Četvrtak, 18 Siječanj 2018 08:46

Hrvatska sanjkašica s tišnjanskim korijenima Daria Obratov plasirala se na Zimske olimpijske igre

Napisala: 
Hrvatska sanjkašica s tišnjanskim korijenima Daria Obratov plasirala se na Zimske olimpijske igre

Daria Obratov najbolja hrvatska sanjkašica odlazi na Zimske olimpijske igre u (FIL) u Pjongčang, potvrđeno je jučer. Malo je poznato da je ta uspješna sportašica porijeklomm iz Tisnog, iz poznate tišnjanske obitelji Obratov Bigec i vrlo je vezana za Tisno.

 Ta apsolventicu zagrebačkog Kineziološkog fakulteta, rođenu 12. prosinca 1989. u Splitu, od ulaska u kvotu od 30 olimpijki dijelila su samo dva mjesta na ljestvici olimpijskih kvalifikantica, a Daria je u trećem pokušaju, uspjela izboriti olimpijski nastup.

 

 

"Ući u Top 30 svjetskih sanjkašica ravno je čudu, kada se zna da osam velikih sanjkaških nacija tamo ima po tri predstavnice. Presretna sam zbog olimpijske norme za Pjongčang, to mi je ostvarenje sna, jer dva puta sam ostala prva ispod crte, i za Vancouver i za Soči. Dugo sam radila na tome, bilo je to osam godina velike borbe. Ući u Top 30 svjetskih sanjkašica ravno je čudu, kada se zna da osam velikih sanjkaških nacija tamo ima po tri predstavnice, rekla je u izjavi za Hinu Daria Obratov.


Oduvijek sam sanjala ZOI i znam da ću dati sve od sebe. Budem li imala četiri čiste vožnje, mogla bih ući u Top 20, što je vrijedan rezultat. Ali, jako male su razlike između osvajača medalja i onih iza desetog mjesta. Volim stazu u Pjongčangu, jako mi odgovara, na njoj sam bila 17. u Svjetskom kupu, izjavila je Daria čija se mlađa sestra Dania također aktivno bavi sanjkanjem.

Zanimljiv je i njezin životni i sportski put budući da je, unatoč teškim ozljedama, uspjela postati vrhunska sportašica. Evo njezine životne priče koju smo prije nekoliko godina objavili u časopisu „Šibenik tim“:


Imala sam osam godina i išla sam u drugi razred osnovne škole kada sam prvi put na televiziji gledala Olimpijske igre i donijela odluku da ću se i ja natjecati na Olimpijadi. Rekla sam mami i tati: -Ja ću ići na Olimpijske igre. Naravno, oni su se tada smijali mojoj dječjoj maštariji, ali sada me shvaćaju ozbiljno i podržavaju, kazala nam je tom prilikom.

Daria Obratov, rođena u Splitu, a porijeklom iz poznate tišnjanske obitelji Obratov Bigec, jedna je od najneobičnijih pojava u cjelokupnoj povijesti hrvatskog sporta. Njena životna i sportska priča priča je o želji, volji, hrabrosti i neizmjernoj energiji uloženoj u ostvarenje vlastitog sna – sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Ostvari li Daria to što je naumila, ući će u povijest ne samo kao prva Hrvatica koja je sjela na trkaće sanjke i spustila se niz bob-stazu, nego i kao prva Dalmatinka koja je nastupila na Zimskim olimpijskim igrama. Iako bismo je trebali smatrati splitskom sportašicom jer u Splitu živi i studira, njeni su tišnjanski korijeni tako duboki da možemo slobodno reći kako je ona cura iz našeg, šibenskog kraja. Uostalom njena obitelj u Tisnom ima kuću i ona tamo živi dobar dio godine. Njen pradjed Mate Obratov Bigec bio je poznati tišnjanski veleposjednik koji je imao velike vinograde i maslinike i puno obradive zemlje, a prabaka je porijeklom s Ivinja iz obitelji Čorkalo. I njihov sin Roko, Darijin dida, bavio se poljoprivredom, vinogradima i maslinama. U Tisnom žive brojni njihovi potomci. Darijin otac je pomorac, a majka Sanda, koja je bila devizna referentica u splitskom Koteksu, sada je u mirovini. Njeno porijeklo, djetinjstvo pa i rana mladost ničim nisu upućivali na mogućnost da će Daria dospjeti među trideset najboljih na svijetu i to u jednom od najekstremnijih pa i najopasnijih zimskih olimpijskih sportova. Tako bi mogao i pomisliti da će djevojka rođena 1989. godine, koja prije prosinca 2007. godine nikada prije bila na snijegu, sanjkanju ili skijanju, 2009. godine imati ispunjenu normu za nastup na Zimskoj olimpijadi u Vancouveru 2010. godine?

