Srijeda, 13 Prosinac 2017 12:50

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Sara Lovrić Caparin, kostimografkinja,glazbenica,kiparica...

Napisala: 
Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Sara Lovrić Caparin, kostimografkinja,glazbenica,kiparica...

Sara Lovrić Caparin pripada sve malobrojnijem dijelu šibenske mladosti koji želi živjeti i raditi u rodnom Šibeniku te k tome kroz osobno usavršavanje, školovanje i napredovanje pridonositi dobrobiti svoje zavičajne zajednice i ugledu Šibenika kao grada poznatog ne samo po vrijednoj baštini nego i po svojim uspješnim pojedincima, znanstvenicima, poduzetnicima, sportašima i umjetnicima. Nije tu riječ samo o osobnoj odluci otići ili ostati nego o spremnosti za suočavanje sa šibenskim paradoksom da je lakše otići nego ostati usprkos tomu što sa svih strana odjekuju žal i (samo) prijekori zbog toga što šibenska mladost odlazi u inozemstvo trbuhom za kruhom i glavom za znanjem.

 

Sara je, a to treba cijeniti, uspjela ostati u Šibeniku. Što više uspjela je, usprkos nepoticajnoj klimi i nerazumijevanju na koje je nailazila, napredovati, afirmirati se te, a to je za Šibenik, jako važno sačuvati obiteljsku tradiciju bez koje bi Šibenik bio siromašniji i ne bi bio to što je – grad samosvojnog stvaralačkog genija po čemu je odavno čak i globalno prepoznatljiv. Zbog svega toga njena je priča zanimljiva i poučna.

 

 Cool odluka

Ta Šibenčanka, akademska umjetnica, po vokaciji kiparica, u šibenskom kazalištu radi kao kostimografkinja i stručna savjetnica za likovnu djelatnost. Teatar joj je, čini se, bio suđen jer su u šibenskom kazalištu kao scenografi radili njezin djed Nikola radio i otac Branko. Ona je dakle treći naraštaj obitelji Lovrić Caparin koji vizualno obilježava i oplemenjuje šibenski Talijin hram. Sklonost umjetnosti i likovnom izražavanju u obitelji Lović Caparin nasljeđuje se iz naraštaja u naraštaj što je u Sarinom slučaju bilo toliko uočljivo dok je još išla u osnovnu školu
da su roditelji odlučili upisati u srednju Umjetničku školu u Splitu što njoj baš i nije bilo po volji.
-Nisam htjela ići u Split jer u Splitu nikog nisam poznavala. Željela sam ići u gimnaziju, ali kada su nas u osmom razredu pitali u koju ćemo se srednju školu upisati ja sam kazala da ću ići u Umjetnički školu u Splitu. Cijeli je razred ostao paf zadivljen tom mojom odlukom. Shvatila sam da je to cool i prihvatila ono što su mi namijenili roditelji. Bila je to dobra odluka. Uostalom shvaćala sam i sama da imam dara, da imam to nešto umjetničko u sebi. Nakon srednje umjetničke škole nastavila sam školovanje na splitskoj Likovnoj akademiji. U Splitu mi je bilo dobro. Udomaćila sam, a kako su to bili počeci splitske akademije i profesori i studenti bili su puni entuzijazma i pozitivne stvaralačke energije. Izabrala sam kiparstvo, jer sam voljela raditi u glini, kamenu i drugim materijalima. Voljela sam eksperimentirati, a željela sam bi i malo drukčija od mog tate Branka. Na upisu sam bila prva na listi pa sam dobila i državnu stipendiju što mi je bilo veliki poticaj.– kazala nam je Sara i objasnila da je kiparstvo zanemarila kada se okrenula kazalištu, scenografiji i kazališnim kostimima. To nije bio njezin prvotni umjetnički i profesionalni izbor nego rezultat spleta okolnosti.

