Utorak, 27 Studeni 2018 11:36

Uz 10. obljetnicu smrti Vice Vukova:Volio je Hrvatsku, a to mu nije bilo dozvoljeno

Napisala: 
Uz 10. obljetnicu smrti Vice Vukova:Volio je Hrvatsku, a to mu nije bilo dozvoljeno

Na zvuk njegovog glasa zasjali bi palaci i svaka noć postala bi bokeljska, čak i srpska noć. Trebalo je biti Verdijev Radamus, Nabuccoo ili Rigoletto... možda bi pjevao i s Marijom Callas. Umjesto toga, Vice Vukov pjevao je na našim socijalističkim festivalima zabavne glazbe. Pobjeđivao je i bio najbolji sve do putujućeg festivala Pesma leta 1968. godine. Gledajući s povijesne distance može se reći da nije bio podoban. Volio je Hrvatsku. Nije mu bilo dozvoljeno, napisao je novinar i publicist Petar Luković, u poglavlje posvećeno Vici Vukovu u knjizi Bolja prošlost koja je tiskana u Beogradu 1989. godine u vrijeme kada je Vice Vukov još uvijek u bivšoj Jugoslaviji bio progonjen i izopćen. Kažnjavanje, razapinjanje, prokazivanje i žigosanje Vice Vukova zbog ljubavi prema Domovini trajalo je više od 20 godina, od 1968. godine pa sve do raspada Jugoslavije uoči Domovinskog rata 1991. godine.


Iz rodnog Šibenika Vice je otišao na studij u Zagreb. Na nagovor roditelja upisao je kemiju na Tehničkom fakultetu. Položio je ispite iz prve godine i pobjegao glavom bez obzira kad se uvjerio da postoje studenti koji u udžbeniku O pogonskom gorivu nalaze smisao i radost življenja. Upisao je filozofiju. Pod A čistu filozofiju, pod B talijanski jezik. Tu je našao sebe. Mogao je do mile volje čitati i razmišlja. U džepu je nosio potvrdu najboljeg studenta fakulteta. Pjevao je u zboru KUD-a Ivan Goran Kovačić i družio se s Duškom Prašeljom, koji će kasnije postati asistent slavnog dirigenta Herberta von Karajana. Tipovi iz tog vremena još ga pamte iz zagrebačkog Gradskog podruma gdje je uz vino volio zapjevati. Pjevao je sve redom, kajkavske popevke, dalmatinske pjesme, operske arije… Mnogi su ga već tad vidjeli u Operi. Čekao se samo službeni poziv.

 

 Pobjednik svih festivala

Poziv je stigao u veljači 1959. godine, ali ne iz opere nego iz Radio Zagreba odakle su ga pozvali na audiciju. Tridesetak mladih talenata na klaviru je pratio Stjepan Mihaljinec. Direktor Opatijskog festivala čuo je trake i zamalo pao u nesvijest. Karijera Vice Vukova mogla je početi.
Na Opatijskom festivalu 1959. godine svaku pjesmu pjevala su po dva pjevača. Melodiju Mirno teku rijeke, Miroslava Biroa, na tekst Drage Britvića, pjevali su u alternaciji Dušan Jakšić i debitant Vice Vukov. Od Jakšića se očekivalo da će svoj dio posla obaviti sjajno, ali je zvijezda festivala bio Vice. Zahvaljujući njemu Mirno teku rijeke bile su pobjednička pjesma. Nakon toga tijekom samo nekoliko godina, Vice je slistio sve festivale širom Jugoslavije. Treće mjesto na Zagrebačkom festivalu 1960. godine shvatio je kao dobrodošlu pauzu i odmah, da svima bude jasno s kim imaju posla, pobijedio na Opatiji, pa idućem Zagrebu, potom u Splitu, i opet, treći put za redom u Opatiji! 

 Kada je Vicin harmonikaš Ivo odjekivao s kraja na kraj Beograda

Kad se više ništa nije moglo osvojiti i kad je bio red da i netko drugi pobjeđuje, Vice je poslije Opatijskog festivala 1963. godine otišao u vojsku. Vojni rok je služio u Beogradu. Na prvomajskoj paradi 1964. pojavio se na nekom kamionu, zajedno s petnaest vojnika, članova orkestra, i deset članova zbora. Stajao je na izdignutom podiju i gromko, dok je kamion bio u pokretu, pjevao pjesmu Harmonikaš Ivo. Od početka do kraja svečanog defilea pjesmu je otpjevao 21 puta. Kao dobrom vojniku bilo mu je omogućeno da i dalje nastupa na festivalima. Tu priliku koristio je na uobičajen način. Gdje god se pojavljivao, pobjeđivao je.
Pjesme Vužgi, Bokeljska noć, Bodulska balada, Jednom u gradu ko zna kom… postajale su domaći evergrini. Vukov je, bez vidljivih teškoća, postao jedan od mitova zabavno muzičkog žanra. Novinari su mu se obraćali s dužnim poštovanjem i strahom jer on je ipak studirao filozofiju, a to na estradi nisu bila čista posla.

 

Vršitelj dužnosti dežurnog neprijatelja Jugoslavije

Na međunarodnom festivalu Intervizije Zlatni ključ u bivšoj Čehoslovačkoj 1967. i 1968. godine, Vice je kao predstavnik Jugoslavije osvojio dva druga mjesta. Prvi puta s pjesmom Bokeljska noć Hrvoja Hegedušića, a drugi puta s melodijom Ako sada odeš Stjepana Mihaljinca. Oba puta u javnosti je bilo unaprijed stvarano mišljenje da Vice Vukov nema što tražiti među pjevačima socijalističke zajednice naroda, ali je oba puta Vukov demantirao nevjernike. Dva je puta briljirao i bio drugi, ali ne zato što je bilo boljih od njega nego zato što su po principu proleterskog internacionalizma prva mjesta bila rezervirana za domaćine zvijezde poput Karela Gotta i Eve Pilarove.
Ta 1968. godina ostat će zapamćena po svjetskom studentskom buntu čiji je eho pendrecima odzvanjao kod podvožnjaka na Novom Beogradu, a Vice Vukov će je pamtiti dok je živ jer će baš te godine po hitnom postupku biti proglašen vršiocem dužnosti neprijatelja socijalističke Jugoslavije i njene ideologije bratstva i jedinstva. Za tu ulogu imao je sve potrebne uvjete. Bio je popularan, inteligentan, znao je pjevati.

Detaljnu priču o križnom putu koji je u svojoj karijeri prošao Vice Vukov samo zbog toga što je volio svoju domovinu pročitajte u novom broju časopisa Volim Šibenik na:

https://issuu.com/volimsibenik/docs/volim__ibenik_no28_-_spojene_strani 

  

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!