 

 

Sportašica od pete godine

Postoji li neki trenutak u Vašem životu koji je bio presudan da zavolite sport i postanete sportašica?

Ne postoji. Ja sam voljela sport otkad znam za sebe. Kao dijete bila sam puna energije. Kao sasvim mala djevojčica nisam na televiziji gledala crtane filmove poput svojih vršnjaka, nego prijenose sportskih natjecanja. To su primijetili moji roditelji i zbog viška energije koji sam isijavala pitali su me bih li se željela baviti nekim sportom. Imala sam tada samo pet godina. Sportom sam se aktivno počela baviti 1994. godine u Atletskom klubu Hajduk. Odmah sam znala da je to moj svijet. Prvi treneri su mi bili prof. Ivica Akrap i Katja Radanović. U početku sam se bavila trčanjem na kratke staze. Bila sam odlična u štafeti 4 x 100 metara. Kao djevojčica od jedanaest godina počela sam igrati rukomet u RK Split. Jedna od mojih trenerica bila je hrvatska sportska legenda Dragica Palaversa Miač. Bila sam dobra rukometašica pa su me 2004. godine pozvali u kamp mlade reprezentacije Hrvatske u Crikvenici kao ozbiljnu kandidatkinju za ulazak u juniorsku reprezentaciju. Imala sam tada četrnaest godina, a taj poziv i odlazak u Crikvenicu potpuno su promijenili moj život i moju sportsku karijeru.

Što se u Crikvenici tako dramatično dogodilo da ste s rukometnog terena otišli u planine i počeli voziti trkaće sanjke na bob-stazi?
Zadnjeg dana u kampu u Crikvenici igrali smo prijateljsku utakmicu na kojoj sam dobila težak udarac u koljeno. Pukli su mi prednji križni ligamenti, oba meniska, ozlijedila sam hrskavicu. U tom trenutku počinje moja dugogodišnja borba za zdravlje. Morala sam operirati koljeno, ali liječnici to nisu obavili dobro. Ozljeda se inficirala. Stanje je postalo još ozbiljnije. Nije više bilo pitanje hoću li ozdraviti, nego hoću li uopće ikada više moći normalno hodati.

Ja ću ići na Olimpijadu

Sreća u nesreći bilo je što ste se ozlijedili upravo u Crikvenici?

Kada sam izašla iz bolnice, moja je majka odmah vidjela da nešto nije u redu i zatražila pomoć, a pomoć je stjecajem okolnosti bila nadohvat ruke. Naime, u Selcu pored Crikvenice postoje Terme Selce, vrhunska poliklinika za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju koju vode specijalistkinja fizikalne medicine i rehabilitacije - reumatologinja Vlasta Brozičević i prim. mr. sc. Ivan Brozičević, doktor medicine, a u kojoj se oporavljaju sportaši poput Janice i Ivice Kostelića, Gorana Ivaniševića, hrvatskih rukometaša, neki od najpoznatijih svjetskih skijašica i skijaša, nogometaša - svi sportaši koji nešto znače u svijetu sporta. Jedna čelnica Rukometnog saveza Hrvatske me usred noći odvezla k doktorici Vlasti koja je odmah vidjela da je moja ozljeda ozbiljna i teška. Iz poliklinike su nazvali moje roditelje da hitno dođu u Selce. Dali su mi lijek protiv bolova i prvu pomoć. Tog dana počela je moja vezanost za doktoricu Vlastu koja ne samo što je shvatila ozbiljnost mog zdravstvenog stanja, nego je odmah shvatila da je sport moj životni san. Ispričala sam joj da sam imala samo osam godina kada sam prvi put na televiziji gledala Olimpijske igre i donijela odluku da ću se i ja natjecati na Olimpijadi. Rekla sam mami i tati: -Ja ću ići na Olimpijske igre. Naravno oni su se tada smijali mojoj dječjoj maštariji, ali sada me shvaćaju ozbiljno i podržavaju. O tome sam razgovarala s doktoricom Vlastom. Ona je odmah znala da ja neću odustati od ostvarenja svog sna. Kazala mi je: -Kada ti, Daria, govoriš o sportu i Olimpijskim igrama, u očima ti sjaji i iskri. To sam vidjela samo kod nekoliko ljudi. Ti imaš nešto u sebi i moram ti pomoći da ostvariš svoj san.

 

 

Što se događalo nakon Vašeg dolaska u Terme Selce i susreta s doktoricom Vlastom?

