Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 16:06

Intimna povijest:Šibenčanke su prije mraka kupile rublje s tiramola da ih ne bi urekle vještice

Napisala: 
Intimna povijest:Šibenčanke su prije mraka kupile rublje s tiramola da ih ne bi urekle vještice

Glavna ulica u povijesnoj jezgri Šibenika danas je puna dućana intimnog, donjeg rublja pa se više manje zna što Šibenčanke i Šibenčani nose ispod odjeće, ali kako je to izgledalo davno prije Šibenska enologinja Marija Krnčević Rak prije nekoliko godina je o tome postavila izložbu u šibenskom muzeju sa zanimljivom modnom revijom starog donjeg rublja.
Podsjećamo što nam je ona sve otkrila:

Izučavanje intimne povijesti Šibenika, one koju sramežljivo skrivamo ispod gaća i vešta, počinje od našeg najstarijeg pisanog izvora o donjem rublju koji potječe iz 15. stoljeća. Riječ je o popisu dobara Šibenčanina Jurja Kamenarića koji je zabilježio gradski bilježnik Karatus Vitale 1452. godine. Uz mnogobrojne dijelove gornje odjeće on je od donjeg rublja zabilježio samo osam košulja, šest pari gaća - 8 camise da homo et 6 pari de mudande - te četiri para starih crnih čarapa. Taj redak iz suhoparnog notarskog spisa starog točno 560 godina zapravo je neprocjenjivo vrijedan povijesni dokument koji nas obvezuje na čuvanje baštine koju bismo mogli svrstati u škafetin kulture skrivanja intimnih dijelova ljudskog tijela. Iz 15. stoljeća u Šibeniku imamo možda još i važniji dokument od Kamenarićevog popisa osobnih dobara. Naime među 272 popisa inventara šibenske komune nastalih između 1451. i 1467. godine nalazi se i jedan na kojem je zabilježeno da Šibenčani u svim slojevima društva (plemići, građani, duhovne osobe... ) imaju 65 pari mudandi od kojih 64 para pripada muškarcima, a jedina vlasnica donjeg rublja spomenuta i imenom jest Biloslava, žena pok. Radmila Bogunića de Sibenico. Ona je 1458. godine, navodi se u inventaru, imala camise 3 da homo et un' par de mudande, i ovdje je vjerojatno riječ o rublju pokojnog supruga. Notari se nisu potrudili potanko opisivati donje rublje, ali ipak za dva para gaća spominju da su od vune i grissoa, grube tkanine tkane najčešće od ovčje dlake, a za jedne bilježe da su bijele (bianche). Povjesničarka Nevenka Bezić - Božanić je, izučavajući život Šibenika tijekom 15. stoljeća kada je u njemu živio Juraj Šižgorić, u arhivskim izvorima pronašla i neke oskudne ali dragocjene zapise o muškim i ženskim košuljama te muškim gaća.

 

Tri stoljeća šibenske šutnje o donjem rublju

Budući da nisam pronašla izvore vezane za odijevanje u Šibeniku tijekom ta tri stoljeća, donje rublje tog vremena analizirala sam pomoću arhivskih izvora susjednog Splita, polazeći od pretpostavke da su navike, običaji i moda u ta dva grada bili slični. Tako sam doznala da su Splićanke u 16. stoljeću nosile steznike, da su pratile europsku modu i da je u drugoj polovini 16. stoljeća prevladava raskošna španjolska moda koju je karakterizirao velik uškrobljen ovratnik bauaro, da su nosile čarape izrađene većinom od antilopa, platna, pamuka i fjoretta, a već 1598. godine nalazimo jedan par pletenih čarapa koje su se u Španjolskoj pojavile koncem prve polovine 16. stoljeća.

Srednjovjekovni modni centri

Moda se tada kao i danas mijenjala pa su u 17. stoljeću na ženskim košuljama rukavi već bili spojeni s odjećom, ali je još aktualan trend uškrobljenih ovratnika, bauara. Košulje su najčešće bile bogato ukrašene vezom ili čipkom, a nosile su i steznike i čarape. Imućnije splitske gospođe u 17. stoljeću povodile su se za modom kakvu su diktirali tadašnji modni centri Venecija, Pariz i španjolski gradovi. Ti su utjecaji najvećim dijelom dolazili preko Venecije, koja je tada vladala Dalmacijom koju je trgovačkim poslovima nastojala što više podvrgnuti sebi. To navodi na pretpostavku da su pod utjecajem tih modnih trendova bile i tadašnje šibenske gospođe.

