Gala koncertom u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" 9. studenog bit će proslavljen i u Zagrebu 20. rođendan Večeri šibenske šansone, festivala koji je postao sinonimom za Šibenik. Sinonim tog festivala je, u svakom slučaju, Branko Viljac, Gaža, kako ga prijatelj i poznanici zovu. On ne stoji samo iza tog kultnog festivala nego i iza niza drugih glazbenih projekata koji su značajno obogatili kulturni život Šibenika. Njegova je života priča osebujna. Donosimo razgovor koji su s njim vodili uoči zadnjih Večeri šansone za časopis "Volim Šibenik".
Branko Viljac, sin šibenskog težaka Ante, koji je imao konobu "U Ante Tučara" na vanjskom i domaćice Tone, rođene Rupić, unuk Josipa Rupića glavara Dubrave, čelnika prijeratnog HSS-a i Luke Viljca, znanog šibenskog težaka te praunuk Jakova Viljca Tučara, diplomirani ekonomist i umirovljeni bojnik Hrvatske vojske s reputacijom šibenske rockerske legende, zadnjih 20 godina poznat je, priznat i štovan kao jedan od osnivača i direktor Večeri dalmatinske šansone, bez dvojbe najvažnije i najpopularnije šibenske kulturne manifestacije i institucije nakon Međunarodnog dječjeg festivala, koja ove godine slavi 20. rođendan.
Branko je rođen u Šibeniku 15. veljače 1956. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je i diplomirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratio se u Šibenik i zaposlio u poduzeću "Poliplast", a krajem osamdesetih godina imao je privatni dućan, bolje rečeno malu robnu kuću "Gapa“ (tj. Gaža & Parapeško) exclusive" na Starom pazaru. Dragovoljac je Domovinskog rata, a u 113. brigadi HV-a obnašao je dužnost dozapovjednika voda protuzračne obrane „Oba dva“, a zatim dužnost načelnika njenog financijskog odjela. U Hrvatskoj vojsci ostao je do 2002. godine kada je umirovljen. Tijekom Domovinskog rata od 1993. do 1995. godine bio je predsjednik dječjeg zbora "Cvrčak", a nakon rata od 1995. do 1998. godine predsjednik zbora "Zdravo maleni". Četiri godine je bio Urednik programa "Mali raspjevani Šibenik" Međunarodnog dječjeg festivala, a bio je osnivač i ravnatelj "Šibenskog kulturnog ljeta", jedne od najznačajnijih i najambicioznijih manifestacija u novijoj povijesti Šibenika u okviru koje je činio čuda od 2001. do 2004. godine. Pamte se i imaju gotovo kultni status spektakularni programi na tvrđavi sv. Nikole kada je zahvaljujući njima Šibenik bio kulturna metropola Hrvatske. Bili su to neponovljiva izvedba "Carmine Burane" pod ravnanjem slavnog hrvatskog dirigenta Vjekoslava Šuteja, koncert pijanista Maksima Mrvice i violinista Stefana Milenkovića te Zagrebačkih solista predvođenim Šibenčaninom, maestrom Tonkom Ninićem i koncertna izvedba opere "Nikola Šubić Zrinski" zagrebačkog HNK. Od osnovne škole do završetka studija bio je pjevač šibenskih i zagrebačkih rock bandova "Life", "Babylon", "Gong", "Merlin" i "Spektar", a kasnije grupe "Mali vrag i prijatelji".
Iako je po zvanju i znanju ekonomist, glazba ga je obilježila i odredila njegov život, posebno nakon što je 1997. godine u suradnji s Dušanom Šarcem i uz pomoć Arsena Dedića osmislio, a 1998. godine i pokrenuo, prestižni glazbeni festival pod imenom Večeri dalmatinske šansone. Od tada do danas direktor je te manifestacije koja ima status jednog od najboljih i najpopularnijih hrvatskih festivala zabavne glazbe.
Večeri dalmatinske šansone zaokružile su i okrunile tvoju bogatu i šaroliku karijeru. Danas te je nemoguće zamisliti izvan tog okvira unutar kojeg u valceru s Dušanom Šarcem, sjajno funkcioniraš. Smeta li te ili si ponosan na to što između tebe i festivala koji vodiš u javnosti postoji znak jednakosti?