 

 

Kostimografkinja na radom mjestu garderobijerke 

Nakon studija u Splitu Sara se vratila u Šibenik. Bila je svjesna da se od kiparstva, pogotovu u manjoj sredini poput Šibenika, ne može živjeti pa je počela izrađivati umjetnički nakit od keramike, a kako joj je to gotovo neka genetska obiteljska značajka vrtjela sam se i oko kazališta. Kazalište joj se sa svojim zavodljivim čarima dogodilo na pomalo neobičan način. Nju i njenog tadašnjeg dečka Vedrana, koji je također bio likovnjak, privukla je ideja kazališta kao izvedbene umjetnosti i mogućnosti integralnog autorskog izražavanja. 

 

-Kazalište je spoj niza različitih umjetnosti i stvaralački je jako poticajno. Imali smo neke svoje vizije likovnog izražavanja kroz kazalište pa smo s našim prijateljem Serđom Miočem, da bi si stvorili prostor stvaralačke slobode, osnovali amatersku kazališnu udrugu kojoj smo dali ime „Virko“. Podrazumijevalo se da će Serđo biti pisac i redatelj, Vedran se prihvatio scenografije, a ja kostimografije. Budući da sam kiparica radila sam neobične volumenske kostime koji odmah bili primijećeni. Prva predstava koju smo postavili na scenu bila je „Virko“, potom smo napravili „Arlekinovu mrežu“ i „Strku u šašavom kraljevstvu“. Kostimi koje sam kreirala svidjeli su se Mati Gulin koji je tada pripremao predstavu „Neš ti biža“ pa sam zahvaljujući njemu 2005. godine dobila prvi angažman u šibenskom HNK-u. Nisam tada imala nikakvog iskustva s krojenjem i šivanjem, ali sam ipak sjela za šivaću mašinu i uz pomoć kazališne krojačice, napravila sve ono što sam zamislila. S tom smo predstavom nastupili i na MDF-u i dobili vrlo dobre kritike. Moj rad je zapazio i doajen šibenskog teatra Pero Mioč koji je Vedran i meni pružio životnu priliku da odemo na usavršavamo u najbolje poljske lutkarske teatre. To je bilo dragocjeno iskustvo. Uživala sam u svemu tomu jer mi je to kao kiparici bilo blisko. Na žalost nisam imala priliku znanja i vještina stečene u Poljskoj iskoristiti u Šibeniku. Mi na žalost nemamo lutkarsko kazalište pa sam nakon povratka iz Poljske i dalje radila kao kostimografkinja. Moji su kostimi bili pravi boom jer do tada naš kazalište nije imalo kostimografa nego je kostime, prema nekim prijedlozima mog oca Branka koji je radio kao scenograf, izrađivala kazališna garderobijerka Marija Lasan. Ona je dala sve od sebe, ali je to ipak bila više improvizacija nego sustavni, smišljeni pristup kreiranju i izradi kostima. Kada je ona zbog nekih osobnih razloga otišla, njeno je rano mjesto ostalo upražnjeno. Javila sam se na natječaj i dobila posao garderobijerke pa mi i danas u opisu poslova stoji da vodim i garderobu.

