Datum objave: 05. Travanj 2014

Tko je baron von Degenfeld po kojem je tvrđava Barone dobila ime?

Diana Ferić
Diana Ferić

Tko je bio  baron von  Degenfeld po kojem  nosi naziv tvrđava Barone, koja ovih dana dobiva posebni značaj nakon što je za njezinu revitalizaciju  1,4 milijuna kuna  osigurala EU na temelju projekta koji je pod nazivom „Otkrivanje bogate povijesti-put u uspješnu budućnost“ osmislila udruga „Juraj Dalmatinac“

 

Tim novcem tvrđava će biti restaurirana i revitalizirana te osposobljena za održivo korištenje. Prema projektu, na tvrđavi će se nalaziti visokotehnološki muzej koji koristi tehnologiju 'tzv. „proširene stvarnosti“ za prezentaciju postava. Tako će posjetitelji putem smart-phonea, tableta ili u budućnosti AR naočala moći promatrati i istraživati sadržaje iz bogate šibenske povijesti, prvenstveno iz razdoblja Kandijskog rata. Posebna atrakcija bit će pogled s vidikovca na panoramu Šibenika kakav je bio u 17. stoljeću. Tvrđava će se obnoviti, bedemi sanirati i nadograditi kako bi se što više približili izvornom obliku.

 

Ova vijest izazvala je povećano zanimanje šibenske i hrvatske i hrvatske javnosti za tvrđavu Barone koja je, iako nevelika, odigrala važnu ulogu u povijesti Šibenika i Hrvatske, pa i Europe.

U kontekstu informacije da je projekt uređenja i turističke valorizacije te tvrđave dobio izdašnu potporu Europske unije podsjećamo da je ona ime Barone dobila po baronu Christophu Martinu von Degenfeldu, povijesnoj ličnosti o kojoj se do sada malo pisalo i čiji je život profesionalnog vojnika slabo poznat.

Jedan od rijetkih tekstova utemeljenih na činjenicama i istraživanju građe o baronu Degenfeldu napisao je šibenski odvjetnik Frano Baica u  18. Broju časopisa Šibenik tim koji donosimo u cijesloti:

 

Zvao se Christoph Martin von Degenfeld, ostao je siroče kada mu je bilo smo osam godina, u Šibenik je stigao preko Njemačke, Švedske, Španjolske i Francuske, zahtijevao je se grad brani od napadača po svaku cijenu, a nakon pobjede zahtijevao je da uz zvuke bubnja sva šibenska vojska klekne i iskaže zahvalnost bogu. Kosti mu leže u crkvi Svetog Kiliana u Durnau blizu Stuttgarta, a Šibenčani ga još uvijek pamte i poštuju.

Uspeo sam se na tvrđavu Barone taman kad se Sunce bližilo zapadu. Prst, dva i dodirnut će brda tamo negdje na Tijatu. Hladan, ali jasan zimski dan. Bura, koja je nekoliko dana puhala očistila je zrak i vidi se daleko, daleko, sve dolje do Visa. Zadihao sam se dok sam se pored pravoslavnog groblja i kroz Teslinu penjao putem uz brdo do tvrđave. Ali, kao i uvijek, isplatilo se. Pogled s nje me svaki put iznova oduševi. Dolje u dubini grad je već počeo žmirkati. Dok još ima svjetla, zabavljam se tražeći poznate zgrade, ulice kojima svakodnevno prolazim, ali iz te ptičje perspektive to i nije baš tako lako. Doživljaj grada je skroz drugačiji i nije se lako orijentirati. Da sam ptica, izgubio bi se u rodnom gradu. Tko zna na čiji bi prozor sletio?

 

Međunaslov: Dok ga gledam možda ga više ni nema

 

Pomislim kako bi bilo uzbudljivo sad poletjeti. Raširiti krila i s ove visine nečujno kliznuti iznad krovova. Jedriti zrakom preko luke kroz klisure Kanala, prema pučini. Naoko bi se moglo činiti kao da sam oduševljen letom, a mene let u biti uopće ne privlači. Štoviše, mrzim letenje i avione. Letio bih samo da sam ptica, a kako nisam, volim da su mi noge na zemlji. Priznajem, imam strah od aviona, i ne letim nikad. Čudim se onima kojima je to ništa. Uđu u metalnu kutiju napunjenu komprimiranim zrakom, dignu ih na deset tisuća metara, u svega nekoliko sati prebace na drugi kontinent, spuste, iskrcaju i njima je to ništa!? Pa to je toliko protuprirodno, da je naprosto zastrašujuće. Po meni, čovjek, pozemljar nije stvoren za letenje. Osim toga, tko zna, možda bi da se ne bojim letenja sada bio na Kubi. S kakve španjolske utvrde promatrao bi panoramu Havane, pušio cigare, ispijao mojito, opijao se opojnim mirisom egzotičnih kreolki i pisao putopise o tim dalekim ljepotama. A tko bi onda još, osim Jose Gracina, pisao o ovim našim zabitim kutcima zavičaja, do kojih ti je dovoljna i čizma?