Temperatura je skočila na 39 stupnjeva, sedimentacija na 190. Godinu i pol dana bila sam na štakama. Usprkos visokoj temperaturi i bolovima redovno sam išla u školu i pokušavala normalno živjeti. Koljeno je bilo ogromno, natečeno, bolovi nepodnošljivi… I zimi sam nosila kratke hlače jer nisam mogla obući ništa drugo. Majka me stalno vodila liječnicima, ali oni nisu bili dovoljno temeljiti i uvjerljivi. Neki su smatrali da su moji problemi na psihičkoj bazi pa su moju majku uvjeravali da ja zapravo odbijam ozdraviti jer se ne želim vratiti u sport. Međutim, majka je nakon godinu i pol dana vidjela da je vrag odnio šalu, da otok raste, da temperatura ne pada. Nazvala je doktoricu Vlastu. Ona je tražila da napravim magnetsku snimku koljena i kazala da poznaje jednog jako dobrog čovjeka koji pomaže svima, koji je, iako ih nije poznavao, pomogao Janici i Ivici Kostelićima dok su još bili anonimni sportaši i nisu imali novaca za stručno liječenje. Poslušali smo je i poslali joj snimku.

Dobrotvor Ivan Težak

Tada u Vaš život ulazi veliki dobrotvor i altruist, dobri duh hrvatskog sporta i sportaša, Ivan Težak?

Obitelj Težak živi u Švicarskoj, u Baselu. Ivan Težak živa je sportska legenda Švicarske i Hrvatske. Posljednjih 25 godina radi kao menadžer u nogometnom klubu Basel gdje vodi omladinski pogon, a od kada smo se upoznali ljetuje u Tisnom. Ivan Težak danas je naš najbolji obiteljski prijatelj. Doktorica Vlasta poslala mu je snimke mog koljena u Švicarsku. Kada su ih vidjeli, zvali su me da hitno dođem na pregled. Otišli smo u Švicarsku. To je neki drugi svijet. Liječnici su stručni, dobronamjerni, profesionalno strogi, ali kao ljudi pravi anđeli. Odmah su ocijenili da je neophodna operacija i dogovorili termin. Za nas je liječenje u Švicarskoj bilo neostvarivo. Nismo ga mogli platiti. Ali Ivan je rekao da odmah dođemo i ništa ne brinemo. Ondje smo shvatili da Ivana u Švicarskoj toliko cijene i poštuju da on ima svoje parkirališno mjesto pored bolnice, a kada liječnici operiraju nekoga do kome je njemu stalo, on je cijelo vrijeme s njima u operacijskoj dvorani. Pomogao nam je iako nas nikada nije ni vidio ni upoznao. On je spreman pomoći ljudima kojima treba pomoć, a životni mu je moto da čovjek koji ima mogućnosti pomagati drugima to mora i činiti. Došli smo u tuđu zemlju u kojoj baš nikoga nismo poznavali, a on nas je primio u vlastitu kuću kao da smo njegova obitelj.

 

Operacija koljena u Švicarskoj je uspjela, ali se stanje nije odmah popravilo?

Nakon prve operacije koljeno je bilo inficirano bakterijama koje su izazvale probleme. U Švicarskoj su to temeljito ispirali i sanirali, ali komplikacije su bile predvidive. Vratila sam se u Hrvatsku i u Termama Selce kod doktorice Vlaste započela rehabilitaciju. Ona je odmah vidjela da bi moglo biti problema i stalno je budno pazila što se događa s mojim koljenom, čak i kada sam se vratila u Split. Stalno me zvala i morala sam joj detaljno opisivati kako se osjećam i kako izgleda moje koljeno. Stanje se pogoršavalo. Otok na koljenu znao se povećati u danu i za deset centimetara. Ona je odmah reagirala. Sredinom 2006. godine nazvala je moju majku u osam sati navečer i rekla: -Daria mora sutra najkasnije do 13 sati biti na operacijskom stolu u Baselu. Prava drama. Moj je otac negdje na oceanu, mi smo u Splitu, doktorica Vlasta u Selcu, a ja moram stići u Basel u roku od petnaestak sati. Bez oklijevanja smo mati i ja sjele u auto. Bile smo prisebne tek toliko da ne zaboravimo uzeti putovnice. Iz Splita smo dojurile u Selce, usput smo preko prijatelja u Genaralturistu uspjele dobiti pomoćna sjedala u zrakoplovu koji je letio na relaciji Zagreb – Zürich. Stjuardese su nas jedva ugurale u mali zrakoplov na propelere. Iz Züricha smo išle vlakom do Basela. Bila je to utrka života, ali uspjele smo. Kada me je liječnik vidio, bio je šokiran. Sam nam je nosio stvari da što prije stignemo u operacijsku dvoranu. Operacija je trajala dva i pol sata. Naš prijatelj Ivan Težak bio je na svjetskom nogometnom prvenstvu pa nije mogao biti uz mene, ali je zato bila njegova supruga. Ona je bila naš brižni anđeo. Trčala je i radila sve što je trebalo. Ivan me je svako malo zvao mobitelom za vrijeme utakmice Hrvatska – Brazil, govorio mi je što trebam činiti, tješio me i hrabrio. Tako je ispunjavao obećanje dano poslije prve operacije da će me voditi baš na utakmicu Hrvatska – Brazil. Banuo je u moju bolničku sobu sutradan u pet sati ujutro. Govorio je zadihan od žurbe: -Nisam te smio ostaviti samu. Izgledao je grozno jer je vozio cijelu noć da bi iz Stuttgarta stigao u Basel da me posjeti i na vrijeme se vrati kako bi pomogao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Nikada nisam pomislila da se neću moći baviti sportom

Nakon te treće operacije koljena niste mogli odmah poći kući?

