Srijeda, 07 Veljača 2018 11:34

Kandidatkinje za Šibensku grandecu: Modna kreatorica i modna ikona Loredana Bahorić

Napisala: 
Kandidatkinje za Šibensku grandecu: Modna kreatorica i modna ikona Loredana Bahorić

Loredana Bahorić, Šibenčanka sa zagrebačkom adresom prošle je godine 30. rođendan svog modnog brenda Charlie Design koji je stasao u Šibeniku, a u ovu godinu je ušla s kandidaturom za Šibensku grandecu. Ta ikona modnog sa svojim brandom se predstavila u mnogim europskim modnih središtima pa i na tjednu mode u New Yorku, ali Charlie design sve je to vrijeme prisutan i u Šibeniku, u njegovom i njezinom rodnom gradu,a ona se i dalje smatra „malom s Gorice“. Kada je nedavno dobila priliku biti urednica u modnom časopisu "Glorija Glam" odabrala je upravo šibensko groblje svete Ante kao idealnu kulisu za foto session i predstavljanje svojih modela. Ime Šibenika pronijela je modnim svijetom daleko izvan šibenskih granica.

 

 

Loredana je imala uspješnu i bogati modnu karijeru, studuirala je modni design i vrlo brzo se na modnoj sceni nametnula sa svojim osebujnim stilom i Charlie designom. Mogla bi konkururati i za najposlodavca jer Narcisa Jakovljević i Elidi Čaleta Atlija, u njezinom butiku u Šibeniku rade od prvog dana, bez prestanka.


-Rođena sam na Gorici u obitelji Baranović. Moj Dida je šibenski težak Stipe Baranović Lojko, a baka se zvala Domenika. Imali su četvero djece Franka, Anku, Vjeku i mog oca Ivu. Ja sam Šibenčanka s Gorice. U svoju obiteljsku kuću dolazim svakog ljeta. Mogu ljetovati na raznim mjestima, ali ako ne dođem u svoju kuću na Gorici onda mi ljeto nije ljeto. Tu su mirisi mog djetinjstva, ta kuća je puna sjećanja na moju obitelj. Tu sam prava ja. Već godinama se spremam obnoviti je. To mi nekako izmiče, ali neću odustati.
Moje djetinjstvo provedeno na Gorici bilo divno iako sam zbog majčine bolesti do polaska u osnovnu školu više vremena provodila kod strica i strine u Zagrebu nego u Šibeniku. Zagreb je bio moj grad skoro od početka mog života i ja sam se u njemu odlično snašla. Stric i strina su imali veliki stan u Zagrebu, na uglu Jurišićeve i Draškovićeve. Nisu imali djece pa su me obožavali. Ja sam tamo imala svoje prijatelje i odlično sam se osjećala. Kad bih došla u Šibenik pričala sam kajkavski pa sam bila glavna na Gorici. Pravila sam se važna jer sam imala i drukčije haljine kakve djeca u Šibeniku nisu nikada vidjela. Mi smo jedini na Gorici imali dvorište pa smo mi djeca u njemu pripremali različite predstave. Djevojčice su za te predstave izrađivale suknjice i haljinice od krepa. Publici smo, naravno, naplaćivali ulaz u dvorište i na predstave. Još kao djevojčica voljela sam lijepe haljinice i pravila sam se važna, ali sve do odlaska u Zagreb nisam težila biti drukčijom od drugih iako sam se i dok sam išla u gimnaziju, voljela drukčije odijevati. Kao mala nisam sanjala o manekenstvu, ali sam uvijek bila svoja i mijenjala nešto na odjeći. I fizički sam bila drukčija, pa sam se uvijek isticala. Ljubav prema modi začela se u gimnaziji, u doba kad nije ničega za kupiti pa sam sama počela bojiti plahte kako bih dobila materijale kakve sam htjela. Nije bilo ni novca pa sam si pomalo počela sama šivati odjeću. Samouka sam, nitko mi nije pomagao. Potrebu da se ističem odjećom i svojim izgledom osjetila sam kada sam došla u Zagreb.

 

 

Zagreb je ipak, kako kažete, Vaš grad, a što Vam je onda rodni Šibenik?

U Zagrebu živim, radim, imam kuću, obitelj, prijatelje... Šibenik je s druge strane nešto što me određuju. Da me sada pitate bih li mogla bez Šibenika ili bez Zagreba ne znam što bih odgovorila. Šibenik, to su korijeni koji me vuku, što sam starija to više, ali Zagreb je moj grad. Postoje ljudi koji odu u Zagreb ili nigdje drugdje i nikad ne odu iz Šibenika, ne prilagode se. Meni to nije svojstveno. Ja sam u Zagrebu napravila karijeru, u tom sam gradu odmah bila prihvaćena i to je to.

