Nedjelja, 10 Ožujak 2019 08:53

Šibenčani o Ani Paić, trećoj "Šibenskoj grandeci":Ona je duša od čovika!

Napisala: 
Šibenčani o Ani Paić, trećoj "Šibenskoj grandeci":Ona je duša od čovika!

Nekako u isto vrijeme kad je medicinska sestra u mirovini Ana Paić proglašena trećom 'Šibenskom grandecom', na jednom televizijskom kanalu objavljena je vijest o alarmantnom stanju u riječkom KBC-u kojemu trenutačno nedostaje stotinu medicinskih sestara, piše u Slobodnoj Dalmaciji Katarina Rudan koja donosi veliku priču o trećoj "Šibenskoj grandeci" za koju susjedu kažu da je "duša od čovika".

Tekst donosimo u cijelosti:


Sutradan, prije nego sam s Nikšom krenula na Goricu kod Ane, na dogovorenu "čašicu razgovora", na jednom portalu pročitam da zagrebačkom KBC-u nedostaje oko 300 sestara, što me ponukalo da tražim dalje. Uhvatila sam se "guglanja" i naišla na podatke da je krajem prošle godine u Hrvatskoj bilo oko 30.500 medicinskih sestara, a nedostaje ih čak od 8000 do 12.000, što ukazuje na deficit struke koja drži čak 45 posto ukupnog zdravstva. Opće je poznata stvar da sestre odlaze u zemlje u kojima imaju bolje uvjete rada i veće plaće, ali se ne zna točan broj koliko ih je otišlo od ulaska Hrvatske u EU. Samo tijekom prošle godine, prema pisanju jednog dnevnog lista, Hrvatsku je napustilo oko 1800 medicinskih sestara. Deficit sestara je u svim zdravstvenim ustanovama, od bolnica, domova zdravlja do domova za umirovljenike i Hrvatska će ove godine, prvi put, uvesti 200 stalnih medicinskih sestara ili tehničara. I tu sam stala, zaklopila laptop, napustila redakciju i krenula na zadatak.
Dok smo se kamenim skalama, uz srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt Sv. Lovre uspinjali do Anine kuće, pomislila sam: tko li će sutra našoj grandeci, ako ne daj Bože, zatreba, doći u kuću dati injekciju kao što ona to radi drugima? Ili, dodati joj onaj apaurin koji je, kad je čula da je baš ona "Šibenska grandeca", trebala? Neće valjda sve medicinske sestre iz Hrvatske, a time i voljenog joj Šibenika, otići u bijeli svijet? Tko će svima nama sutra biti na usluzi i priskočiti u pomoć ako sve odu? S tim sam mislima stigla do kuće obitelji Paić. Nisam trebala gledati kućni broj, jer je Ana dala dobar opis: kuća u uskoj ulici iznad Samostanskog vrta i ispred nje puno cvića. Lako ju je bilo prepoznati.
 

 

Jadne sestrinske plaće
A Ana? Ona nas je dočekala u društvu supruga Ante, raširenih ruku i s velikim osmijehom na licu. Imala sam osjećaj da oko nje naprosto pršti sva ta pozitivna energija kojom zrači: ljubav, dobrodušnost, srdačnost i širokogrudnost. No, morala sam je prvo upitati za mišljenje o ovoj situaciji s medicinskim sestrama.
- Posal medicinske sestre ja jako, jako zahtjevan i odgovoran, ako ćeš ga radit kako triba. Za sve što sestre rade, tribale bi svaki dan imati po iljadu kuna, a ne pet ili jedva šest za cili misec, i to s prikovremenima. A o doktorima da i ne govorim! Zato nam odlaze i sestre i doktori. Plaće su jadne, nikakve, a zna se ko bi o tome triba povest računa. Zato nije čudno što mladi idu ća. Iako, ja kakva sam, nikad ne bi išla vanka. Ovdje je moja obitelj, ovo je moj grad i to je meni na prvom mistu, reče. Prozborile smo još malo o novcu, plaćama i mirovinama, a ja sam se još jednom uvjerila da Ani novac u životu nije na mjestu broj jedan. Jer da jeste, sigurno ne bi radila to što godinama radi. Pomagala drugima i pomagat će - kako kaže - dok je "tilo i glava" budu služili.

Idemo se mi vratiti na izbor "Grandece". Kad ste čuli svoje ime, rekli da su vam nestale noge, da se tresete i trebate apaurin. Kakvi su dojmovi i osjećaji danas, nakon prespavane noći – upitala sam Anu.
 