Radim ono što volim i čemu sam od djetinjstva težio. Još u osnovnoj školi odlučio sam da ću biti ekonomist, ali i da ću se baviti glazbom i biti pjevač. I eto, postao sam ekonomist koji se bavi glazbom, a imao sam i pjevačku karijeru, ali nekako polovičnu. Nisam imao neku jaku želju i ambiciju postati veliki pjevač, ali su me te pjevačke vode ipak odnijele u menadžerske pa sam danas menadžer u kulturi i radim, kao što rekoh, ono što volim. Danas me prepoznaju po šansoni iako me moja generacija još pamti i doživljava kao žestokog i iskrenog rokera. Zadovoljan sam i jednim i drugim statusom jer sam u oba prihvaćen s pozitivnim konotacijama. Ponosno idem kroz moj Šibenik, sretan što činim nešto dobro za svoj grad.
Jedan sam od malih igrača s velikim srcem koji se bore da Šibenik bude uspješan i prepoznatljiv
Osjećaš li težinu „slave“ u vlastitom gradu, u sredini u kojoj živiš?
Nisam ni prvi ni jedini koji nešto čini ili pokušava učiniti za dobrobit Šibenika. Ima u Šibeniku dosta ljudi koji kao solo igrači izvan institucija rade nešto dobro i pozitivno što se prepoznaje i honorira simpatijama i uvažavanjem Šibenika i Šibenčana. Ja sam jedan od tih malih igrača s velikim srcem, velikim željama i pozitivnim ambicijama da se pridonese nešto svome gradu, da se bori za njega kako bi bio uspješan i prepoznatljivi, ali i da bi se u njemu živjelo bolje, ljepše i kvalitetnije.
To se vidi i prepoznaje jer nisi svoj rad ograničio samo na vrhunske manifestacije nego radiš i štošta drugo, a k tome pomažeš i potičeš udruge, zborove i pojedince koji rade nešto dobro i pozitivno za svoj grad.
Novac i materijalna bogatstva nikada mi nisu bili motiv za rad niti su uključeni kao bilo kakav faktor u ono što radim. Da sam imao drukčije afinitete i drukčiji stav prema životu možda sam mogao imati i novac i materijalna bogatstva. Kao diplomirani ekonomist mogao sam imati i sasvim drukčiji životni put, mirniji, sigurniji… Bilo je i onih zlatnih vremena kada sam se mogao priključiti vagonu onih koji su kao uspjeli, a danas zbog tih svojih uspjeha ne spavaju mirno. Ja, hvala Bogu, mirno spavam. Svoj posao i svoje zvanje zapustio sam još tijekom Domovinskog rata, a i nakon njega, a kada sam izašao iz vojske definitivno sam ga zanemario i posvetio se glazbi, ali ne više kao izvođač, ne kao pjevač i frontman rock grupa nego kao organizator festivala šansona kojim sam zadovoljan i koji me ispunjava u svakom pogledu.
Punopravni Varošanin s Plišca
Živiš u Varošu, u ulici ispod fabulozne Tesline ulice koja je, kada je o glazbi riječ glavno izvorište svega onoga što u šibenskoj i hrvatskoj glazbi vrijedi, ima status umjetnosti i izlazi daleko izvan okvira klasične potrošnih estradnih produkata. Je li i tebe dotaknuo taj duh Tesline ulice?
Igrom slučaja i stjecajem neobjašnjivih okolnosti svi znameniti Šibenčani koji nešto znače u svijetu glazbe vuku korijene i imaju doticaj s Teslinom ulicom, njenim užim susjedstvom i gradskom četvrti Varoš. Ja sam granični slučaj jer sam porijeklom sa samog ruba Varoši. Moji su obiteljski korijeni na Plišcu, ali je moje djetinjstvo vezano za Varoš. Ima tu nešto, nekih podzemnih voda, svemirskih zračenja, nekih energija koje utječu na ljude. Kada smo se preselili u ovaj stan u Varoši osjetio sam promjenu. Kao da je i mene zapljusnuo taj nevidljivi val stvaralačke energije. Mislim, iako sam imao neki glazbeni dar i talent, da me je baš druženje s Varošanima, a ponajviše s Arsenom Dedićem, formiralo kao osobu i menadžera u kulturi pa sam s vremenom i zahvaljujući onome što radim stekao pravo biti punopravni Varošanin.
