Vraćam se tu, tu su luke iz mog sna… tako je o svome Šibeniku pjevao Arsen Dedić, a stihove ove nostalgične pjesme rado pjevuše Šibenčani koji su se raselili po svijetu, no uvijek se s velikim guštom vraćaju u kale djetinjstva, mladosti…. Među onima koji nikada nisu zaboravili svoje korijene je i prof. dr. sc. Josip Belamarić, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, predstojnik podružnice Instituta za povijest umjetnosti Centar Cvito Fisković u Splitu. Prenosimo razgovor s njim koji je obujavio interenetski časopis "Volim Šibenik" u kojem se on osvrće na valorizaciju kulturno - povijesne baštine u Šibeniku.
Slatke šibenske uspomene
-Šibenčanin sam po majci, Nevi Vatavuk, i ocu Igoru, ali moja je obitelj uvijek živjela u Splitu gdje je otac radio u brodogradilištu, kao glavni projektant. Za razliku od moje braće, rođene u Zagrebu i Splitu, majka je pri mom porodu htjela biti uz svoju majku u Šibeniku. Zahvalan sam joj na tome, jer zaista ne mogu zamisliti da bih u krštenici htio imati ime nekog drugog grada osim Šibenika, ma koliko mnoge zavolio. Sve do smrti bake Vinke, dakle do desete godine, redovito sam dolazio na zimske i ljetne praznike u Šibenik. Sjećanja je mnogo, a najljepša su vezana za skitnje po gradu, odlaske u polje prije zore, trganje, za karove punih grožda koji su dolazili u naš obor gdje se činilo vino, za promatranje kovačkog posla „u Kimera“ preko puta ulaza u naš obor, u kovačnici djeda mog tada najboljeg prijatelja Aleksandra Soltyšika, danas specijaliste biološke medicine. Moje su slatke šibenske uspomene maškare na prepunoj Poljani, plesovi na terasi Krke, malinovac na obali, zlatne ribice u Đerdinu, “pinica” na Martinskoj i hipnotiziranost radom motora broda kojim smo išli na Jadriju kroz Konal … sve je to pohranjeno na sigurnom mjestu moje memorije. Ali sjećanja se mijenjaju kako se mi mijenjamo, pa bih danas sigurno pretjerao u opisivanju Šibenika od prije pola stoljeća na račun ovoga koji me svaki put iznova osvoji, premda me uvijek prenerazi što je krajolik oko svete Mare, na primjer, postao neprepoznatljiv.
Šibenski gen
Mnogi kažu kako je odrastati okružen takvim povijesnim bogatstvom istinska privilegija, je li vas to odredilo u životnom pozivu?
Iznenadili biste se kada bi znali što sam sve mislio studirati i kako sam na kraju došao na kombinaciju muzikologije na Glazbenoj akademiji i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada bolje razmislim, mislim da je zaista taj moj šibenski gen mogao utjecati na takav izbor. Zaista, možda su moja najupečatljivija sjećanja iz djetinjstva u Šibeniku vezana za pjevanje težaka u konobi moje bake. Nekoliko godina sam sjedio u žiriju omiškog festivala, da bih na kraju shvatio kako je u tom šibenskom pjevanju iz moga djetinjstva bilo više srca i iskonske muške snage nego igdje drugdje.
Jedinstveni kôd povijesne jezgre Šibenika
Šibenik je, usudila bih se reći, nepresušno vrelo kulturno - povijesnih ljepota, još uvijek za javnost malo poznatih činjenica i priča koje se tek trebaju predstaviti kako domaćem stanovništvu, tako i brojnim turistima. Zato bi kulturni turizam trebao biti važna okosnica nekog novog Šibenika. Ide li grad u pravom smjeru?