Još sam pod šokom
- Ne znam uopće jesam li prespavala noć... (smijeh). Nisam vam ja još svega toga svjesna. Svjesnija su moja dica nego ja. Tribat će mi još koji dan da dođem sebi. A stižu mi čestitke sa svih strana. Noćas cilu noć poruke iz Australije, Kanade, Nizozemske... Miljun poruka! A da vidite šta mi je lipo moj zet Zoran sinoć u poruci napisa! Takla me u srce njegova iskrenost. Imam dobra dva zeta, Zorana i Tomu, ulizice moje obadvi! Dobri su mi ki duša. Volim ih ki da su moji, a i jesu moji. Zoran je muž od mlađe kćeri Lane. A Ornela, moja starija kći, cilo vrime govori da kako sam prekrasna. Moš mislit, za poludit! Sinoć me našmikali, usta namazali. A ja se nikad ne šminkam. Ni ruž u kući nemam. E... da me moj pokojni otac vidija, reka bi da sam skroz poludila, reče Ana i - naravno - nasmija se.
 

 

Što vaš Ante kaže na sve ovo, pitam.

- Vidili ste ga sinoć. Obuka odijelo ka da ide na maturalnu. E, moj dobri pomorac, reče.
- Ona je svaštarka, uključio se u razgovor poprilično tihi Ante i u šali dodao da je ponosan što sad ima ženu "Grandecu". Upitan smeta li mu što je ona tako otvorena, pričljiva, spretna i "rasprodana", što trči na sve strane i odaziva se na svaki poziv "upomoć", odgovara da je takva otkad ju zna. I on ju baš takvu voli.
- Ante je moja duša od čovika. Šta će od mene, takva sam i ne mogu se minjat. Završio je on Pomorsku ekonomiju i nautiku u Splitu, a u Rijeci višu i navigava je od sedamdesete do osamdeset i prve. Bili smo mladi i ja sam vam lipo cili svit prošla. I dicu moju vodila sa sobom. Ma bila sam svugdi, osim u Japanu. I Kini. A nije me za Kinu ni briga, jer mi svaki dan isprid kuće prolaze Kinezi (smijeh) - reče Ana.
Pohvalit će se i s unukama, studenticom poslovne ekonomije Antonelom i gimnazijalkom Leonorom, Ornelinim kćerkama te Laninom Karlom, učenicom petog razreda osnovne škole.
- To su naše sriće, naše lipotice, naše sve - ponosno će Ana.
 

Ljubav prema poslu
Dok smo razgovarale o svemu i svačemu, počele jednu, a završile na drugoj temi, Ani je svako malo zvonio mobitel. Bilo bi nepristojno da se nije javljala, jer su to bili pozivi prijatelja i poznanika koji su joj željeli čestitati na izboru. To je još jedna potvrda da je tu titulu zaslužila, a njezina priča o želji i potrebi da pomaže ljudima seže u djetinjstvo. Bila je "začarana" susjedom koja je prala i peglala robu šibenskim gospođama u Crnici i željela joj je nekako pomoći.
- Imala sam oko pet godina, ali se tih slika jako dobro sićam. Tila sam joj pomagat i jednog dana mi je dala neki mali bruškin da fregan skale. Mo'š mislit kako sam ja to ofregala! Imala sam od malih nogu taj poriv u sebi da pomažem drugima. Moja mate', Šoltanka moja, znala bi reći: "Ćerice moja, potrošit ćete tuđi ljudi". Zato sam i išla u medicinsku školu i odma su me počeli zvati za injekcije, likove, previjanje, kad ih šta zaboli. Ka da sam doktorirala - priča. Kad je završila školu, 1970. godine, prvo radno mjesto bilo je u Splitu, na Firulama.
- Nakon pet godina vratila sam se u moj Šibenik i zaposlila u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac i tamo ostala do mirovine. Radila sam s ljubavlju u ustanovi koja skrbi o osobama s teškoćama u razvoju i mogu otvoreno reći da onaj tko tolike godine provede s djecom s posebnim potrebama, voli cili svit. Ja tu djecu obožavam, to su djeca koja vas nauče voliti, uvuku vam se pod kožu. Bili smo jedna velika obitelj koju i danas rado posjetim - rekla je Ana. Sedamdeset će napuniti u srpnju i kad je prije četiri godine otišla u zasluženu mirovinu, Ana se još više posvetila pružanju pomoći drugima.
- Nema mirovanja, tek sada radim. Kad mi je nedavno jedna prijateljica rekla da sad po zakonu mogu raditi četiri ure, rekla sam joj da ja već radim 24 ure, a kad bi radila još četiri, to bi bilo 28, a toliko uri dan ne traje. Ne znam kako ljudi čuju za mene. Nisam u nikakvoj udruzi niti sam dala oglas da pružam pomoć, ali dođu do mene. Zovu me da im dam injekciju, pomognem oko bolesnika u krevetu, donesem spizu, rastrem robu i svašta nešta, govori.
 