 

Pojava ženskih gaća

U 18. stoljeću imućniji splitski slojevi, pa tako vjerojatno i šibenski, elegantnom i suvremenom odjećom prate modna strujanja u europskim kulturnim središtima svog vremena. Novost su - podsuknje, sotane. Za taj odjevni predmet postoje različita tumačenja prema kojima to može biti i suknja i donja haljina. U drugoj polovici 18. stoljeća javljaju se i ženske gaće – s nogavicama i pričvršćene vrpcom. Šivane su od domaćeg ili venecijanskog dimita ili flanela te se redovito spominju u popisima. Muškarci su, čini se, gaće počeli nositi puno, puno ranije od žena što vidimo po šibenskim popisima inventara iz 15. stoljeća. U 18. stoljeću još uvijek su popularni korzeti kojima su se žene stezale u struku da bi naglasile bujnost bokova i grudi. Košulje postaju raznovrsnije, a čarape se rade od sukna, pamuka, svile, platna ili pletu od konca.

Uloga don Krste Stošića u čuvanju intimne baštine Šibenika

Zahvaljujući vrijednom čuvaru šibenskih starina don Krsti Stošiću i jednom njegovom neobjavljenom rukopisu znamo da šibenska moda nije puno odstupala od splitske. Don Krsto hrabro donosi popis ženske odjeće te spominje razne steznike od 16. do 18. stoljeća, košulje od 15. do 18. stoljeća te vunene, pa i svilene, čarape. Nažalost, ni on se nije bavio tom vrstom baštine u važnom i zanimljivom razdoblju između dva svjetska rata. Pisanih tragova iz tog razdoblja nema,a gotovo svi moji kazivači rođeni su neposredno uoči Drugog svjetskog rata te pripadaju generaciji koja je u svojoj mladosti uglavnom već nosila kupovno donje rublje, dok su o starijim razdobljima prepričavali ono što su čuli od svojih matera i baka.

 

Praktične bile gaće na nogavicu

Srećom, i to je bilo dovoljno autentično svjedočenje da su bake mojih kazivača i kazivačica, dakle žena rođenih sredinom 19. Stoljeća, nosile gaće bile na nogavicu dužine do koljena. To je bio tip gaća koje su imale otvor po sredini, odnosno nisu imale šav između nogavica. U struku su vezivane kurdelom ili kopčane botunima. Donji rub, onaj koji se nalazio otprilike u razini koljena, najčešće je također bio vezivan kurdelom. Prema njihovu sjećanju, njihove bake su takve gaće nosile i u starosti, jer kako kažu, bile su im zgodne, kad su ostarile, sila im je, ti nemaš vrimena, neg bi nako s nogu pišale, pa bi im ove otvorene mudante bile najpraktičnije.

Pojava gaća francuskog kroja s lastikom oko struka

Era otvorenih gaća s nogavicama razdvojenim između nogu završila je već početkom 20. stoljeća kada ih iz uporabe potiskuju manje praktične ali po svemu bolje zašivene gaće. Između dva svjetska rata počela se u gaće umetati lastika oko struka i na dnu nogavica, iako su još uvijek nošene i one s kurdelom i botunima. To je uglavnom ovisilo o kupovnoj moći žena koje su najčešće same šivale svoje donje rublje. Rijetke su bile one koje su šivanje rublja povjeravale gradskim krojačicama jer je u to vrijeme gotovo svaka žena znala šivati i najčešće su, uz ostalo, donosile šivaće strojeve u miraz. Gaće su u to vrijeme još uvijek bile otprilike do koljena. Pri dnu nogavica najčešće su bile ukrašene čipkom ili vezom. Ljeti je korištena laganija tkanina, poput pamuka, a zimi toplija, primjerice flanel. Mlade cure su već sredinom tridesetih godina 20. stoljeća prestale nositi gaće na nogavicu, već su im majke, ali i one same, šivale gaće takozvanog francuskog kroja, s kratkim nogavicama i lastikom oko struka.

 

Sve smo tile nosit bile i crne gaće!

