Ponedjeljak, 04 Prosinac 2017 12:19

Šibenik je između dva svjetska rata imao razvijenu prostituciju, ali po strogim,poduzetničkim pravilima

Napisala: 
Šibenik je između dva svjetska rata imao razvijenu prostituciju, ali po strogim,poduzetničkim pravilima

Šibenske javne kuće, a najstarija poznata legalna javna kuća bila je otvorena 1907. godine, bile su nadaleko poznate i slovile su kao uzorne. Šibensko bludničko poduzetništvo odnosno kako se to službeno zvalo, trpljeni obrt, bilo je hvaljeni primjer u dvije države, Austro - Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji. Slava šibenskih javnih kuća trajala je tridesetak godina, od osnivanja prve "kuće u kojoj se tjera blud za novac" do zabrane javnih kuća u Kraljevini Jugoslaviji 1934. godine, ali su one nastavile postojati sve do kraja Drugog svjetskog rata, a ilegalna prostitucija nije se ugasila sve do danas.

Vlasnice javnih kuća mogle su biti samo žene

Javne kuće, koje su Šibenčani nazivali kuplerajima, novine i sudski akti bludilištima, a službeni općinski dokumenti kućama u kojima se tjera blud za novac, radile su po strogim pravilima koja su bila navedena u "Pravilniku za bludilišta" čije je tiskanje bilo naručeno 1911. godine u Brodu na Savi.
Dozvole za otvorenje trpljenog obrta tj. kuće u koji se tjera blud za novac, izdavalo je gradsko poglavarstvo, a mogle su ih dobiti samo žene starije od 30 godina života i to samo one koje "nisu bile kažnjene radi zločina ili prekršaja počinjenog iz pohlepe za dobitkom", a morale su posjedovati i imetak "kojim jamče uspješnost i opstojnost svog obrta".
Prodaja ljubavi za novac smjela se obavljati isključivo u kući vlasnice bludilišta, u kojoj uz nju žive samo njezin supruga i najviše dvoje njihove djece koja nisu starija od dvije godine. Osim vlasnice i članova njene obitelji u kući je smjela boraviti i posluga uz uvjet da je "žensko služinsko osoblje navršilo 40, a muško 25 godina života".

 

Redarstvenici odlučuju o udobnosti postelja za obavljanje djelatnosti

Koliko prostitutki može imati poduzetnica trpljenog obrta odlučivalo je gradsko redarstvo "prema procjeni potreba i potražnji javne ljubavi", a redarstvenici su nakon pregleda kuće u kojoj se tjera blud za novac, odlučivali jesu li sobe u kojima će se "upražnjavati tjeranje bluda za novac", dovoljno zračne i čiste te (!) jesu li postelje dovoljno udobne i prikladne za "obavljanje djelatnosti".
Nakon pregleda za konačno izdavanje dozvole bilo je presudno mišljenje susjeda koji su se morali složiti otvaranjem javne kuće u svojoj ulici. Pravilnikom je, osim toga bilo određeno, da se bludilišta ne smiju otvarati u blizini crkvi, škola, kazališta i javnih znanstvenih zavoda nego samo "u pokrajnim ulicama i zabitnom predjelu grada". Ove odredbe u Šibeniku nisu se osobito poštivale jer su do 1934. godine postojale najmanje dvije javne kuće na atraktivnim gradskim lokacijama i k tome obje u blizini crkvi štoviše same katedrale sv. Jakova.

 

 

Liberalni Šibenik

Šibenske poduzetnice trpljenog obrta nisu poštivale ni neka druga propisana pravila, ali nema tragova da su zbog toga bile kažnjavane ili da su se Šibenčani zbog toga bunili. Recimo šibenske javne kuće nisu bila "otuđene od pogleda ogradom visokom najmanje dva metra", nisu imala prozore s neprozirnim staklima i zastrte zavjesama, niti su noću na njima bile zatvarana škure. Isto tako u Šibeniku su javne kuće imale ulazna vrata uobičajene širine kao i sporedni izlaz iako je "Pravilnik o bludilištima" rigorozno propisivao da smiju imati samo jedna vrata koja služe kao ulaz i izlaz, a ni u kom slučaju "ne mogu biti širi od polovine metra, da se s ulice ne može vidjeti u vežu i dvorišta bludilišta".
Šibenčani su bili prilično liberalni prema svojim javnim kućama jer su se prostitutke slobodno naslanjale na prozore koji gledaju na ulicu ili su se okupljale ispred ulaza u javnu kuću gdje su pušile i razgovarale s prolaznicama pa čak kada nisu imale posla odlazile na tržnicu, kod frizera ili na marendu u Masnu ulicu iako to nisu smjele činiti.

 

 

U bludilištima je bilo zabranjeno točenje alkoholnih pića konzumentima bluda kao i kuhanje toplih jela za njih, a bilo je dozvoljeno ponuditi im kavu, čaj ta "sve vrsti kiselih voda s i bez biljnih sokova, takozvane kraherle i slična osvježavajuća pića kao i sladoled". Ponuditeljice bluda nisu smjele piti "vino i alkohol kao i kartati", a smije li javna kuća imati klavir, gramofon, orkhestrion ili neko drugo glazbalo, odlučivalo je redarstvo "kako je shodno i prikladno". Za "glasoviranje i drugu nebučnu muziku" bila je potrebna posebna dozvola, a bilo kakvo pjevanje "oli muško, oli žensko" bilo je izričito zabranjeno.
Zanimljivo je da su javne kuće, za razliku od ugostiteljskih objekata krčmi, gostionica, konoba i toverni, koje nisu smjeli raditi noću, morale biti otvorene cijelu noć, a ako su iz nekog razloga morale biti zatvorene onda je to smjelo biti samo danju i to po mogućnosti samo rano ujutro osim "ako se nije moglo raditi zbog poradi spolnih bolesti".

  

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!