Pojavile su se neke upale i švicarski liječnici nisu mi dali da odem iz bolnice prije nego što ih izliječe. Problema je bilo i s vijcima kojima mi je tijekom prve operacije bila učvršćena kost. Rečeno nam je da ti vijci neće biti nikakav problem, ali jedan se počeo probijati kroz kožu. Virio je van. U Švicarskoj su vijak izvadili i dali su mi ga kao trofej, ali preostala dva nisu smjeli dirati jer je trebalo, da bi ih se izvadilo, razarati mišićna vlakna. Ta su dva vijka ostala u meni zauvijek. Što sada? Brinule smo se jer novaca za boravak u Švicarskoj nismo imale. Ali tu je bio naš dobročinitelj Ivan i njegova obitelj. Punih 25 dana boravili smo u njihovom stanu. Pružili su nam sve. Baš sve. On mi je davao injekcije i previjao me kada je trebalo. Njegov mlađi sin Ivan me je zabavljao i pomagao mi da se krećem. Cijeli sam Basel išetala na štakama. Ivan je govorio: -Ako želiš ozdraviti, moraš šetati, šetati, kretati se, uporno, stalno... Tako sam danima na štakama điravala kroz Basel. Da nije bilo njih, tih divnih ljudi, ne znam što bi sa mnom bilo.

Vjerojatno ste u tim teškim trenucima mislili da se više nikada nećete moći baviti sportom?

Nikada nisam ni pomislila da se neću moći baviti sportom. Liječnici u Švicarskoj pokušali su mi kazati kako je sa sportom gotovo, ali ja im nisam dala doći do riječi. Stalno sam ponavljala da je sve je u redu, da ću ozdraviti i biti još jača. Pred očima su mi bili samo olimpijski krugovi. To mi je davalo snage. Švicarski liječnici, vidjevši da mi ne mogu izravno reći što misle o mojoj sportskoj budućnosti, kazali su to doktorici Vlasti. I ona mi je, kada sam došla na rehabilitaciju u Selce, kazala kako se sportom vjerojatno više neću moći baviti i da na rukomet mogu zaboraviti.
-Rukomet je igra s puno promjena smjera, puno skokova, puno naprezanja koljena, puno udara. Njeno će koljeno izdržati možda dvije-tri sezone, a onda će biti invalid – tako su njoj o meni, nemajući srca da mi to izravno priopće, govorili švicarski liječnici. Prenijela mi je njihovo mišljenje. To je za mene bio težak udar. Bez suza sam izdržala sve operacije, bolove i terapije, ali tada sam zaplakala. Ona je vidjela što se sa mnom zbiva i kazala je: -Ma, čekaj malo, Daria. Ne možemo mi tebi samo tako otpisati sport. Ti imaš to nešto u sebi što sam vidjela samo kod Janice, Ivice i još jedne skijašice. Vidim da si predodređena za sport i ne možemo mi sada tebi samo tako reći da se više sportom ne možeš baviti. Poznajem dvije osobe u Hrvatskoj za koje sam sigurna da će naći nešto za tebe. Pomoći će ti ili stari Kostelić ili Ivan Šola koji vozi bob. Zvat ću najprije Šolu jer je iz Splita pa će možda imati neku ideju što ćemo s tobom.

 

Susret s Ivanom Šolom

Tada se, pretpostavljam, dogodio taj sudbonosni preokret koji Vas je odveo u planine i posjeo na trkaće sanjke?

