"Žena zmaj" ili šibenska "Majka Terezija" koja nesebično, volonterski daje sebi drugima - bolesnoj djeci, starcima, bolesnicima , ali i svima drugima kojima je potrebna bilo kakva pomoć - tako bi se najbolje mogla opisati 7O - godišnja Šibenčanka Ana Paić. Predložena je za kandidatkinju za ovogodišnju "Šibensku grandecu", priznaje koje treću godinu dodjeljuje Udruga "Volim Šibenik" uz potporu Muzeja Grada Šibenika i Grada Šibenika. Ako "uguglate" njeno ime nećete o Ani dobiti niti jednu informaciju, ali ako je spomenete bilo gdje u Šibeniku io okolici svi je znaju kao veliku dobročiniteljicu. Tako i sada brine o dvoje mladića sa smetnjama u razvoju iz Radošinovaca koja su u kratkom razdoblju ostala bez roditelja i skoro ih svakodnevno posjećuje. Prema toj djeci ima poseban odnos jer je 35 godina, do umirovljenja radila kao medicinska sestra u Centru za odgoj na Šubićevcu i jako je bila vezana za njihove štićenike, bila im je druga mama.
Uvijek je nasmiješena i energična, a u mladosti je vozila i auto utrke u čemu je priznavala samo prvo mjesto! Nije joj teško u jednom danu obići djecu u Radošinovcima, na stankovačkom području pa otići po jednu baku u Unešiću i odvesti je kod liječnika, potom nekom bolesniku dati injekciju, pa onda kuhati i spremati kolače ili šiti.
"Nema mirovanja, tek sada radim! Kad mi je prije neki dan jedna moja prija rekla da sad po zakonu mogu raditi četiri ure, rekla sam joj da ja već radim 24 ure dnevno, a tko će mi dati dan od 28 uri kad bih radila još četiri.Zovu me za sve i svašta. Od toga da im dam injekciju, dignem ih, okrenem i priokrenem, do toga da im rastrem robu, pokupim i ispeglam, donesem spizu i... svašta nešta. Imam dvoje dice, dva momka s posebnim potrebama u Radašinovcima kojima su roditelji umrli u misec dana i ja im pomažem. To su tako dragi i vridni momci, redovito ih obilazim. Imam i jednu baku u Unešiću, kojoj isto tako vrlo rado pomognem. Vozim je u doktora, od doktora kući... Ja sam vam ki taksi služba. Evo, sad kad završimo ovaj razgovor, imam nekog posla po gradu, a onda sidam u auto i idem ženi u Unešić odnit neke uputnice. Prevažam, dovažam, ki da sam taksi služba", priča Ana o svojim djelima uz to se iskreno smijući.
Fetiva je Šibenčanka i odavno živi na Gorici, a Šibenik voli izad svega.
"Posli završene škole radila sam šest i po godina u Splitu, u dispanzeru. Nisam se tamo više mogla vidit i vratila sam se sva sretna u Šibenik. Rekla sam sebi: taman ga mela, vratit ću se u moj grad", prisjeća se.
Među ostalim "slučajevima", sedamnaest je godina jednoj susjedi na Gorici kuhala, prala, spremala i čistila, a drugoj je pet godina svaki dan davala injekciju.
"Nikada nisam očekivala da će mi biti plaćeno, niti bih za novac to radila. Novci su karta s brojevima, govorio je moj ćaća, i šta će mi novac. Dosta je meni moja mirovina. Imam za sebe, a i za druge. Ljudi su na drugačiji način zahvalni, a i onaj gore (op.a. misli na Boga) pobrine se za sve. Dobri ljudi dobrotu ne zaboravljaju i eto, sin od susjede o kojoj sam brinula 17 godina ostavio mi je na poklon konobu koja je praktički u mojem dvorištu. Živo sam se iznenadila, a danas sam zbog toga sretna jer taj čin također svjedoči o nečijoj dobroti i zahvalnosti", ističe Ana.
Na pitanje kako sve to uspije budući da je i domaćica, supruga, majka i baka, ima spreman odgovor:
"Ja san vam cila luda... (smijeh) i ovako ću dokle god budem mogla. Stignem sve. I biti s mojim Antom, s naše dvi kćeri i tri unuke... Da, spavam malo, ali se naspavam. Nema prevrtanja po krevetu! Legnem oko ure i isti tren zaspem i u pet sam na nogama. I kako onda neću puno toga stići napraviti. Radim i druge stvari: šivam, pletem, pravim kroštule, fritule i uvik ih nekom šaljem, a jako volim i kuhati. Uvik sam u autu i cili me grad po tome zna", priča Ana.
Pohvalit će se da je kao cura, a kasnije i udana žena, vozila auto relije te da je uvik u svemu što je bilo novo morala biti prva.
Pohvalit će se da je kao cura, a kasnije i udana žena, vozila auto relije te da je uvik u svemu što je bilo novo morala biti prva.
Nikad nije ostala bez auta, jer bi to bilo kao da nema ruku. Trenutno vozi getza, a prvi auto koji je kupila bio je - naravno - "stojadin", kojim je iz Splita "letila" za Šibenik.
"Trideset puta sam od Splita do Šibenika i natrag vozila bez dozvole, dok 1970. nisam položila ispit. I zamislite, tadašnja milicija me zaustavi čim sam položila vozački. Nije li to srića", iskreno će Ana.
Ne voli biti prisutna u javnosti,ali ne krije da joj je drago što su ljudi prepoznali njezin volonterski rad i nesebično pomaganje drugima i preložili ju za "Šibensku grandecu".
"Lipo je voliti ljude i onda ljudi vole vas. Ta ljubav ne može biti jednokratna i jednosmjerna. Netko je rekao: Sve što se množi izgubi se, samo se ljubav dili, i to je istina. Što je više daš, više će ti biti vraćeno. I zato sam zahvalna onima koji su me predložili za grandecu. Počašćena sam i neovisno o tomu kako izbor pođe, ja sam i ostat ću ona ista Ana Paić kakvu me u mojem gradu znaju", komentirala je.