Originalni kostim sa Sarinim umjetničkim pečatom

Sara je, stjecajem sretnih okolnosti, dobila posao u Kazalištu baš u trenutku kada je Šibenik dobio profesionalnu trupu pa je i ona uplovila u vode profesionalnog teatra. Sa svojim tada ipak skromnim kostimografskim iskustvom bila je, kako se to kaže, „bačena u vatru“. Prva predstava za koju je radila kostime bio je mjuziklu „Fantazija“ koji je režirala poznata kazališna redateljica Nina Kleflin koja je bila vrlo nepovjerljiva prema Sari zbog njenog neiskustva. Htjela dovesti kostimografa iz Zagreba, ali se tadašnji ravnatelj šibenskog kazališta Dragan Zlatović tomu suprotstavio i tražio je da se angažiraju šibenske kazališne snage .
-Nina je divna osoba i vrhunski profesionalac. Razumljive su mi bile njezine sumnje u mogućnosti šibenskih kazališnih kadrova. Moram priznati da sam i ja bila malo nesigurna i da sam se prepala tog izazova jer zaista nisam imala dovoljno iskustva. Njezino nepovjerenje se vrlo brzo istopilo kada se uvjerila da se može na nas osloniti. Bila je vrlo zadovoljna našim radom, a mojim kostimima po ugledu na commediu del arte i scenografijom za „Buratina“, sljedeću predstavi koju smo zajedno radili, definitivno smo je pridobili. Kada smo radili „Matildu“, predstave kojom je otvoren ovogodišnji Međunarodni dječji festival više nije bilo nikakvih dvojbi jer sam se ja već ispraksirala u kostimografiji, -kaže Sara koja ima svoj prepoznatljivi autorski pristup izradi kostima od općeg prema pojedinačnom s tim da se pod onim općenitim podrazumijevaju emocije koje neka predstava pobuđuje što određuje kakve boje će te emocije najbolje dočarati i kakav učinak kod publike imati. Nakon toga ona usklađuje kostime sa scenografija, stila s epohom u kojoj se radnja događa, a na kraju kreira pojedinačne kostima prema karakterima likova te tjelesnim proporcijama i izgledu glumaca. Tako nastaju originalni kostim s prepoznatljivim Sarinim umjetničkim pečatom. S obzirom na to kako su ih prihvatili publika i kazališna očigledno je da je Sarin pristup uspio, a ona stekla zavidnu reputaciju.

 

Studij u Pragu

To bi se nekome moglo učiniti dovoljnim za osobno ispunjenje i osjećaj stvaralačke dokazanosti no ona nije željela ostala na tomu nego je 2011. godine upisala studij scenografije za alternativno i lutkarsko kazalište na prestižnoj kazališnoj akademiji u Pragu koju se smatra najboljom u Europi.
-Otkako sam bila u Poljskoj kopkalo me je lutkarsko kazalište. Tamo sam se nagledala prekrasnih predstava, pravih čarolija koje su me fascinirale. Rekli da svi ti divni lutkari dolaze iz takozvane češke škole koja slovi kao najbolja škola lutkarstva u Europi. Kada je došlo do previranja u šibenskom kazalištu, kada je smijenjen ravnatelj Dragan Zlatović i kada je bilo neizvjesno nije što će se dalje događati, pomislila sam kako bi bilo dobro da to vrijeme, dok se situacija ne smiri, iskoristim za usavršavanje. Sjetila sam se što su mi rekli u Poljskoj pa sam otišla na internetsku stranicu Kazališne akademije za scenske umjetnosti u Pragu. Činilo mi se da je upis, obzirom na kriterije i to da u Prag dolaze studenti iz cijele Europe, za mene nemoguća misija. Ipak, poslala sam im svoje dokumente i mapu radovima. Na moje iznenađenje i oduševljenje pozvali su me da dođem na prijemni ispit koji sam položila. Bila sam presretna i ponosna.

 

Sreća i razočaranje

Međutim, istodobno sa srećom zbog upisa na tu prestižnu akademiju Sara se i gorko razočarala. Grad Šibenik kao osnivača Kazališta, saznavši za njezinu odluku da ide na dvogodišnje školovanje u Prag nije joj omogućio da zadrži posao pa je, da bi mogla ići u Prag na usavršavanje, morala dati otkaz. Imala je tek obećanje da će je radno mjesto u Kazalištu čekati.
-Ne želim biti nezahvalna jer i to obećanje da će me čekati radno mjesto u današnje vrijeme puno znači, ali mi ipak nije do danas jasno zašto tada nisam mogla iskoristiti ono što Pravilnik o radu predviđa, a to je da me Kazalište može poslati na usavršavanje jer je to bitno za posao koji sam radila u kazalištu? Mogla sam, primjerice, naše kazališne projekte razrađivati s profesorima mentorima Pragu i raditi kostime za sve predstave u šibenskom kazalištu što je zapravo bio i smisao mog studiranja, a tako se u Pragu i radi sa studentima. Bila u velikoj dilemi, ostati i zadržati posao ili otići na studij u Prag pa što bude. Odlučila sam otići u Prag. Znala sam da činim pravu stvar, ali sam ipak bila nesretna jer mi se činilo da tadašnji odgovorni ljudi u Šibeniku ne shvaćaju i ne cijene tu moju želju za usavršavanjem niti vide da je to važno i za Šibenik i šibensko kazalište, - ispričala nam je Sara uz napomenu da ju je šibensko kazalište dok je studirala u Pragu ipak angažiralo kao honorarnu suradnicu na izradi kostima za neke predstave. Njezin diplomski rad na akademiji u Pragu bio je upravo izrada lutaka, scenografije i kostima za predstavu šibenskog kazališta „Malo, kvrgavo drvce“ za što je dobila čistu četvorku.