Imaš li i ti te šibenske obiteljske glazbene gene zbog kojih ovdje skoro svaka obitelj ima barem dva dobra pjevača?
Ne. Moja je obitelj težačka. Moji korijeni su u polju, u vinogradu i masliniku, u teškom radu. Moj je otac volio plesati i slovio je kao dobar plesač, a majka je rado pjevušila dok je kuhala. Vjerojatno sam tako dobio, kako to Arsen reče, odličan rad nogu. Naslijedio sam nešto majčinog glasa i očevog plesačkog dara. Peti sam naraštaj šibenskih Viljaca koji su porijeklom iz Rame, a povlačeći se pred turskim osvajačima naselili su se u Ljubitovici. Prvi je u šibenski kraj došao moj šukundjed Jure, a ja vučem porijeklo od njegovog sina, mog pradjeda Jakova i njegovog sina, mog djeda, Jure. Četvrti naraštaj bio je moj otac Ante.
Zato su tvoje kćeri Franka i Antonija dobre pjevačice. Obje su pjevale u zborovima "Cvrčak" i "Zdravo maleni"?
Mislim da je njihov pjevački dar porijeklom iz Crnice i da su ga naslijedile od moje supruge Rajne koja je, kao odlična pjevačica, bila članica "Kola", a završila je i glazbenu školu. Pjevač je bio i njen brat, a i majka i otac su pjevali u "Kolu". Od mene su po svemu sudeći naslijedile više duha, a od majke više sluha. Ni jedna se nije našla u glazbi. Nastavile su karijere svaka na svoj način.
Bubnjar koji bubnja na praznim kutijama „Plavog radiona“
U glazbu si ušao kao rocker, a i danas te prepoznaju i doživljavaju kao rockera iako se baviš sasvim drukčijom vrstom glazbe. Kako si i kada zaplivao vodama rock and rolla?
Od kad znam za sebe bio sam rocker. Za to je najviše kriv moj brat Luka koji je volio rock glazbu i iz Trsta donosio ploče najboljih svjetskih bandova. Svoj prvi bend imao sam još u osnovnoj školi. Bila je to 3. osnovna školi koja nije imala ime, a bila je smještena u Sjemeništu pa su moju generaciju nazivali sjemeništarcima. U tom bandu bio sam bubnjar, a bubnjao sam na praznim kutijama od deterdženta "Plavi Radion". Kada sam krenuo u Gimnaziju bio sam pjevač grupe "Life" u kojoj je bubnjeve svirao Emilio Menđušić, poznati šibenski sokolar i osnivač Sokolarskog centra, bas je svirao Miljenko Bura, a gitare Alfred Fredi Trojan i Boris Pešić. S njima sam bio godinu dana, a onda sam osnovao svoj band "Babilon" iz kojeg je nastala grupa "Gong" koja je nastupala diljem današnje Lijepe Naše Županije.
Band „Life“ nakon osnovne škole nastavio je živjeti u Gimnaziji. Štoviše, postali ste pravi, rasni šibensko rock band koji je pobjeđivao na onim legendarnim gitarijadama o kojima se i dan danas priča punih usta hvale i slatke nostalgije?
„Life“ nije bio garažni band nego band iz ćaćine konobe u kojoj se kuhalo vino. Malo pomalo imitirajući slike iz časopisa počeli smo sličiti na pravi band. S takvom reputacijom došli smo u gimnaziju. Doktor Bura, nešto stariji od nas, čuo je da dolaze prvaši sa sklonostima prema rock and rollu i među njima jedan pjevač koji dobro više i urliče pa nam je pružio priliku. Tako je u nastao gimnazijski „Life“. Uživali smo u toj ulozi i nismo razmišljali tko će od nas što biti kada odraste. Nismo ni slutili da će pjevač studirati ekonomiju i postati direktor Večeri dalmatinske šansone, gitarist nakon studija strojarstva postati jedan od direktora TLM-a, a bubnjar osnivač i vlasnik Sokolarskog centra. Tako je grupa „Life“, dakle „Život“, opravdala svoje ime i dala neke značajne ljude.