Doktorica Vlasta odmah je nazvala Ivana Šolu, a on joj kaže: -Vlasta, baš dobro što si me nazvala. Tražim curu od sedamnaest-osamnaest godina koja bi se iskušala u mom sportu. Ako odgovara konstitucijom, ako prođe testove i ako joj se taj sport svidi, bit će odlično.
U tom trenutku ja sam još bila na štakama i išla na fizikalnu terapiju. Noga mi je bila kao kamen. Nisam je mogla podići ni za jedan centimetar. Trpjela sam užasne bolove. Mišići na toj nozi doimali mi se kao rastegnuta žvaka. Terapeuti su je pokušavali pokrenuti i osposobiti. Savijali su je i pomicali što je bilo jako bolno. Borila sam se. Tražila sam da nastave i kada su mislili da više ne mogu izdržati. I stalno sam ponavljala da ću se vratiti u sport, a majka me je pokušavala utješiti da je gotovo sa sportom i da trebam misliti na druge putove.
Govorila je: -Može sport, ali samo ako je šah. Sada o svemu tome u obitelji pričamo šaleći se. Prepričavamo anegdote, ali bila je to strašna i neizvjesna borba.
Šola me je nazvao točno kako je obećao doktorici Vlasti. Trebali smo se najprije upoznati pa smo se dogovorili naći na kavi. Na kavu sa Šolom išla sam na štakama. Vodila me je mama. Pitala me je usput za koji sport idem na dogovor. Kažem joj za sanjkanje, a ona odmahuje glavom i gunđa da ja trebam ići na psihijatriju, a ona u centar za socijalnu skrb da se sama prijavi i traži da joj oduzmu dite jer je neodgovorna. Razumijem je. Na štakama sam nakon tri operacije išla na razgovor kako bih se bavila sportom u kojem se juri 150 kilometara na sat!

Ljudi, to je to!

Vi o sanjkanju, pogotovo o sanjkanju na bob-stazi do tada ništa niste znali?

Ni kao dijete nikada nisam bila na snijegu. Ni na Kupres nismo išli. Nikada se nisam sanjkala ni skijala. Prvi put sam vidjela planine pod snijegom, natjecateljske sanjke i bob-stazu kada sam s Ivanom Šolom došla u školu sanjkanja u Innsbrucku. Odluka o tome da ću biti sanjkašica pala je već na onom našem prvom razgovoru iako još nisam mogla hodati bez štaka. U sanjkašku školu, koja je međunarodnim odredbama obvezna da bih mogla dobiti dozvolu za vožnju trkaćih sanjki, pošla sam u prosincu 2007. godine, ni mjesec dana nakon što sam nakon tri godine prvi put hodala bez štaka i stala na vlastite noge kako treba. Moji su roditelji, naravno, bili zabrinuti. Otac je govorio: -Pustimo je neka ide. Vidjet će ona kada sjedne na sanjke i kada se bude trebala spustiti da to nije za nju. Lako je njoj sada pričati o tome. Prevario se. Kada sam prvi put probala voziti sanjke, znala sam da je to moj sport. Čim sam nakon prve vožnje došla do cilja, odmah sam roditeljima poslala sms: -Ljudi, to je to!

Više nije bilo dvojbe kojim ćete se sportom baviti usprkos ranijim ozljedama i opasnostima koje podrazumijeva sanjkanje na bob-stazi?

Već na prvim treninzima primijetili su me iskusni treneri i stručnjaci za sanjkanje. U Innsbrucku su me pitali koliko dugo vozim sanjke. Mislili su da treniram najmanje pet-šest godina. Kada sam kazala da mi je ovo prvi dan i da sam prvi put sjela na sanjke, nisu mogli vjerovati. Inače početnici kreću s niže startne pozicije pa se postupno uspinju. Ja sam samo prvu vožnju imala na takozvanoj dječjoj dionici. Već u drugoj vožnji krenula sam s juniorskog starta, a treću duž cijele seniorske staze. Nisam uopće mislila na stare i moguće nove ozljede. To je bio moj sport i mogućnost da ostvarim svoj olimpijski san. Sanjkanje nije bezopasno. Bilo je padova. Bila sam puna hematoma. Slomila sam prst i skočni zglob. Imala sam potres mozga, ali sam vozila i s potresom mozga. Pozlilo me je tek kada sam došla kući. Roditelji su me odveli da na magnetnu rezonancu glave. Doktorica je zabrinuto gledala snimku i pitala: -Što ste vi to radili?, a ja joj kažem: -Bolje da ne znate.

 

Daria = sanjkaška reprezentacija Hrvatske

Počeli ste sanjkati u prosincu 2007. godine, prve treninge imali ste u zimskim mjesecima 2008. godine, a već ste u sezoni 2008. – 2009. vozili utrke svjetskog kupa?

Brzo sam napredovala. Nisam imala ni učitelja ni trenera. Učila sam na vlastitim greškama. Morala sam rješavati i neke neobične probleme. Da bih mogla voziti utrke svjetskog kupa i da bih se uopće mogla natjecati u inozemstvu, morala sam biti članica reprezentacije svoje države. Kako sam ja u Hrvatskoj bila prva i jedina sanjkašica postala sam na neki način i sanjkaška reprezentacija Hrvatske. Drugi problem je bio što sam se natjecala u juniorskoj konkurenciji. U tom sportu zbog opasnosti juniori prelaze u seniore tek kada napune 21 godinu. Ali ja sam imala cilj. Željela sam ići na Olimpijske igre u Vancouveru 2000. godine, a za ići na Olimpijadu treba biti senior. Na Olimpijadu se ne ide iz juniorskog svjetskog kupa. Zbog toga sam se u prvoj sezoni natjecala i u juniorskoj i u seniorskoj konkurenciji. Pola sezone bila sam juniorka, pola sezone seniorka.Tek iduće sezone 2009. – 2010. vozila sam samo seniorski kup kao članica Hrvatske sanjkaške reprezentacije.