Nakon Drugog svjetskog rata moda donjeg rublja počela se u Šibeniku naglo mijenjati. Pristizali su UNRA-ini paketi pomoći, a iseljenici, pogotovo oni iz Amerike, slali su pakete svojoj rodbini u ratom pogođenoj domovini. U tim paketima u pravilu je bilo i donjeg rublja. Oni koji nisu imali rodbine u dijaspori morali su rublje kupovali kao i sve ostale namirnice na točkice. Međutim, trebalo je racionalno trošiti, a donje rublje ipak nije bilo primarno u tom vremenu opće nestašice i gladi pa su starije Šibenčanke uglavnom i dalje nosile svoje stare, šivane gaće, a one modernije kupovale su mlade cure.
Ekspanziju kupovnih, konfekcijskih gaća, možemo pratiti od početka pedesetih godina 20. stoljeća. Mogli su se kupiti razni modeli s dužim ili kraćim nogavicama, takozvani francuski kroj visokog struka, od raznih elastičnih materijala te u raznim bojama. - Kad su se počele kupovat bile su s laštikom i u bojama, sve smo tile bile i crne – kazale su mi moje sugovornice. Od pedesetih godina 20. stoljeća nemamo više lokalnih posebnosti u izgledu gaća. Šibenčanke su pratile svjetsku modu pa se tako i u našim gradskim trgovinama već od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća moglo kupiti gaće sašivene od elastične čipke koja se za izradu donjeg rublja koristi od 1936. godine.

Od buština do grudnjaka

 

Prethodnice grudnjaka bile su takozvane buštine. To je bio skrojeni komad tkanine nalik prsluku, otprilike do struka. Međutim, nisu ih sve žene nosile. Tako su, po sjećanju jedne od mojih kazivačica, početkom stoljeća neke Šibenčanke noseći šibensku gradsku nošnju, koja je naprijed bila dosta otvorena i krojena tako da grudi dolaze do izražaja, dizale grudi slažući ispod njih velike ručnike, a ispod ručnika neki tvrđi materijal nalik kartonu kako bi grudi pridržavao i činio bujnijima. Već između dva rata žene nose grudnjake koje su same sebi šivale ili su ih naručivale od gradskih krojačica. Izrađivani su od pamuka, na različite načine, ovisno o veličini grudi, a kopčane su botunom na leđima. Za dojilje su izrađivani grudnjaci koji su kopčani sprijeda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega žene su šivale i grudnjake od svile koju su dobivale od ukradenih padobrana.

 

Muški, kad bi vidija na ženi da crno ispod ima, poludija bi!

Kao i kod gaća, i razvoj kupovnih, konfekcijskih grudnjaka možemo pratiti od pedesetih godina 20. stoljeća. U početku su bili od neelastičnog sintetskog materijala. Kupovni grudnjaci više nisu imali puce za kopčanje, nego metalne kopčice, išli su u špic, a oni za žene malih grudi bili su podstavljeni spužvom. Ubrzo su se pojavile elastične naramenice te čipkasti grudnjaci u raznim bojama. Međutim, moderna su bili crni jer muški, kad bi vidija na ženi da crno ispod ima, poludija bi. Veličine grudnjaka bile su izražene brojevima: 1, 2, 3, 4..., a neke su tvornice već tada veličinu grudnjaka izražavale veličinom košarica: A, B, C, D..., isto kao i danas.

Čarolija kombinea

Kombinee su, kao i druge dijelove donjeg rublja, žene same šivale ili su ih naručivale od krojačica. Koristile su pamuk, a one, koje su si mogle priuštiti, i svilu. U početku nisu imale istaknute dijelove za grudi, međutim već prije Drugog svjetskog rata javljaju se i takvi modeli. Kao i gaće, i grudnjake žene počinju kupovati kombinee od pedesetih godina 20. stoljeća. Neke Šibenčanke išle su čak do Trsta u nabavu kombinea i ostalog donjeg rublja. Kupovni kombinei bili su sintetički u različitim bojama i dezenima. Oni koji su pri dnu imali više čipke bili su i skuplji.

Duže gaće – kraće čarape, kraće gaće - duže čarape

Čarape su, do pojave najlona i kupovnih najlonskih čarapa, bile vunene ili pletene od pamuka, takozvanim drito - roveršo bodom, jednim pravim, jednim krivim bodom. Žene koje su nosile gaće na nogavice, odnosno do koljena, nosile su i čarape do koljena, koje bi vezale kurdelom u čarapama ili onom od gaća. Između dva svjetska rata i u rub čarapa se ušivala lastika. Kako su se počele nositi kraće gaće, javljaju se i duže čarape koje su također bile najčešće pletene od pamučne niti iako se već prije rata pojavljuju kupovne pamučne čarape. Takve duge čarape pridržavale bi ligambe, svojevrsne preteče haltera, odnosno komad lastika koji bi se na jednoj strani zakopčao za čarape, a na drugoj za buštine. I razvoj čarapa možemo pratiti od pedesetih godina 20. stoljeća kad se u šibenskim trgovinama počinju kupovati najlonske čarape, dokoljenke i visoke, do iznad koljena. Te prve najlonske čarape imale su na stražnjem dijelu cijelom dužinom crtu, šav, pa su domišljate Šibenčanke, koje nisu imale novca za njihovu kupovinu, crtale olovkom crtu na stražnjoj strani noge kako bi izgledalo da nose čarape! Hulahopke se kod nas, kao i u svijetu, javljaju krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. Sve do njihove pojave žene su koristile haltere koje su mogle kupiti u raznim bojama.
Sukladno promjenama u modi žene su neke dijelove donjeg rublja ponovno koristile, dok su neke odbacivale. Tako su primjerice i podsuknje doživljavale promjene, najčešće u dužini. Prateći svjetsku modu, i Šibenčanke su pedesetih godina 20. stoljeća nosile kraće, široke pamučne podsuknje. Muško donje rublje nije bilo raznoliko kao žensko. Najčešće su nosili samo gaće i potkošulje, zimi duge, a ljeti kratke. U vrijeme dok su se muške gaće šivale bile su slične današnjim boksericama, samo što su bile izrađene od čistog pamuka i otprilike do koljena. Straga su imale umetnut komad lastike, a sprijeda otvor s botunima. Od pojave konfekcijskog donjeg rublja gaće postaju slične onima kakve se danas nose.