Dok sam tako sam sebe uvjeravao u opravdanost straha od letenja, nisam ni primijetio da je Sunce zašlo i da se noć prikrala neprimjetno. Bila je to noć bez mjesečine, a pravo na jugu, prema Kanalu, blizu zenita zasjajio je Jupiter. Ove veljače položaj mu je na njegovoj putanji oko Sunca u odnosu na Zemlju povoljan i dobro se vidi nakon zalaska Sunca. Malo ispod Jupitera, ulijevo, crvenkastim sjajem treperilo je bikovo oko. Zvijezda Aldebaran u zviježđu Bika. Crveni div promjerom četrdeset i četiri puta većim od našeg Sunca. U odnosu na njega naše Sunce je sićušni patuljak. Gledam ga sad, a u biti vidim ga kakav je bio pred otprilike šezdeset i pet godina. Toliko je udaljen od Zemlje, da svjetlosti s njega treba toliko da stigne u moje oko. Tko zna, ovaj tren dok ga gledam možda ga više ni nema. Možda je netom eksplodirao u supernovu i raspršio se u svemir, a taj veličanstveni bljesak jedne noći, već kao starci, vidjet će tek naši unuci. Zato kažu da je pogled u nebo, u zvijezde, pogled u prošlost.

 

Međunaslov: Kosti u crkvi Svetog Kiliana u Durnau

 

Ne samo na nebu nego svugdje oko nas je prošlost. Evo i na ovoj tvrđavi, u kamenju njenih kortina i bastiona, u nabitoj zemlji njenih terrapienata nataložena je prošlost, vrijeme davno prohujalo. Vjetrovi su odavna izbrisali bezbrojne stope ljudi koji su po njoj hodili. Nema ih više. Kao da ih nikad nije ni bilo. Gordost, strah, junaštva njihova, sve njihove tuge i radosti, iščezli su u toj nemilosrdnoj rijeci vremena koja uvijek teče naprijed, samo naprijed. Odavno više nema ni Barona po kojem je ova tvrđava i dobila ime. Već stotinama godina kosti mu leže u crkvi Svetog Kiliana u Durnau, malenom gradiću u blizini Stuttgarta u jugozapadnoj Njemačkoj. Na njegovom grobu stoji epitaf, koji uz ostale laude slavi i njegove pobjede nad Turcima. Slavne pobjede koje je izvojevao upravo ovdje, u našoj Dalmaciji, i to baš na ovoj tvrđavi i susjednoj, većoj, koja nosi ime svetog Ivana, a narod je naziva Tanaja.

Čudno je baš odavde vidjeti planet Jupiter koji je dobio ime po rimskom bogu Jupiteru, bogu svjetla koji šalje grmljavinu i munju, zaštitnik je pravde, istine, ćudoređa, a vojsku zaustavlja u bijegu i dosuđuje joj pobjedu. Svjetlost s Jupitera koji je od nas udaljen 500 milijuna kilometara do nas putuje oko 30 minuta, ali ovdje na ovom mjestu do nas putuje svijetla zraka znana kao Baron koja nas obasjava već 366 godina

Kakve su to čudne životne okolnosti i nepredvidiva sudbina jednog njemačkog plemića, baruna, natjerali da napusti zelene švapske šume i vojničku sreću potraži na ovim našim kamenim, sivim obalama, tisuće kilometara od kuće?

 

Međunaslov: Christoph Martin von Degenfeld

 

Sedamnaesto stoljeće bilo je stoljeće ratova. Moglo bi se to kazati i za mnoga druga stoljeća, jer očito je ljudima ratovanje urođeno i malo je bilo dana na ovoj zemaljskoj kugli da se nije ratovalo i da negdje neko nekog nije ubijao zbog ovog ili onog razloga. Kako se u tom stoljeću ratovalo na sve strane, mnogi plemići, naročito oni nižeg ranga, obučavali su se od malih nogu za vojna zvanja. Putovali bi Europom i za plaću, na ugovor, kao plaćenici, kondotijeri, stupali bi u službu država koje su tog trena zbog nekog vojnog sukoba imale potrebu za njihovim angažiranjem.