Od Radašinovaca do Unešića
Često odlazi u Radašinovce, selo u stankovačkom kraju, kod dva brata s posebnim potrebama kojima su roditelji umrli u mjesec dana, a oni ostali živjeti na obiteljskom gospodarstvu.
- Jedan ima 24, a drugi 21 godinu, i to su tako dragi i divni momci. Da vi vidite kako oni brinu o svemu i kako im je sve uredno. Ali u nekim stvarima trebaju pomoć. Evo, sad kad završimo ovaj razgovor, Ante i ja idemo do njih. Umro im je ujac i danas je sprovod. Imam i jednu baku u Unešiću kod koje redovno odlazim. Vozim je u doktora, od doktora kući... Ja sam vam ki taxi služba - govori Ana.
Među ostalim "slučajevima", sedamnaest je godina jednoj susjedi na Gorici kuhala, prala, spremala i čistila, drugoj je pet godina svaki dan davala injekciju.
- Nikada nisam očekivala da će mi biti plaćeno, niti bih za novac to radila. Novci su karta s brojevima, govorio je moj ćaća, i šta će mi novac. Ljudi su na drugačiji način zahvalni, a i "onaj gore" pobrine se za sve. Dobri ljudi dobrotu ne zaboravljaju i, eto, sin od susjede o kojoj sam brinula 17 godina ostavio mi je na poklon konobu koja je praktički u mojem dvorištu. Živo sam se iznenadila, a danas sam zbog toga sretna. I taj čin svjedoči o nečijoj dobroti - govori Ana. I sve stigne. Biti žena, majka, domaćica, baka i dobročinitelj. Ima vremena i za šivanje i pletenje, a njezinih fritula i kroštula najeli su se mnogi. I sve to čini s ljubavlju i lakoćom.
- Ljubav ne može biti jednokratna i jednosmjerna. Lipo je voliti ljude i onda ljudi vole vas. Netko je rekao sve što se množi, izgubi se, samo se ljubav dili, i to je istina. Što je više daš, više će ti i biti vraćeno. I zato sam zahvalna onima koji su me prepoznali i predložili, a zatim i izabrali za "Šibensku grandecu". Počašćena sam što sam prva među jednakima, ali neću se zbog te titule posiliti. Bila sam i ostat ću ona ista Ana Paić, kakvu me u mojemu gradu poznaju desetljećima - reče Ana na kraju.

 

 

Muž navigaje
A ona vozi utrke
Ana je kao djevojka, a poslije i kao udana žena, vozila autoutrke i kaže da je u svemu što je bilo novo, morala biti prva. Nikad nije ostala bez auta, jer bi to bilo kao da ruku nema. Sada vozi Getz, a prvi auto koji je vozila bio je 'stojadin'.
- Dvi godine sam bija na brodu i kupija 'stojadina', a ona odma s njim na utrke. Vozila je utrke u Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Kninu... Svugdi. I vozila je bolje od mnogih muškaraca - ponosno je rekao Ante.

Crtice o Ani Paić:

- Ne idem doktoru, jer kad odete, uvik vam nešto nađu. Ako ne nađu, ne valja doktor, ako nađu, ajme tebi. U mojih 70 godina tri puta sam izvadila krv i primila jednu injekciju. E, sad bi mogla poći da oni vide šta sam to ja. Malo na slikavanja, snimanja... Da i ja znam kako to izgleda. Bit će zanimljivo, bit ću s ljudima i napričat ću se. A fala Bogu, ja volim i mogu pričati - kaže Ana.

 

- Trideset puta sam od Splita do Šibenika i natrag vozila bez dozvole, dok 1970. nisam položila ispit. I zamislite, tadašnja milicija me zaustavi čim sam položila vozački. Pokažem im potvrdu, jer još vozačku nisam dobila, i kažem im da sam prije pet minuta dobila tu potvrdu. Samo su me pogledali i rekli da mogu ići. Nisu mi povjerovali iako je bila istina.

 

Kad smo se s Gorice spuštali u Zagrađe do Anina auta, kako bi je Nikša fotografirao jer je auto njezina 'desna ruka', susjedi na koje smo naišli čestitali su Ani na izboru.
- Mogu o Ani reći samo sve najljepše. Znamo se mi odavno i dobro je svima poznato što ona radi. Zaslužila je nagradu i svaka čast onima koji su ju izabrali - kazala nam je Mirjana Miletić.
- Ako je itko zaslužio da bude 'Grandeca', onda je to Ana. Ja sam brinula o Aninoj susjedi, pokojnoj Rosi, a Ana bi joj dolazila svaki dan davati injekciju, pomagala mi je okrenuti je, okupati... Ovo je duša od žene - rekla je Katarina Guberina.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!