 

Šibenčanke su prije mraka kupile rublje s tiramola da ih ne bi urekle vištice

Trgovine u kojima se mogao kupiti materijal za izradu donjeg rublja uglavnom su bile smještene u centru grada, u Kalelargi i oko nje. Najpoznatije trgovine robom na metre bile su u Žmikića, u Antića i u Šare, a konfekciju se najčešće kupovalo u Druttera. Pranje bijelog donjeg rublja prije pojave perilice nije bilo jednostavno. Najprije bi se opralo sapunom u maštelu pomoću daske za pranje rublja. U vrijeme dok se sapun nije mogao kupovati u trgovinama žene su ga same radile tako da bi u velikom loncu zamiješale životinjsku masnoću, kosti i šodu kauštiku koja bi masnoću i kosti rastvarala. Smjesu bi izlile u kalup te kidale na komade nakon što bi se ohladila. Zatim bi rublje ražentale i posložile u drugi maštel koji bi prekrile bijelom krpom. Na tu krpu stavile bi luga te prelile vrućom vodom i tako ostavile preko noći. Taj je maštel imao čep pa bi se voda idućeg jutra iz njega ispustila i grabila za pranje tamne odjeće. Nakon topljenja u lugu rublje bi ražentale pa potopile u vodu u koju bi stavile perline za izbjeljivanje. Nakon topljenja u perlini robu bi ponovno ražentale i stavile sušiti na grmove ili na tiramolu. Šibenčanke su veliku pažnju pridavale tome kako će razgrnuti rublje kako ih susjede ne bi ogovarale. Uvečer bi rublje kupile s tiramola da ih ne bi urekle vištice.

Donje rublje u testamentima pokojnika i popisima dota šibenskih udavača

Razvoj donjeg rublja u Šibeniku i na šibenskom području dosad nije istraživan i nije dovoljno stručno obrađen, stoga su mi zbog manjka literature bila vrlo značajna kazivanja starijih Šibenčanki i Šibenčana kojima i ovom prilikom zahvaljujem što su izdvojili svoje vrijeme i pričali mi o temama o kojima im, možda, i nije bilo najugodnije govoriti. Dok se u nekim drugim europskim zemljama, primjerice u Francuskoj, Engleskoj Španjolskoj, te Americi može naći više literature o povijesti donjeg rublja, kod nas je glavni pisani izvor arhivska građa. Riječ je pretežito o popisima dota udavača koji su nekad bili posebno ugovarani i ovjeravani kod gradskog notara, zatim oporukama te popisima inventara.
Sačuvani popisi tih dota u notarskim spisima otkrivaju mnogo podataka iz svakodnevnog života i važan su prilog poznavanju kulture odijevanja, stanovanja i običaja. Oni govore o ukusu i odjeći djevojaka i žena sve do druge polovice 19. stoljeća kada prestaje sklapanje bračnih ugovora i popisa robe kod notara.
Jednaku važnost imaju i popisi inventara i oporuke. Inventari kuća sastavljani su poslije domaćinove smrti. U tim dokumentima nije lako razlikovati mušku odjeću od ženske ili utvrditi odjeću posluge jer je sva odjeća popisivana po prostorijama zajedno s ostalim predmetima. Isto tako u njima je bila zabilježena i sva stara, demodirana odjeća koja se možda više i nije nosila. Sve to stvara brojne teškoće pri praćenju kronologije mode, ali na osnovi tih podataka moguće je ipak stvoriti cjelovitu sliku o razvoju donjeg rublja i intimnoj povijesti Šibenika tijekom gotovo šest minulih stoljeća

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!