Imao sam u posjeti kroz sve ove godine puno gostiju iz moje struke, ljudi koji su se nagledali povijesnih gradova i najljepših pejzaža po čitavom Mediteranu i svijetu. Nakon što bi prošli hrvatskom obalom od Dubrovnika do Poreča, mnogi su, bez da su znali odakle sam rodom, na prvo mjesto stavili Šibenik. Dugo sam pokušavao otkriti zašto je tome tako. Mjesto na kojemu to razumijem je unutrašnjost katedrale sv. Jakova, s krstionicom ispod razine pločnika bazilike, s visoko povišenim svetištem, sa sakristijama, tribinama, balkonima i galerijama koje na svojevrstan način reproduciraju dramatičnu topografiju grada nastalog na kosini brda, koja Šibeniku daje reljefnost i skulpturalnost kakve nema niti jedan drugi grad na jadranskoj obali, a sve u prostoru istinski apsolutne ljepote. Jedna knjiga koju sam posvetio Šibeniku, na poziv neprežaljenog prijatelja Milivoja Zenića, zvala se „Kraljevstvo na vodama“. To je to. Kulturni turizam bi mogao zaista biti važna okosnica budućnosti Šibenika ako ga se bude s mjerom razvijalo. Poklič dana u Šibeniku, kao i u većini gradova na hrvatskoj obali, vezuje se naravno uz turizam. Jedinstveni urbani kôd povijesne jezgre Šibenika donedavna je karakterizirala životna samodostatnost i polifunkcionalnost, naspram funkcionalne specijalizacije njegove periferije. Bojim se da se danas gradska jezgra ne specijalizira s vizijom da na kraju, htjeli ne htjeli, postane tematski park, ili „turistički event“ tijekom 365 dana u godini. Moramo otvoreno govoriti o perspektivama koje mu može donijeti mono - turistička orijentacija kojoj se grad danas priklanja.
Prijetnje & blagodati turizma
Dio planova po kojima bi se valoriziranjem kulturno povijesnih lokaliteta, ponajprije tvrđava, omogućila i financijska samoodrživost tog bogatog naslijeđa već je ostvaren. Poznato je kako ovaj grad jedini ima čak četiri povijesne utvrde, Tvrđavu svetog Mihovila, Tvrđavu Barone, Tvrđavu svetog Ivana, te na morskom ulazu u Krešimirov grad, nadaleko poznatu Tvrđavu svetog Nikole. Jeste li zadovoljni onim što je učinjeno?
Najmarkantniji spomenik novoga vijeka u nizu dalmatinskih gradova, pa tako i u Šibeniku, bile su barokne zidine. Kao i drugdje, obod prostora oko grada s obližnjim brdima pretvorio se u skupocjeni mehanizam terrapienata, fossa, šiljatih bastiona – sistem kompliciran poput baroknih satova, poput mehaničkih strojeva. Gradnja baroknih utvrda apsorbirala je čitav ekonomski potencijal grada. Paradoks je da nam danas mogu vratiti nešto od onoga što je u njih uloženo generacijama prije ove naše. Svakako je dobro što su zidine ušle u prvi plan valorizacije šibenske baštine.
Dio struke, ali i stanovnici Šibenika negoduju zbog snažne komercijalizacije povijesnih utvrda. Gdje je granica između želje za stjecanjem novca i valorizacije bogate baštine?
U srži brojnih upitnika koji se nadvijaju nad Šibenikom danas i sutra leži prije svega definiranje turističke privrede u odnosu na baštinjeni prostor. Turizam se doživljava kao nužnost, kao naša sudbina! Možemo mu zaista pripisati nebrojene mane. Uzrokovao je u nizu naših gradova depopulaciju jezgre. Pogledajte samo Dubrovnik i Split. Basso continuo cjelodnevnog i cjelonoćnog zvukovnog terora praćen je jednako nekontroliranim širenjem mirisa brzo pripremljene hrane; štekati su metastazirali posvuda; niz normalnih svakodnevnih, ali i važnih simboličnih funkcija koje definiraju život grada potisnut je na periferiju. I sigurno nisu posve u krivu oni koji upozoravaju da turizam proizvodi i raznovrsne vidove mentalnog zagađenja. Da sumiramo, ozbiljna studija onoga što se zove costs and benefits našeg turizma nikada nije bila napravljana. A troškovi zaista postoje i očito nisu mali da bi ih dobrobit opravdala bez rasprave. Ali, da odmah kažemo nešto i u obranu turizma. Stanje naših povijesnih jezgri, koje danas opravdano kritiziramo, nije nipošto rezultat samo njihove preobrazbe u turističke tematske parkove. Tek je turizam na dnevni red stavio restauraciju desetaka spomenika i arheoloških lokaliteta, invertirao vrijednosti nekretnina pa danas stambeni prostor u povijesnoj jezgri bilo kojeg našeg grada, e samo na jadranskoj obali, konačno počinje dobivati vrijednost koju zaslužuje. Turizam je pokrenuo znanstvene i pragmatične interpretacije povijesne baštine, promiče povijesno pamćenje, potiče posvuda osnivanje desetaka društava koje baštinu imaju u fokusu. Probudio je, dakle, građansku svijest. Uzmimo konačno u razmatranje cijeli okvir „nematerijalne baštine“, koja govori o srži kulturnog identiteta, o čemu se također bez spomenutih intelektualnih teorijskih, ali i rasta socio - ekonomskih trendova zacijelo ne bi s toliko pažnje raspravljalo. Turizam nas je k tome potakao na komuniciranje sa višim konzervatorskim, urbanističkim i gospodarskim standardima; na razumijevanje drugih; nagnao nas je na potrebu da se vidimo u pravom svjetlu i da se sebi i svijetu pokušamo predstaviti sa distinktivnim crtama vlastita kulturnog identiteta. Prihod koji je došao u ruke većem broju domicilnog stanovništva omogućio je stanovitu demokratizaciju luksuza, ali i otvaranje posve novih horizonata obrazovanja, putovanja, osobne slobode… Turizam nas je, pored svega drugoga, izvukao iz čahure, otkrio naše mogućnosti i nemogućnosti dijaloga sa svijetom.