Je li „Life“ bila ozbiljna rock grupa ili je to bio tek gimnazijski band?
Bila je toliko ozbiljna da sam se ja neozbiljno bavio glazbom. Nikada nisam postao profesionalni pjevač. Nikada nisam imao ambiciju snimiti ploču ili ostvariti nekakvu rockersku pjevačku karijeru. To mi je bio samo lijep hobi i način mog života i naravno lakši put prilaska djevojkama. Uvijek sam volio glazbu, ali kao pjevač nisam želio pjevati za novac, a ponajmanje ići po pirovima. Čak sam odbio snimanje ploče kada su mi to ponudili jer sam trebao pjevati šlagere, a ja sam bio rocker. Ja sam jednostavno uživao u glazbi kao što sada uživam kao organizator glazbenog festivala.
Gdje ste nastupali? Je li grupa Life imala svoju publiku?
Bili smo lokalne zvijezde. Svirali smo po cijelom području današnje županije. Imali smo svoju vjernu publiku u Drnišu, Kninu, Vodicama…Ja sam kao pjevač imao svoje fanove, a bend je imao i djevojke koje su ga pratile na turnejama. Danas ima puno majki koje svojim sinovima i kćerima pričaju priče i legende o našim nastupima. Bio sam lud i otkačen. Imali smo šarolik repertoar pa sam i ja kao pjevač, osim Gaža i Rocker, imao nadimke za svaku prigodu. Kada smo na ljetnim terasama svirali pop rock za turiste zvali su me Elvis Presley, kada bi svirali za ozbiljniju rock publiku nazivali su me Brianom Ferryjem, a kada smo neozbiljno svirali sirovi rock bio sam Mick Jagger. Plijenio sam svojim nastupima pozornost publike. Bili smo lokalni band, ali smo se ponašali kao da smo svjetska rock atrakcija. Sve su oči bile uprte u nas. Imali smo i energiju i sinergiju na koju se sjajno nalijepila moja scenska ludost. Bio sam iskren rocker i zato su me ljudi voljeli. Bilo je to lijepo, ali bio sam samo dobar imitator. Nisam imao poriva, a ni talenta stvarati vlastitu glazbu. Zato sam se na vrijeme ostavio glazbe svjestan svojih nemogućnosti i pjevačkih limita. Sam sam sebi priznao da nisam za pjevača i da ne mogu biti pjevač. Ja sam bio showman i zabavljač, ali nisam imao ono nešto što mora imati pravi pjevač. Nakon povlačenja s lokalne rock scene dosta dugo se uopće nisam bavio glazbom.
Vratiti se u Šibenik bila mi jedina životna opcija
Glazbom si se na taj, sebi svojstven način, nastavio baviti i kada si otišao na studij u Zagreb?
Na studiju u Zagrebu bilo je svega svačega kako i priliči studentskim danima. Bilo je i glazbe, ali i štemanja zidova po zagrebačkim vikendicama da bi se preživjelo i zaradilo novaca za kupiti kaubojske čizme špicoke. Bavio sam se i glazbom, ali smo svirali najviše za vlastite gušte jer ni ja ni drugi članovi benda nismo imali ambicija za niša drugo osim završiti fakultet i vratiti se u Šibenik.
To, otići u Zagreb, završiti fakultet i vratiti se u Šibenik, danas zvuči čudno, gotovo arhaično?
Tada nisam imao drugih ambicija. Povratak u Šibenik ni u jednom trenutku za mene nije bio upitan. To je bila moja jedina opcija. O trenutka kada sam završili gimnaziju i pripremao se za odlazak na studij jedina i najvažnija misao bila je - završiti fakultet i vratiti se u Šibenik. Bilo je ozbiljnih ponuda da se ostane u Zagrebu, i poslovnih i bračnih, i svakakvih drugih ali želja za Šibenikom bila je jača. I tada se kao i danas, mnogi nakon studija nisu vraćali u Šibenik. Ja spada, a i ponosim se time, među one malobrojne kojima je povratak u Šibenik bio životni prioritet.