Naš barun, rođen pred sam početak tog stoljeća, imenom Christoph Martin von Degenfeld, ostavši siroče u dobi od svega osam godina. Sa svoja dva starija brata bio je povjeren na odgoj majčinom bratu. Odrastavši, školovao se po sveučilištima južne Njemačke, a kada je 1618. godine izbio Tridesetogodišnji rat, s devetnaest godina otpočeo je vojnu karijeru. Tridesetogodišnji rat je harao Europom od 1618. do 1648. Bio je to u suštini vjerski sukob protestanata s jedne, i katolika s druge strane, u kojem su sudjelovale skoro sve europske države toga doba. Iako je Martin potekao iz protestantske sredine, zahvaljujući ujaku, odgojen je kao katolik pa je stupio u službu Habsburgovaca i borio se na strani katoličke lige. Zbog vojničkih zasluga car mu je dodijelio, ili bolje reći obnovio, titulu baruna. Potom je službovao pod španjolskom krunom i na strani katolika sudjelovao je u vojnim kampanjama u Nizozemskoj. Onda je odjednom došlo do preokreta i 1632. u dobi od trideset i tri godine, Baron prelazi na stranu protestanata, u službu švedskog kralja Gustava II Adolfa, kojeg su nazivali Lav sa sjevera zbog njegove hrabrosti i vojne vještine, te izuzetnih zasluga za spas njemačkih protestanata u tom ratu. Borio se u poznatoj bitci kod Lutzena, u kojoj je, predvodeći konjicu u juriš, poginuo i sam Gustav II Adolf, švedski kralj. Zanimljivo je da su u toj bitci, na strani katoličke lige sudjelovali i hrvatski konjanici, proslavivši se izuzetnom hrabrošću. Kad su u nastavku rata carske trupe katoličke lige osvojile dijelove južne Njemačke, pa tako i Švapsku, ipak su na neki način kaznile Barona, zapalivši njegovo imanje i dvorac Degenfeldovih. Baron je napusti švedsku službu 1634. i ponudio je svoje usluge Francuzima, prešavši opet među katolike, ali se u biti nastavio boriti na strani protestanata, jer se Francuska, iako katolička zemlja, u tom ratu, zbog starih političkih rivalstava s Habsburgovcima, svrstala na stranu protestantskih država.

 

Međunaslov: Preko Njemačke, Švedske i Francuske do Šibenika

 

Kako je zapetljana povijest Europe. Puna proturječnosti i sukoba. Iako moderna Europska Unija ima mnoštvo mana i loših stvari, kad se sagleda krvava povijest Europe, razumno ju je podržati, ako već ni iz kog drugog razloga, onda zbog očuvanja krhkog europskog mira.

U službi Francuza Baron ostaje do 1642., kada zbog spletki i podvala napušta francusku službu u činu general-pukovnika. Iste godine, u Veneciji, na ugovor od sedam godina, stupa u službu Mletačke Republike, kao general konjice Presvijetle Republike Sv. Marka. I tog trenutka Baron je, na našu sreću, povezao svoju sudbinu s Dalmacijom, sa Šibenikom, a da toga u tom trenutku vjerojatno nije bio niti svjestan.

Po dobrom običaju tog stoljeća, 1645. godine izbio je još jedan u nizu ratova kojeg je Mletačka Republika kroz stoljeća vodila sa Turskom Carevinom, Kandijski rat. Turska sila pod sultanom Ibrahimom I napala je mletački posjed na otoku Kreti (Candia), i vrlo brzo se požar rata proširio duž cijele tursko-mletačke granice, silovito zahvativši i naše krajeve. Za one koji prate seriju Sulejman Veličanstveni, zanimljivo je kazati da je tom sultanu Ibrahimu I, kojega su zvali Ludi, šukundjed bio Sulejmanov sin Selim, koji je u seriji još dječak i nema neku značajniju ulogu, ali se ipak uspio, nakon smrti oca Sulejmana domoći sultanskog prijestolja. Kandijski rat je s manjim ili većim intenzitetom trajao pune dvadeset i četiri godine, a da ne bi, kojim slučajem, to veselo stoljeće završilo mirom, nakon kraćeg predaha slijedio je i Morejski rat koji je srećom trajao kratko, samo petnaest godina. 