Najvažnije od svih pitanja budućnosti šibenske povijesne jezgre jest rehabilitacija stanovanja, te čuvanje i rehabilitacija finog tkiva svakodnevnih socijalnih interakcija u njoj. Za samu jezgru bi bilo poželjno više pažnje posvetiti konkretnijim podacima o današnjim trendovima stanovanja i kvaliteti stanovima, o trendovima iseljavanja i useljavanja u jezgru, i procesu gentrifikacije koji po svemu sudeći uzima maha.
Za šibenski turizam i turiste bit će najbolje ono što je dobro za same građane Šibenika
Uz katedralu koja je nezaobilazni dio svake turističke ture, ali i mjesto kojega posjećuju i Šibenčani, stalno se nadovezuje problem zapuštene gradske jezgre, u kojoj je, upravo zbog zapuštenosti skriveno mnogo vrijednih spomenika, krenulo se s malim koracima obnove, no nije se daleko otišlo, Kalelarga je poluprazna, za neka mjesta u gradskoj jezgri turisti ne znaju, ima mnogo praznih prostora koji su postali ruglo grada. Šibenik tu dijeli tužnu sudbinu većine ostalih gradova seleći ljude u trgovačke centre, no može li se obnovom preokrenuti priča? Bez obzira što je riječ o metropoli Zagreb je izvrstan primjer jer se obnovom stare gradske jezgre predstavio turistima i tako postiže izvrsne rezultate. Može li Šibenik ići tim smjerom?
O Šibeniku ne možemo misliti bez njegove arhitekture i prostora, ali jednako tako ga ne možemo zamisliti bez njegovih stanovnika, bez onih koji oblikuju duh ovoga grada, jednako koliko i njegova arhitektura, njegov povijesni prostor. Ovaj će grad, dakako, postojati i ako u njemu za koju godinu bude više muzeja, hotela i Airbnb rezidencija nego krojača i brijača (što je već i slučaj), ili ako za dvadeset godina u njemu uopće ne bude više ijednog izvornog Šibenčanina. Ipak, sve ono što se danas planira ima smisla samo ukoliko vodi ponovnoj integraciji “kamenoga grada” i “živoga grada”. Ponavljam ono što govorim i u Splitu, Trogiru, Dubrovniku... za šibenski turizam i turiste bit će najbolje ono što u urbanističkom planiranju može biti dobro za same građane Šibenika. U prvi plan treba staviti - stanovanje, u drugi – stanovanje, u treći – stanovanje. Šibenik treba turiste. Vjerujte, sve je više takvih koji se žele, tamo gdje dođu, ponašati kako se domaći ljudi ponašaju.
Civitas Sacra
Kad govorimo o staroj gradskoj jezgri, lani ste u Šibeniku predstavili koncept 'Civitas Sacra' koji uključuje obnovu palače Tavelić – Šižgorić – Galbiani za multimedijalni interpretacijski centar posvećen katedrali sv. Jakova i postav interpretacijskog centra te ste prezentirali smjernice i preporuke kako adekvatno suvenirima prezentirati bogatu povijest Šibenika. Kad možemo očekivati prve rezultate ovoga projekta?
Vrlo brzo! Bila mi je iznimna čast surađivati s grupom mladih Šibenčana iz agencije „Kocka“ koji su postavili koncept multimedijalnog interpretacijskog centra katedrale. Palača Tavelić – Divnić - Galbiani nalazi se između Kalelarge i Zagrebačke ulice. Riječ je sklopu četiriju kuća heterogenih stilskih elemenata - od romaničkih i gotičkih, do renesansnih i baroknih. U barokno vrijeme povezane su u cjelinu palače. Zamašni restauratorski radovi koji se provode pod paskom šibenskih konzervatora, valorizirali su i važne novootkrivene stilske odlike interijera, poput oslikanih grednjaka baroknih dvorana i obiteljsku kapelicu u sali prvoga kata, koji će postati sastavni dio izložbene postave.