Napredovali ste usprkos tome što niste imali trenera i što ste na natjecanja išli bez ikakve pratnje? Koliko znam Vi ste morali nositi svoje sanjke i brusiti klizaljke. Niste imali nikoga da Vam pomaže?

U početku nisam imala trenera jer u Hrvatskoj ne postoji trener sanjkaša. Ivan Šola je trener bob ekipe, ali to je nešto drugo. Cijelo sam vrijeme bila sama bez trenera i sama učila kako se voze trkaće sanjke. Kasnije su me uključili u globalni međunarodni Partner program u okviru kojeg zemljama koje imaju nekog talentiranog sportaša, a nemaju uvijete da on trenira, napreduje i razvija se, pomažu zemlje koje imaju uvijete. Taj program je pokrenula Međunarodna sanjkaška federacija, ali oni ne uzimaju bilo koga. Najprije procjenjuju je li netko dovoljno talentiran i perspektivan da bi se u njega ulagalo i je li dovoljno dobar da se može pridružiti reprezentaciji neke velike nacije s kojom bi mogao trenirati i imati isti tretman kao njihovi sportaši. Kako sam ispunjavala kriterije, pridružili su me reprezentaciji Njemačke. U juniorskom svjetskom kupu u prvoj sezoni stalno sam imala dobre rezultate. Na cilj sam redovno stizala s rezultatom između 15. i 20. mjesta. To je bilo izvrsno s obzirom na to da nisam imala trenera i da nikada nisam sanjkala, a konkurentice su mi bile Njemice, Austrijanke, Amerikanke, dakle natjecateljice iz zemalja u kojima je sanjkanje popularan sport u koji se mnogo ulaže. U tom sportu natjecatelji dolaze sa svih strana svijeta. Konkurencija je ogromna. To je kao formula jedan na ledu. Utrke svjetskog kupa ujedno su kvalifikacijske trke za Olimpijadu. To mi je tada odgovaralo jer je moj cilj bila Zimska olimpijada u Vancouveru 2010. godine.

 

Rekorderka Hrvatske u dizanju utega

Kako uopće trenirate kada nemate trenera, a u Hrvatskoj nema nikakvih uvjeta za takvu vrstu sanjkanja?

Prve dvije sezone bila sam, kako se to kaže, Pale sam na svijetu. Gledala sam što drugi rade, zapisivala ono što sam vidjela i čula, žudno upijala svaki savjet. Najviše sam naučila na vlastitim greškama. Vjerujte, nije teško zapamtiti gdje ste pogriješili nakon pada pri brzini od 140 kilometara na sat i kotrljanja po zaleđenoj stazi na minus dvadeset stupnjeva. Izvan natjecateljske sezone treniram u splitskom klubu dizača utega koji mi je maksimalno izašao u susret. Radim s Boškom Čavkom, trenerom koji je za natjecanja pripremao dizača utega Pešalova, tenisača Ivaniševića i mnoge druge sportaše. Boško mi je puno pomogao. S njim na treningu dižem utege. Toliko sam u dizanju utega bila dobra i toliko je naš rad urodio plodom da sam onako usput 2012. godine postala rekorderka Hrvatske u dizanju utega! Boško je jednog dana kazao: -Hajde, Daria, probaj! Probala sam i uspjela. U trzaju sam podigla 57,5 kilograma, a u izbačaju 72,5 kilograma. Tako sam stekla titulu najbolje hrvatske dizačice utega, ali sam je skupo platila. Pri dizanju utega opet mi je popustilo koljeno pa sam morala na novu operaciju. Izvadila sam menisk da bih ostala u trci za Olimpijadu u Sočiju 2014. godine. Da ga nisu izvadili, morala bih se oporavljati pet-šest mjeseci i reći zbogom Olimpijadi.

U presudnom ste trenutku dobili priliku učiti od najboljih. Njemačke su sanjkašice već godinama najbolje na svijetu u trkaćem sanjkanju na bob-stazi?

Njemačka reprezentacija je u tom sportu najjača na svijetu. Učila sam, dakle, od najboljih. Sanjkanje je u Njemačkoj sport broj jedan. Mislim da Nijemci imaju više registriranih sanjkaša na bob-stazi nego nogometaša. To je kod njih jako popularan sport. Imaju fantastične uvjete. S njima sam trenirala i vozila kvalifikacijske utrke za Olimpijadu u Vancouveru 2010. godine.

