Srijeda, 06 Veljača 2019 11:24

Predstavljamo kandidakinje za "Šibensku grandecu": Marina Ninić, socijalno osjetljiva poslodavka

Napisala: 
Predstavljamo kandidakinje za "Šibensku grandecu": Marina Ninić, socijalno osjetljiva poslodavka

Rijetki su, barem u Šibeniku socijalno osjetljivi poslodavci poput četrdesetšestogodišnje Marine Ninić, vlasnice obrta "Marins" na Vanjskom koja već tri godine, bez ikakvih poticaja i olakšica, zapošljava djevojku s posebnim potrebama Antoniju Morić koja uz nju radi "rame uz rame".
Kada se zna koliko su mukotrpni pokušaju udruga koje skrbe o ljudima s posebnim potrebama da privole poslodavce da ih zaposle na jednostavnijim poslovima i pruže im priliku za normalno uključivanje u život onda ne čudi što je Marina, zbog toga što radi predložena za ovogodišnje priznanje "Šibenska grandeca.
Marina je prije 11 godina preuzela taj obrt od oca, nekadašnjeg šibenskog novinara Josipa Rameše, a majka joj je sigurno najpoznatija i najomiljenija šibenska farmaceutkinja Valentina od koje je, kaže, naslijedila socijalnu osjetljivost.

 

Njezin obrt pruža usluge kopiranja, plastificiranja, tiskanja...I Antonija sve to radi, a završila je i tečaj informatike.

" Prije tri godine primila sam Antoniju na posao. Kod mene je došla sa svojim asistenticom iz Inkluzije koja me je zamolila da je uzmem da bilo što radi, barem dva tri sata. No ja sam joj odmah dala da radi poslove koje radim i ja fotokopiranje, skeniranje printanje. Nisam joj htjela dati ni da čisti niti da pere. Željela sam je uključila u posao. Bilo je u početku teško. Sve sam artikle složila po abecedi, učila sam je zbrajati, ali pokazala se odličnom. Sve je pažljivo pratila, jako se trudila i na kraju je skoro i mene nadmašila u poslu. Mene je zadivila ta njezina upornost i želja da sve nauči. Ona danas zna svih šezdesetak šifri naših artikala na pamet. kada dođe inspekcija bolje se snalazi od mene", priča Marina.

 

 

Ne skriva da je u početku bilo i turbulentnih razdoblja i da je i jednoj i drugoj trebalo puno strpljenja, ali ne žali se .

"Ovo me je iskustvo jako obogatilo. Naučila sam se da moram biti strpljiva što mi prije nije bila odlika, a mislim da je ovo promijenilo na bolje i Antoniju. U početku je bila šutljiva, depresivna, potištena. Nije puno razgovarala, nije se smijala, ali s vremenom je postala skroz drukčija i odlično se slažemo. U početku je radila dva - tri sata, a sada radi skoro puno radno vrijeme. Samostalna je i ja znam i izaći i ostaviti ju na poslu samu".

Nisu baš svi koji dolaze kod Marine upoznati s tim da je Antonija djevojka s posebnim potrebama pa neki nemaju baš razumijevanja ako nešto radije sporije. Znaju na njoj iskaliti i svoj bijes, ali Marina je uvijek zaštiti u što smo se i sami uvjerili.
"Bilo je nezgodnih situaciji. Većina ljudi ne primjeri da je ona osoba s posebnim potrebama pa nervozno, a neki i burno reagiraju. Čak i kad vide o čemu je riječ. Ali ja nikad ne dam da se na njoj iskaljuju bijes da se ona ne bi loše osjećala. Znaju joj se oči u takvim situacijama napuniti suzama, ali se ni ona ne da. Ostane staložena", ističe Marina.
Žao joj je što više poslodavaca ne prima na posao ljude s potrebnim potrebama i poručuje im

"Vrijedi se potruditi jer stvarno se može puno toga napraviti. Možemo im puno pomoći. Antonija je zaista imala žarku želju za naučiti posao, toliko se trudila sigurno više od ljudi koji nemaju smetnje. I to treba cijeniti", ističe ona.

 

Na pitanje zbog čega je zaposlila Antoniju iako se njezin posao sastoji u stalnom kontaktu s mušterijama koje u pravilu žele obaviti što je prije moguće i ne može se od njih očekivati baš puno strpljenja i razumijevanja odgovara:"Taj prvi trenutak kada sam je ugledala na vratima, taj tužni izraz lica, te njezine očice... To me privuklo. Otac me je odmah upitao jesam li sigurna da to mogu, ali ja nisam imala dilemu. Znala sam da joj trebam pružiti šansu. Bilo me je u početku strah kako će to funkcionirati. Malo sam je u početku držala po strani, ali kad sam vidjela kolika je njezina želja da se uključi, da sve nauči krenulo je. U početku je sve pisala u bilježnicu i to mjesecima, svaki djelić posla. Kada bih je pustila da fotokopira to je znalo trajati i desetak minuta za jedna dokument, ali sve je ona to savladala. Nisu je pokolebali ni oni ljutiti koji nisu imala strpljenja čekati. Mala moja pametnica", nježno o Antoniji priča Marina.

 

Antonija ima 25 godina i potječe sa stankovačkog područja. Život joj je bio težak ne samo zbog toga što je rođena sa smetnjama. Nju i njezine dvije sestre Centar za socijalni rad je oduzeo roditeljima zbog neodgovarajuće skrbi. Bila je i udomljena kod jedne obitelji koja živi u blizini Zagreba, ali se brzo vratila u Šibenika. Sada je smještena u jednoj od stambenih jedinica Centra za socijalnu inkluziju.


Iznenadila ju je kandidatura za "Šibensku grandecu" i drago joj je što je netko prepoznao vrijednost toga što je zaposlila Antoniju, ali će joj, kaže, biti još draže ako potakne i druge poslodavce za daju šansu osobama s teškoćama u razvoju.
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!