Osnovna sadržajna linija koju slijedi muzejsko-prezentacijska koncepcija podcrtava ideju “žive crkve”, ukazajući na sakralnost koja je prožimala čitav povijesni grad i okolni prostor u vrijeme gradnje katedrale. Sadržaj centra je izrazito složen. Fokusira se na “pretpovijest” šibenske biskupije; na baštinu ranokršćanske crkve i starohrvatskog razdoblja; na priču o svetim zaštitnicima Šibenika i biskupije - sv. Mihovilu i sv. Jakovu; na borbu za utemeljenje biskupije. Posebna tema je prikaz katedralnog trga; poprečni presjek katedrale i cisterne ispod pločnika trga; “biografija” biskupske palače, te općinske lođe nasuprot katedrali. Apostrofiraju se imena ljudi koji su, bilo kao umjetnici različitih profila, prelati, fabriceri, arhitekti… dali značajan doprinos gradnji katedrale ili su, općenito, na značajan način obilježili duhovni život Šibenika. Na dva kata sklopa palače bit će izložena brojne umjetnine i dokumenti, od kipova Bonina Milanca, Jurja Šibenčanina, Jurja Petrovića i Nikole Firentinca, slika Blaža Jurjeva Trogiranina, Nikole Vladanova i Palme Mlađega… do liturgijskih predmeta, moćnika, ruha, zlata i srebra. Dio postave posvećen je pitanjima vezanim uz restauraciju katedrale i njezinih umjetnina, tijekom stoljeća, a u njemu će se izložiti poglavlje o štetama tijekom Drugog svjetskog i nedavnog Domovinskog rata. Sugestivnim multimedijalnim, u pravilu interaktivnim tehnikama publici će se interpretirati sva originalnost arhitektonskih rješenja primijenjenih na gradnji katedrale.
Upitna prihvatljivost projekta žičara i eskalatora
Tvrđava sv Mihovila nudi atraktivne koncerte, bogate programe, privlači sve više turista... Šibenčani i turisti su ponovno dobili Tvrđavu Barone, poznatiju kao Šubićevac, nekada zapuštena utvrda obnovljena je prije dvije godine, a u njezinoj obnovi se krenulo prema tri ključna parametra: restauracija, revitalizacija i samoodrživost kroz kulturno - turističku valorizaciju. Bila je ideja stvoriti svijet u kojem bi dodana atrakcija bila oživljavanje likova i događaja onog vremena putem tzv. tehnologije proširene stvarnosti. Sve to lijepo zvuči, no čini se kako je sama tvrđava 'hladna' i osim fascinantnog pogleda s ostalim sadržajima baš i nije po guštu Šibenčana. Što kaže struka? Treća šibenska fortica je Tanaja, odnosno Tvrđava sv Ivana, pred kojom je obnova zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova. Kako se moglo čuti u planu je šetnica, staza za trčanje oko cijelog kompleksa, vidikovac, a projekt predviđa i manji ugostiteljski objekt s terasom. Što kažete na sve te projekte?
Razočarat ću vas, ali osim sv. Mihovila, nisam vidio kako su restaurirane i kako danas funkcioniraju obnovljene tvrđave. Jednostavno nisam stigao, jer mi u jednodnevnim boravcima u Šibeniku program bude bez ostatka ispunjen, a pošteno ću priznati, bojim se suočiti s njima, jer imam stanovite rezerve spram čitavog koncepta obnove, premda sam siguran da je obnova bila urgentna. Posve mi je neprihvatljiv prijedlog da se između tih tvrđava, a pored sv. Ane (izvorno sv. Mihovila) tu su još i barokne tvrđave sv. Ivan i Šubićevac, razvije zračni promet žičarama ili da se unutar dvostrukog pojasa srednjovjekovnih zidina koje su se okomito spuštale prema obali Kvartira (s izravnom komunikacijom tvrđave s lukom), uvede eskalator, pokretne stube, kojima bi se gosti, koji će grnuti u Šibenik cruiserima, mogli goniti navrh sv. Mihovila. Ti prijedlozi, ne treba mnogo objašnjavati, u potpunosti trivijaliziraju izvornu ozbiljnost ove arhitekture. U velike kozmopolitske gradove, poput Barcelone ili Pariza, možete uvesti štogod hoćete, jer posjeduju ono što nazivam „moć apsorpcije novoga“. Šibenik je takav kakav jest i u njemu se mogu čuda napraviti na skali oblikovanja koja može biti moderna, i treba biti iskaz našeg vremena, ali da svejedno ostane u njegovom mjerili i usklađena njegovim duhom.