 

Slomljeni olimpijski snovi

Ta kvalifikacijska utrka bila je za sve sanjkaše veliko iskušenje. Vozili ste na najbržoj stazi na svijetu, onoj u Whistleru na kojoj je poginuo gruzijski sanjkaš Kumaritašvili?

Da, kvalifikacije smo imali na toj nevjerojatnoj stazi, prvoj u svijetu na kojoj sanjkašice postižu brzine veće od 150 kilometara na sat, a sanjkaši idu brže od 170 kilometara na sat. Ja sam na toj stazi postigla brzinu od 154,9 kilometara na sat. Bio je to zaista veliki izazov. Veliko iskušenje i velika provjera koliko tko vrijedi.

Bilo je na toj stazi puno padova. Pali ste i Vi pri brzini od 144 kilometra na sat i teško se ozlijedili, ali niste odustali od natjecanja?

Nisu me taj pad i ozljede boljele toliko koliko spoznaja da sam izgubila sigurnu kartu za odlazak na Olimpijadu u Vancouveru. Na stazi u Whistleru imali smo treninge uoči Olimpijskih igra. Na zadnjoj trening vožnji trening pala sam i slomila skočni zglob. Sama sam ga namjestila rukom i otišla u bolnicu gdje su mi stavili gips. Trener mi je rekao da mu je žao i da moram ići kući. Nisam htjela. Rekla sam: -Nema šanse. Ostajem i vozim kvalifikacijsku utrku za Olimpijadu. Zovem kući, mama kaže da se vratim. Zovem Šolu, on mi kaže da bih se trebala vratiti. Ma koje vraćanje! Ja idem na stazu. Na nogu nisam mogla stati jer sam slomila kost, a pukli su mi i neki ligamenti. Noga mi je bila otečena i bolna. Stisnula sam zube. Dva dana nakon pada usprkos bolovima vozila sam prvu kvalifikacijsku utrku. Postigla sam osobni rekord i bila odlična 22. S tim rezultatom već sam bila na Olimpijadi. Trener mi govori u šali: -Daria, svaki dan ćemo ti lomiti neku kost jer bolje voziš kada neka pukne. Druga vožnja nije bila loša. I treća je bila OK. Četvrta, zadnja utrka vozi se u Njemačkoj na jednoj jako teškoj stazi. Gledam ukupni poredak i vidim da bih trebala biti među prvih trideset da idem na Olimpijadu. Prema bodovima trebala sam samo proći kroz cilj i to je bilo dovoljno. Trebala su mi samo ta dva boda, a njih dobiva čak i zadnja natjecateljica koja prođe kroz cilj. Ja nikada nisam bila zadnja. Već sam bila u euforiji. Ta staza ima u sredini jedan težak dio. Znala sam, ako ga prođem, a ne padnem, ja sam na Olimpijadi. Kroz taj opasni dio prošla sam najbolje u životu. Slijedi ravni dio i dva zavoja. Na toj ravnici vozim, a u glavi mi vatromet: -Ja idem na Olimpijadu! Idem na Olimpijadu! Odjednom moje sanjke skoče do ruba staze. Udarim svom silinom gore u ogradu i padnem. U glavi mi urla misao: -Sanjkašu koji prođe kroz cilj u kontaktu sa saonicama, ako ih držim čak i samo jednom rukom, priznaje se rezultat! Vikala sam u sebi: -Ulovi sanjke! Ulovi sanjke! Ali samo nekoliko metara prije cilja jedan snažan udarac izbio mi ih je iz ruke i one su prešle ciljnu crtu bez mene. Ode moja Olimpijada! Problem je bio što sanjke nisu bile dobro pripremljene za utrku. Ja nisam imala servisera kao druge sanjkašice. Sve sam radila sama. Nijemci su mi pomagali, ali oni su zatvoreni i ne otkrivaju sve svoje tajne, pogotovo ne ako kroz Partner program dobiju sanjkašicu za koju procijene da bi mogla ugroziti njihove sportašice.

 

Vrhunska hrvatska sportašica bez sponzora

Sanjke pogodne za natjecanja još uvijek su Vaš najveći problem, ako ne računamo činjenicu da i nakon svih uspješnih utrka koje ste imali i odličnog plasmana na svjetskoj razini u Hrvatskoj nemate još nijednog sponzora koji bi Vas podupirao?