Preko „Poliplasta“, HV-a i SAD-a do posvećenja šansoni
Što si radio nakon što si se s diplomom vrati u Šibenik?
Zaposlio sam se kao referent prodaje u šibenskoj tvornici "Poliplast", ali vrlo brzo sam postao glavni komercijalist. Uoči Domovinskog rata okušao sam se i kao poduzetnik s dućanom „Gapa“ na Starom Pazaru, ali rad u „Poliplastu“ mi je bio vrjedniji. Tu sam stekao prvo dragocjeno menadžersko iskustvo i puno poznanstava na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Tu sam stekao znanja, rutinu i poslovnu čvrstinu, sve ono što mi je kasnije jako puno pomoglo u vođenju dječjih zborova i kulturnih programa te posebno u pokretanju i organiziranju Večeri dalmatinske šansone.
No, nisi se dalje razvijao u tom pravcu. Došao je rat i ti si postao vojnik, najprije dragovoljac, a onda profesionalni vojnik!
Kada je opstanak Hrvatske bio ugrožen javio sam se kao dragovoljac i stao u obranu Domovine. U ratu sam prošao put od običnog vojnika do bojnika. U Hrvatskoj vojsci sam proveo punih 12 godina, od 1991. do 2003. godine. Prvo vatreno krštenje imao sam u rujnu 1991. godine tijekom bitke za Šibenik, a zatim sam bio pripadnik protuzračne obrane na Zečevu. Tamo sam bio dozapovjednik voda „Oba dva“ na Zečevu. Nakon završetka rata ostao sam u Hrvatskoj vojsci u kojoj sam kao diplomirani ekonomist radio u financijama. U međuvremenu sam bio i na vojnom školovanju u SAD-u što mi je bilo istinski vrijedno i drago iskustvo. Tamo sam bio jedan od najboljih polaznika tečajeva za vojno usavršavanje. U vojsci nisam ostao koliko sam mogao jer više nisam mogao izdržati vojnički režim života, a nije mi bilo ni suđeno da ostanem u vojsci. Domovina je obranjena, samostalna Hrvatska je stvorena, ja sam svoju dužnost obavio… i onda sam kao višak umirovljen što mi je i najviše odgovaralo jer sam se mogao posvetiti onomu što mi je najviše odgovaralo i u čemu sam se našao, a to festival dalmatinske šansone.
Rođenje festivala dalmatinske šansone
Zašto se ove godine slavi 20. rođendan Večeri dalmatinske šansone kada je prvi održan 1998. godine, što znači da se ove godine održava 19., a ne 20. Večeri?
Ne obilježavamo 20. Večeri dalmatinske šansone nego njihov 20. rođendan zato što se ove godine navršava 20 godina od kako je 1997. godine ideja o takvom festivalu pala na plodno tlo i ostvarila se. Večeri su, prirodno, nakon rođenja i neophodnih priprema 1997. godine prohodale 1998. godine. Prve Večeri nosio je Dušanov obrt Koncertna agencija „Šibenik koncert“ koji je prerastao u Glazbenu udrugu „Šibenik koncert“ u kojoj Dušan Šarac obnaša dužnost predsjednika, a ja tajnika.
Lijepa je to okrugla brojka koja govori o kontinuitetu i zrelosti i potvrđuje da je zamisao bila dobra, a ekipa koja ju je ostvarila sposobna za takvo postignuće. Kako je nastao sada već kultni šibenski festival šansone?
Festival dalmatinske šansone, iako smo od početka izbjegavali riječ festival jer svoju glazbenu manifestaciju nismo željeli kompromitirati svrstavanjem u kategoriju festivala lakih nota, potrošne glazbe i lažnih zvijezda, zamisao je mog partnera Dušana Šarca, skladatelja i producenta s vrlo značajnom i bogatom glazbenom karijerom. On je idejni otac i začetnik Večeri dalmatinske šansone. Još dok je radio u Zagrebu razmišljao je o povratku u Šibenik i pokretanju jedne ozbiljne glazbene manifestacije u svom rodnom gradu. Godinama je tu ideju nosio u sebi, a onda se dogodila ona presudna slučajnost koja nas je povezala i omogućila i njemu i meni da ostvarimo naše zamisli i snove o festivalu popularne glazbe koji neće biti festival festivala radi, koji neće postati pozornica glazbenog neukusa i potrošne glazbe. To je bila ta dobra vibra, taj akord koji nas je povezao.
