na rijeci Čikoli. Nakon Saranče, Ivan i Ante su morali svaku iduću prepreku najprije dobro osmotriti i proučiti jer bi svaki nepromišljeni potez mogao biti koban. Čekali smo ih tihi i zabrinuti, a kada su se konačno u sumrak ukazali na izlazu iz kanjona nitko nije bio sretniji od nas. Članovi HPK „Sv. Mihovil“ koji su se prije nekoliko godina spuštali niz divlje vode Guduče, što je također bio nevjerojatan podvig, dobro su znali kroz što su sve prošli i kakvim su se opasnostima izložili. To nije bila avantura, bila je to bespoštedna borba čovjeka sa silinom moćne prirode u kojoj čovjek ne može pobijediti niti majka Priroda može izgubiti.

 

Via Ferrata u kanjonu rijeke Čikole

 

Kroz kakve su Scile i Haribde spuštajući se kanuima niz kanjon Čikole prošli Ivan Šafradin - Šafra i Ante Kovačić moći će, kako se to kaže, iz prvog reda partera vidjeti svi planinari koji se dođu okušati na via ferrati koju su članovi HPK „Sv. Mihovil“ i šibenskog HGSS-a izgradili na njegovoj desnoj klisuri.


Prva via ferrata u Šibensko – kninskoj županiji duga je nešto manje od dva kilometra, a moguće ju je proći za proći oko dva sata, dok cijeli izlet s povratkom može trajati i do tri sata. Do ferate u kanjonu Čikole, koja počinje u blizini miljevačkog zaseoka Bašići, markiranom pješačkom stazom dolazi se za petnaestak minuta laganog hoda, a povratak gornjim rubom kanjona traje oko pola sata. Ferata najvećim djelom prati prirodne usjeke, „police“ duž kanjona, a najljepša je kada Čikola nabuja jer se tada hoda iznad prekrasne moćne rijeke. U sušnom dijelu godine kad Čikola presuši planinari mogu povezati feratu s atraktivnim kanjoningom. Tada treba računati na osam kilometara dosta napornog probijanja kroz kanjon, a osim planinarske opreme potrebno je ponijeti i opremu za penjanje i plivanje jer drukčije nije moguće savladati sve zapreke i iskušati sve izazove koje taj kanjon krije. Za savladavanje kanjon iskusnijim planinarima potrebno je pet do sedam, sati, ali postoji i kraća dionica koju se može proći za samo dva sata.

 



UPOZORENJE: Via ferrata „Čikola“ još nije otvorena i dostupna za korištenje.

 

Piše: Joso Gracin

Objavljeno u časopisu Volim Šibenik broj 28/9, prosinac 2015
 

Iz kategorije: Zavičajni putopis