 

 

Kako ste se i kada počeli baviti manekenstvom?

Za današnje pojmove dosta kasno. Imala sam 21 godinu. Jedan kolega me je sreo na faksu i upitao me bi li s okušala kao manekenka? To me je malo zateklo, ali shvatila sam da bi mi taj posao dobro došao da obogatim studentski budžet pa sam pristala. Počela sam bez manekensku karijeru bez ikakvog tečaja i obuke. Odmah sam krenula na turneju po Jugoslaviji koja je trajala mjesec dana. To je bio onaj famozni Modefest najvažnija i najglamuroznija modna manifestacija u socijalističkoj Jugoslaviji. Nakon toga je došao je 1977. godine glasoviti Modafest International na Hvaru na kojem su gostovali razvikani svjetski modni autori iz 25 zemalja, poput Paca Rabannea i Guya Larochea, a došla je i sva sila stranih i domaćih modnih stručnjaka, novinara i fotografa. Tu su me zapazili i odmah sam potpisala ugovor s agencijom "Modra". Tada su postojale samo dvije modne agencija "Modra" i UMAH. "Modra" je u tom trenutku bila jača, ali sam ipak nakon nekoliko godina prešla u UMAH. Zahvaljujući tome imam trinaest godina profesionalnog manekenskog staža upisanog u radnu knjižnicu i status slobodne umjetnice jer su tada manekeni bili u kategoriji estradnih umjetnika.


Kako je nastao modni brend Charlie Design?

Prvi butik otvorili smo 1987. godine u Šibeniku, na skalama ispod "Alpe". Razmišljala sam o svom modnom brendu. U to vrijeme je moda bila davati buticima Hollywoodska imena. Ja sam najprije mislila svoj butik nazvati "Lori", kako me svi skraćeno zovu, ali sam odustala jer, mislila sam, ako to što radim ne ispadne dobro onda će to svatko povezivati s mojim imenom, a ako izaberem neko opće ime to ću izbjeći i praviti se da to nisam ja. Odlučila sam se za ime Charlie po Charlieju Chaplinu jer se svakome na sam spomen Charlieja Chaplina odmah stvori predodžba njegove specifične, osebujne pojave iz crno – bijelih filmova u preuskom sakou, kako se gega s polucilindrom na glavi. Osim te crno bijele estetike poveznice želja mi je bila da jednog dana budem prepoznatljiva kao što je to Charlie Chaplin.

 

Charlie je kao modni brend u Šibeniku odmah bio prihvaćen, a isticali ste se i posebnim izgledom interijera svog butika!

Interijer je bio crno bijeli jer monokromatizam je ono što obilježava moj rad. Uglavnom radim zimsku kolekciju u crnoj, a ljetnu u bijeloj boji iako imam i nekih odstupanja. Kad sad gledam te prve modele koje smo prodavali u butiku u Šibeniku, široke suknje s laštikom u struku, asimetrične s nekim natpisima zaključujem da bi mogli bi jednako dobro funkcionirati i danas. To je bio prvi dizajnerski butik u Šibeniku. Moje zaposlenice Narcisa i Elidi, koja su počele raditi u njemu tada i rade kod mene već 30 godina pričale su mi kako su žene čekale u redu pola sata prije otvaranja. To je bio fenomen. U početku nisam imala razvijenu proizvodnju pa je broj odjevnih predmeta bio ograničen. Dogodilo nam se to da je sve bilo prodano i butik je ostao prazan. Onda smo na brzinu tražili šnajderice da nešto sašiju i tako smo se izvukle. Kad sam se u jesen vratila u Zagreb zaposlili smo nekoliko šnajderica i pokrenulo proizvodnju. Dvije godine kasnije smo u Zagrebu otvorili butik u Vlaškoj ulici.

 

 Što Vam znači nominacija za Šibensku Grandecu?
- Puno. Negdje sam napisala da su vjerojatno i moji Baranovići,a ko nas odnekud s neba promatraju na mene ponosni. U konačnici nije mi važno hoću li ja ili neka druga žena ponijeti tu titulu. Lijepo je kad ljudi prepoznaju to što radiš,a ja sam posebno ponosna što ta nominacija dolazi iz mog Šibenika.


 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!