Je li jedno od takvih šibenskih čuda je Šetnica u kanalu sv. Ante?
Kada ovorimo o šibenskoj kulturnoj baštini ne smijemo preskočiti kanal svetog Ante, po mnogima najljepši morski ulaz u neki grad. Uz kanal je izgrađena šetnica koja odavno osvaja domaće i turiste, županijska Javna ustanova Zaštićene prirodne vrijednosti Šibensko-kninske županije za projekt je već dobila priznanja pa je tako proglašen trećim najuspješnijim lokalnim EU projektom u Hrvatskoj u razdoblju od 2012. – 2014. godine, a projekt Šetnice nahvalila je struka i nagradila priznanjem ARTUR Društva arhitekata. Uz struku, šetnicu hvale i Šibenčani, a velika obnova i novi sadržaji tek će uslijediti novim županijskim projektom. Za šetnicu treba posebno zahvaliti Nikoli Bašiću. On je jedan od rijetkih u nas kojemu riječ “globalizacija” nije a buzzword, i izgovor da se pravimo bespomoćnima pred izazovima današnjice. Svi njegovi projekti po obodu jedinstvenog šibenskog mora dolaze iz svijesti o neodgodivosti cjelovitog strateškog programiranja tog grada prema jasnim prioritetnim ciljevima koji odgovaraju našem vremenu, kakvo ono već jest. Usput, premda sam u početku, iz moje konzervatorske osjetljivosti, žalio za dinamitom srušenom austrijskom dočasničkom školom i vojarnom Kuline (iz 1901.), danas ne dvojim da će sugestivnost Bašićeve arhitekture uskoro iz kolektivne memorije istisnuti svaku uspomenu na izgled Mandaline s početka 20. stoljeća. Premda je riječ o arhitekturi izrazito skulpturalnih odlika (mnoge je podsjetila na nagnuti brod, s krasnim superponiranim palubama – promenadama) Bašiću je ona samo jedna važna čvorna točka u golemom šibenskom prostornom kazalištu. Iz svega je jasno da nitko prije Nikole Bašića dosad nije taj prostor poimao kao cjelinu koju kao cjelinu treba i planirati i projektirati. Ovaj sklop je rasute prostorne dijelove Mandaline okrenuo Gradu, baš kao što je čudesna Šetnica kroz kanal sv. Ante Gradu otkrila nevjerojatne nove vidike, neusporedive s ičim drugim na hrvatskoj obali.
Možete li dati smjernice ove obnove? Utvrdu Tvrđavu svetog Nikole čeka revitalizacija, a ona je nedavno zahvaljujući Šibensko kninskoj županiji uvrštena na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine te time uz katedralu postala drugi šibenski lokalitet pod zaštitom UNESCO-a. Što očekujete od te obnove, kako ovu utvrdu vidite kroz 10 godina?
Nakon oblikovanja prelijepe šetnice duž čitava šibenskog Konala, od čak sedam kilometara, tvrđava sv. Nikole postala je jednim od najljepših jadranskih panoramskih točaka: njene terase i fantastični unutrašnji prostori, vidici koji se s nje pružaju, dovoljni su “sadržaj” zbog koje je trebamo čuvati kakva već jest. Ostaje ipak potreba da se u tom širem prostoru u bliskoj budućnosti oblikuje moderni pomorski muzej, možda u danas praznoj vojarni u blizini tvrđave sv. Nikole, koji će Šibenčanima i namjernicima objasniti izvorni značaj čitavog tog prostora.
Šibenik je vaš rodni grad, grad bogate prošlosti, ali nadajmo se i svjetlije budućnosti, kada bi ga u tom kulturno povijesnom smislu zamišljali kroz 30 godina, što biste u tom gradu vidjeli?
Inače, ne podnosim pasatizam i uvijek se čudim kada mi netko kaže da je prije bilo ljepše. Ono što naše vrijeme nosi onome koji to zna cijeniti, neusporedivo je s ikojim ranijim vremenom u pitanjima slobode, mogućnosti kretanja i učenja, etc. etc. Mladosti koja dakle sredinom stoljeća bude hodala po njemu taj će se Šibenik činiti najljepšim od svih dotadašnjih Šibenika. Mi se moramo samo potruditi da danas budemo dostojni i njih i onih koji su nam taj grad ostavili.
Razgovarala:Ojdana Koharević