 

Međunaslov: Šibenik se mora braniti po svaku cijenu

 

Već u prvoj godini rata, drugog kolovoza, nakon dvomjesečne opsade, Turci su osvojili grad Chaniu na Kreti i panika je zahvatila čitavu Mletačku Republiku. Dalmatinski gradovi su većinom bili slabo i nikako opremljeni, zidine i utvrde su bile stare i ruševne, pa je svugdje u Dalmaciji vladao veliki strah od budućih događaja.

Baron je s ostalim vojskovođama i dužnosnicima Republike, iz Venecije doplovio u Zadar krajem kolovoza, i tek što se iskrcao, već je morao isukati mač i otjerati kliškog sandžaka Emerala, koji je pljačkao solinsku okolicu. Vremenom je bilo sve više upada Turaka u Dalmaciju, a sljedeće, 1646. godine, Turci su u srpnju osvojili Novigrad, što je izazvalo potpunu pomutnju i stravu u slabo utvrđenim gradovima Dalmacije. Ti nesretni događaji  nagnali su Šibenčane da sami, bez potpore Republike, na brdu Sv. Ivan, za samo dva mjeseca podignu tada još neveliku tvrđavu, današnju Tanaju.  

                   U to vrijeme Venecija je držala da u slučaju velikog sukoba s Turcima u Dalmaciji, treba po svaku cijenu sačuvati samo Zadar i Kotor, jer su njeni vojni stručnjaci smatrali da se ostali gradovi Dalmacije ionako teško mogu obraniti od napada topovima, pa ih je više-manje bila voljna prepustiti sudbini. Pred Vojnim vijećem u Zadru, koje je pod generalom Leonardom Foscolom, vrhovnim zapovjednikom mletačkih snaga u Dalmaciji, nakon turskog osvajanja Novigrada raspravljalo o tim pitanjima, upravo se Baron zdušno založio da se po svaku cijenu, svim raspoloživim snagama brani Šibenik. Iako je i sam dvojio u uspjeh, zbog slabosti njegovih dotrajalih zidina, pravilno je uočio da bi pad Šibenika praktično rascijepio mletačku Dalmaciju na pola i vrlo brzo doveo do gubitka i ostalih dijelova Dalmacije. General Foscolo, imajući visoko mišljenje o Baronu, odlučio je prihvatiti tu drugačiju strategiju, i odmah ga  je poslao s dijelom vojske u Šibenik, a i sam je, prikupivši dodatne vojne snage, morem krenuo prema Šibeniku. Budući događaji pokazali su svu opravdanost Baronovog mišljenja, i Šibenik je upravo zbog toga bio pošteđen sramotnog pada u Turske ruke.

 

Međunaslov: Nova utvrda na Vidakuši

 

Već u listopadu, bosanski paša Ibrahim napao je Šibenik. Kako je već tada dijelom bila izgrađena tvrđava sv. Ivana, a Baron je odmah po dolasku, na susjednom brdu Vidakuši, započeo s gradnjom druge tvrđave, obranom koje je u tom sukobu i osobno zapovijedao, Turci nisu uspjeli napraviti ništa i morali su se povući. Pokušali su još jednom. I to već sljedeće, 1647. godine, s puno većom silom. Želeći osvojiti Šibenik, paša Tekijeli, koji je došao na mjesto smijenjenog Ibrahima, s golemom vojskom i topovima u kolovozu te godine stigao je pred gradske zidine. Na sreću do tada je tvrđava Tanaja bila već proširena i potpuno dovršena. Izgrađena joj je i tanalja prema sjeveru, zbog koje čitavu tvrđavu i nazivaju Tanaja, a to je u biti dio fortifikacije u obliku kliješta, koja se na talijanskom zovu tenaglie. U međuvremenu dovršena je i ova tvrđava, Barone ili kako je moderno nazivaju, Šubićevac. Izgrađeni su rovovi i obrambeni zidovi između tvrđava i od tvrđava prema gradu.