Strani sanjkaški stručnjaci čude su se na kakvim saonicama vozim i nije im jasno kako ja njima postižem dobre rezultate. Do tog pada u finišu kvalifikacija za Olimpijadu u Vancouveru o tome ništa nisam znala. Imala sam svoje sanjke, vjerovala sam da sam da su dobre, vozila sam i nisam se puno brinula o pojedinostima. Tek kasnije sam shvatila da ja vozim fiću, a natječem se curama koje voze bolide formule 1. Ali dobro. To je škola koja je vrijedila. Vratila sam se kući. Ponovno sam morala na operaciju, ne jednu nego dvije, kako bih zaliječila prijelom skočnog zgloba i staru ozljedu koljena. Opet sam prošla svašta. Vratila sam se na stazu u sezoni 2011. – 2012. godine. Više nisam trenirala s Njemicama. Primila me je reprezentacije Austrije. Oni su me odlično prihvatili i naučili su me sve što znaju. Otvorili su se i treneri i sportaši. Kao da sam jedna od njih. Puno su mi pomogli. Tek sam od njih naučila što je trkaće sanjkanje i kako treba sanjkati. Do tada sam učila samo na vlastitim greškama i snalazila se sama.

To nije jeftin sport. Oprema je skupa. Natjecanja su zahtjevna. Putuje se po cijelom svijetu. Tko Vam je to omogućio kada nemate ni jednog sponzora?

Otkako sam s Austrijancima, malo mi je lakše. Oni mi dosta pomažu, čak mi servisiraju klizaljke. Ali oni mi ne mogu osigurati opremu koja mi je potrebna niti mi mogu dati sanjke. Postoje klizaljke za različite staze, različite vremenske uvjete, za različite tipove,za led... Trudim se ne misliti na to. Vozim to što imam. New York Times je objavio veliku reportažu o meni, curi iz Splita, grada na Mediteranu u kojem skoro nikada ne pada snijeg. Njihova se novinarka čudila kako je moguće da netko tko nema odgovarajuću opremu, uvjete za trening pa ni trenera dođe na korak do plasmana na Olimpijadu i uspješno se nosi sa svjetskom elitom u sportu koji u njegovoj zemlji ne postoji. Nastupam kao natjecateljica iz Hrvatske i hrvatska sanjkaška reprezentativka. Nemam sponzore. Iza mene ne stoji nitko osim moje obitelji. Tek 2011. godine Hrvatski olimpijski odbor me je, vidjevši da postižem dobre rezultate i da bi tu nešto moglo biti, uključio u svoj program i podmiruje troškove natjecanja. Ja sam sada i službeno hrvatska olimpijska kandidatkinja. Osim toga stipendistica sam Međunarodnog olimpijskog odbora koji pred svaku Olimpijadu pomaže talentirane sportaše koji ni iz čega postignu nešto. Lijepa je ta međunarodna sportska solidarnost. Ipak, ja se i dalje sama natječem protiv golemih nacionalnih sanjkaških mašinerija. Sa sanjkama koje su mi kupili roditelji i za koje imam tek jedne rezerve klizaljke nosim se dobro čak i s Nijemcima koji svoje sanjke testiraju u zračnim tunelima tvornica automobila, a glavni im je sponzor BMW. Moji glavni sponzor su mama i tata. Zahvalna sam Austrijancima koji mi pomaži i daju mi više nego što bi mi drugi dali iako sam konkurentica njihovim perspektivnim sanjkašicam.

 

Sanjkašica bez (dobrih) saonica

Na svjetskim sanjkaškim rang listama kotirate izuzetno dobro iako nemate ni opremu ni stručnu ekipu koja bi Vas pratila?

Na Svjetskom prvenstvu sanjkašica do 23 godine bila sam deseta, na Europskom prvenstvu petnaesta, a po brzini koju postižem na startu sam među prvih pet u svijetu. Po snazi i brzini starta mogla bih se plasirati u svjetski vrh, ali što mi to vrijedi kada prednost koju steknem na staru sanjkašice slabije od mene nadoknade u prvoj trećini staze jer imaju bolje sanjke. One imaju servisere i tehničare. Ja sama održavam svoje sanjke i brusim klizaljke. Da imam bolje sanjke, mogla bih postići puno više. Gotovo sve zemlje proizvode sanjke za svoje natjecatelje. U Hrvatskoj ne postoji nitko tko zna napraviti natjecateljske sanjke. Pristojne sanjke srednje klase koštaju osam do deset tisuća eura. Tome treba dodati trošak za nekoliko pari klizaljki. Nisu to neke prevelike sume, ali su za moju obitelj nedostižne. U Hrvatskoj nisam našla čak ni tvrtku kojoj bih platila da mi izradi aluminijski sanduk za sanjke. Neke su odbile posao, neke nisu ni odgovorile na moj upit, a jedna je prihvatila uz uvjet da naručim osamdeset komada. Da bih uopće mogla putovati na natjecanja kutiju su od kartona i stiropora izradili su moj tata i kum, prisjeća se svojih početaka Daria kojoj se ostvario njezin veliki san – da sudjeluje na Olimpijskim igrama.
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!