Šibenčanka Tijana Mihailović ima diplomu magistre primijenjene umjetnosti Riječkog sveučilišta na kojem je završila kiparstvo, ali tom vrstom umjetničkog izražavanja za sada se ne bavi već se pronašla u ručnom radu kojim stare predmete poput kišobrana, suncobrana ili pak stare odjeće pretvara u praktični, nosivi, ali originalni predmet – u ruksak. Vlasnica je simpatičnog brenda Ruk.sak koji uspješno promiče na društvenim mrežama na kojim pronalazi i najviše kupaca s kojima ima posebnu interakciju. Naime, kada dobiju ruksak oni se s njim fotografiraju i pošalju joj fotke tako da su joj kupci i najbolji manekeni. Takav posao joj, kao mladoj majci, odgovara i spaja ugodno s korisnim.
Sebe vidi kao iskrenu i kreativnu dušu spremnu na učenje dok god srce kuca,
svoju kreativnost oslobađa u obliku zaigranih ruksaka koji su napravljeni u potpunosti od recikliranih materijala.
˝Volim raditi,stvaranje me ispunjava i veseli, jedan od načina na koji se uspijevam uspješno izraziti zadnjih pet godina je i šivanje tj. moj mali projekt Ruk.sak˝, kazala nam je na početku razgovora, a kreativnost pretvaranja starih stvari u nove predmete nosi još od malih nogu.Moja mama se uvijek čudila kad bih ja izradila nešto štosno ne nužno od materijala za modelaciju već od nekih dijelova igračaka ili od papira ili od nečeg trećeg“, prisjeća se ta kreativna, vesela mlada žena.
Kako je došlo da brenda RUK.SAK,da li se sjećaš što je potaklo tu ideju?
-Na trećoj godini studija jednostavno se pojavila ta ideja. Pošto i sama volim nositi ruksake smatram ih praktičnijim od običnih torbi. Bilo je prirodno početi ih izrađivati,k tome imala sam staru majčinu mašinu i nosila sam je stalno sa sobom, po stanovima u kojima sam živjela. Znala sam da će i ona doći na red. Oduvijek me fascinira šivanje. Kao mala sam prekrajala i ručno šila svoju odjeću.U to vrijeme kada je rođen moj Ruk.sak masu mojih kolega i kolegica s Akademije i iz generacije općenito počinju stvarati neki svoj prepoznatljiv rad, brendić. Kako se kaže, kreativnost se uglavnom javlja uglavnom spontano, a kad zaškripi, kad bih imala tu mogućnost, rado bih čula mišljenje od Isusa iz prve ruke. U zadnje vrijeme samo sjednem za mašinu i krenem, većinom ne znam kako će točno izgledati ruksak na kraju ali imam viziju,osjećaj koji želim izazvati pa tako i biram materijale,slažem boje,kombiniram konce…˝
-Koji je bio najčudniji materijal odnosno najčudnija stvar od kojih si napravila torbu?
-Jednom sam od starog kaputa napravila torbu koja se mogla cijela rastvoriti i poslužiti kao dekica za piknik u prirodi.
-Kad bi mogla promijeniti jedan aspekt našeg društva kroz svoj rad,što bi to bilo?
-Definitivno bi poradila na ekologiji. Smatram da se danas u ovom konzumerizmu izgubila svaka svijest o planeti na kojoj živimo, i definitivno bi pomogla djeci kojoj je pomoć najpotrebnija.
-Pola svog života si provela u Splitu i Rijeci…Što to imaju drugi gradovi što Šibenik nema i obrnuto?
-U Splitu i Rijeci postoje škole koje sam pohađala dok u Šibeniku nema tih mogućnosti, zasad.Imaju i druge razne sadržaje za mlade ljude. I Šibenik ima svoje ali u manjoj mjeri jer kao mali grad nema potreba za raznovrsnost. Ali vratila sam se tu. Tu sam rođena i tu je zrak najmirisniji.
-Kakav je život mladih u Šibeniku i što očekuješ od njega u budućnosti?
-Uvjerenja sam da onaj tko hoće raditi ima posla. Očekujem puno. Zadnjih godina Šibenik doživljava neki svoj procvat, mislim da će u budućnosti biti sve više mogućnosti za mlade umjetnike/ice. Nadam se da će ljudi shvatiti da se trebaju okrenuti umjetnosti i ulagati u nju, jer što nam drugo preostaje. Umjetnost je esencija života.
-Kako sebe vidiš u budućnosti?
-Želim samo solidno živjeti od svog umjetničkog rada,a da mi RUK.SAK i dalje ostane hobi koji me ispunjava I raduje maksimalno.
Razgovarala:Ana Matas