 

Međunaslov: Bitka za Šibenik

 

Grad je bio opskrbljen svim potrebnim. U njemu se nalazilo podosta vojske, a i domaći puk se organizirao u lokalne kumpanije, i svi su bili spremni i odlučni da do posljednjeg daha brane grad. Bio je to strašan sukob. Zasigurno najveći, najžešći i najkrvaviji u povijesti Šibenika, koji je kroz svoju povijest iskusio mnogo ratnih patnji. Turci su silovito napadali, i to ponajviše Tanaju, znajući da njen pad znači i brzi pad cijelog grada. Baron je kao glavni zapovjednik obrane grada junački predvodio obranu, ne štedeći se, izlagao se pogibelji, pa je odmah kod Šibenčana stekao veliku karizmu, i svi su mu klicali pozdravljajući ga gdje god je, jašući na konju, prolazio. Čitavog kolovoza vodile su se neprestano veće ili manje bitke. Kako na samoj tvrđavi sv. Ivana, tako i po svim obrambenim položajima, kao i u čitavoj gradskoj okolici. Turci su u jednom trenutku čak uspjeli zauzeti tanalju tvrđave, da bi se u noći osmog rujna odigrao konačan boj, kad je odbijen završni turski napad kojim su pokušali zauzeti cijelu tvrđavu. Baron je odmah naredio da uz zvuke bubnja sva vojska klekne i iskaže zahvalnost bogu, dok su čitavim gradom odjekivala crkvena zvona, slaveći veliku pobjedu. Uskoro je zbog tog poraza došlo do rasula i dezerterstva u turskom taboru i paša Tekijeli je 16. rujna 1647. god. napustio opsadu grada i s preostalom vojskom se povukao u Drniš.  

 

Međunaslov: Povijest je učiteljica života

 

Ciceron je napisao, Historia est magistra vitae, i nažalost očito je da se ona na neki način uvijek ponavlja. Zar nije zapanjujuće da je upravo na isti dan, dan konačnog turskog poraza i povlačenja, točno 344 godine poslije, otpočeo napad na Šibenik, napad nekih novih turaka koji su se rukovodili istim ciljem da presijeku hrvatsku Dalmaciju na pola? Da su oni iz povijesti nešto naučili, možda se uopće ne bi drznuli napasti, a sigurno za napad ne bi izabrali baš taj isti dan, 16. rujna, znajući da im je u njemu već numerološki predskazan poraz, jer i bez Barona, u ovom gradu ima i uvijek će biti dovoljno baruna. 

 

Međunaslov: Subrat Dalmatinac

 

Baron je u Dalmaciji doživio i osobnu tragediju. Njegov najstariji sin Ferdinand, kojeg je poveo sa sobom da ga obuči za vojno zvanje, u dobi od svega osamnaest godina, u jednoj akciji kod Vrane u biogradskom zaleđu, mladenački neoprezno približio se odviše turskom rovu, i od pucnja iz arkebuze oslijepio je na oba oka. To je Barona, rodom stranca, zanavijek povezalo s nama, učinilo ga našim subratom, Dalmatincem, ako već ne po krvi, a ono po patnji i žrtvi. Mogao bih o Baronu pričati dugo, a da opet mnogo toga ostane neizrečeno. Proučavao sam njegov život. Ni samom mi i nije baš potpuno jasno zašto, ali toliko sam njime jedno vrijeme bio zaokupljen, da sam ga i crtao i slikao, dajući mu i dio vlastite fizionomije, crtajući sebe u njemu i njega u sebi, a čak sam izradio i njegovu bistu. Bilo mi je jako drago kada sam vidio da ga nisu zaboravili u stalnom postavu šibenskog muzeja. Koji cjelokupni postav i inače ne mogu dovoljno nahvaliti.   

 

Međunaslov: … daleke zelene švapske šume

 

Tvrđava je odavno utonula u mrak. Nigdje ni žive duše. Hladnoća me trgnula iz misli o Baronu, o našoj slavnoj prošlosti, i lagano sam se zaputio nizbrdo u grad, ostavljajući tvrđavu njenoj tišini i uspomenama. Jednog dana ću hodočastiti na Baronov grob. Odnijeti ću mu komadić kamena s njegove tvrđave i odat ću mu počast za junačku obranu našeg grada. Daleko je Durnau, ali svejedno neću ići avionom, to je sigurno. Možda uzjašem šarenog ponija kojeg često viđam kako pase pod sjevernim zidom tvrđave, i zaputim se kasom, polagano u daleke, zelene švapske šume.

 

Tekst je s fotografijama objavljen u  časopsiau  „Šibenik tim“ broj 18 koji koji možete  nabaviti u „Knjižari matica“ u Šibeniku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz kategorije: Volim Šibenik