Treba otići iz Šibenika da biste se vratili

 

-Moram priznati da sam u šibenskom kazalištu ipak dobila pravu priliku za profesionalni rad i dokazivanje kakvu u nekim drugim kazalištima ne bi dobila ni nakon deset godina, ali ipak imam dojam da Šibenik ne cijeni dovoljno svoje ljude koji u njemu ostaju živjeti i raditi, koji se žele usavršavati, raditi na sebi, a to znači i pridonositi razvoju zajednice i kvalitete života u njoj. Čini mi se da je bolje otići iz Šibenika negdje drugdje i onda se vratiti jer te tada više cijene, - detektirala je i Sara taj šibenski „fenomen“ koji su i prije i poslije nje mnogi osjetili na svojoj koži.
Budući da se dokazala kao vrsna kostimografkinja sada dobiva i angažmane u drugim kazalištima, ali lutkarsko kazalište joj je i dalje „tiha patnja“. Razmišlja o tomu da napravi autorsku lutkarsku predstavu, kao perfomancea u kojem bi kombinacijom različitih likovnih elemenata stvorila vizualnu čaroliju.
-U lutkarskom kazalištu nije poanta u tome da se lutka koristi samo kao prenositelj poruke, nije naglasak na riječima nego treba pokazati što sve lutka može. Stvarajući lutku čovjek ponavlja proces stvaranja svijeta, put kojim je Bog stvorio čovjeka. Lutkarsko kazalište je vrhunska iluzija i to je ta magija koja me k njemu privlači, -kazala nam je Sara ne krijući nadanja i očekivanja da će Šibenik jednog dana lutkarsko kazalište kakvo je imao nekada, a danas treba i zaslužuje,.

 

Biografija:

Sara Lovrić Caparin, (Šibenik, 27. kolovoza 1981.godine).
Nakon Škole likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo studirala je na Umjetničkoj akademiji, kiparski odsjek u Splitu gdje je diplomirala je 2004. godine u klasi profesora Kažimira Hraste. Usavršavala se u Poljskoj u poznatim lutkarskim kazalištima kao što su Teatr lalki i aktora u Opolu, Teatr Banialuka u Biełsko Białi, Teatr lalki i aktora u Łomzi i Teatr Lalka u Warszawi te stekla dodatno obrazovanje na prestižnom Master study program Kazališne akademije u Pragu, odsjek Scenografija za alternativno i lutkarsko kazalište. Radi u HNK Šibenik kao kostimografkinja i stručni savjetnik za likovnu djelatnost.

Samostalne izložbe:
-"Akcija i proces", 2003. godine, Kulturna udruga Tribunj u Tribunju:
-2004. godine Galerija sv. Krševan u Šibeniku,
-"Potrošački realizam", 2006. godine Salon „Galić“ u Splitu
-"Introspekcija", 2007. godine u crkvi sv. Križa u Vodicama
-"Dematerija", 2009. Galeriji „Vladimir Filakovac“ u Zagrebu

Grupne izložbe:
-"Druga izložba umjetničkih djela iz zbirke Galerije sv. Krševana" 2004. ,
-"Umjetnici Jurjevoj katedrali" 2006. i 2009. godine, sve postavljene u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku,
-Široki Brijeg 2008. godine izložba radova studenata splitske i širokobriješke Umjetničke akademije.
-"Milenijum 2000", trajna izložba skupnog javnog rada u zgradi Banovine u Splitu
   

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!