Kontra šunda i komercijale
Jeste li se ti i Dušan Šarac poznavali od ranije ili je vaše prijateljstvo niklo i stasalo kroz Večeri dalmatinske šansone? S obzirom na to da ste „kliknuli“ na prvu stječe se dojam da se znate „milijun godina“?
Dušan i ja smo se upoznali kroz rad s dječjim zborovima „Cvrčak“ i „Zdravo maleni“. Prvi naš, da tako kažem zajednički projekt, bio je CD zbora „Cvrčak“. Bio je to prvi šibenski nosač zvuka koji je bio nominiran za glazbenu nagradu „Porin“. To nas je zbližilo, ali još ne i povezalo. On je bio većinski autor pjesama na tom CD-u, a ja sam u priču bio upleten kao voditelj odnosno predsjednik zbora, a to sam postao sam zbog moje djece, mojih kćeri koje su u njima pjevale i roditelja druge djece koji su me izabrali uglavnom zato što su me znali kao rockera koji je barem na ovoj lokalnoj razini bio, ako ne uspješan, onda barem spretan menadžer. Do tada Dušan i ja nismo bili ni prijatelji i suradnici. Nekih sedam godina surađivali smo preko telefona. Povezao nas je tek "Božić" u Šibenjiku. Prišao mi je i ima ideju koju godinama vrti u glavi. Kazao mi je onako u svom stilu:
-Ja ću biti umjetnički ravnatelj, a ti ćeš biti direktor.
-Dobro, kazao sam, ja moram dakle samo naći prostor, sponzore, opremu i publiku.
On je bio stariji od mene. Bio je previše ozbiljan, pa i preveliko ime za moju mladost i oskudno glazbeno iskustvo. Naravno, dobro sam znao tko je Dušan Šarac. Iako sam bio rocker u duši, a on je bio u drukčijim glazbenim vodama bio mi je autoritet. No, kada smo počeli surađivati na projektu šibenskog festivala dalmatinske šansone sve je to nestalo, a zajednički rad je bio usmjeren prema zajedničkom cilju.
Je li točno da je presudnu ulogu u rađanju Večeri dalmatinske šansone imala glazbena manifestacija „Božić u Šibeniku“ koju si ti organizirao za 113. brigadu HV-a s ciljem da se prikupe sredstva za izgradnju kapelice u krugu vojarne knezova Bribirskih?
Zapravo da. Ključan je bio trenutak kada sam 1997. godine u sportskoj dvorani na Baldekinu organizirao „Božić u Šibeniku“ samo sa šibenskim pjevačima, zborovima i klapama. Okupio sam više od 20 šibenskih izvođača i pokazao glazbenu snagu i bogatstvo Šibenika. Taj koncert bio je trenutak kada su se rodile „Večeri dalmatinske šansone“. Dušan Šarac je tada, vidjevši što Šibenik ima, zna i može, uobličio ideju o projektu kojeg je dugo nosio u sebi, a nakon razgovora s pjesnikom Krstom Jurasom tijekom kojeg je utvrdio gradivo došao je k meni s "nemoralnom ponudom" da zajednički organiziramo šibenski festival. Odmah mi je ponudio partnerstvo s podjelom uloga tako da ja budem operativni, a on umjetnički direktor festivala. Ideja mi se svidjela, ali nisam pristao ni odmah ni bezuvjetno.
Zašto nisi odmah pristao?
Imao sam zazor prema zabavnoj glazbi, a i prilično su mi se gadili estradni festivali. Bilo je u Hrvatskoj previše takvih festivala. Glazbena je scena bila zagađena, festivali su bili ispod svake razine, zavladao je bezvrijedna dance glazba… Osim toga još uvijek sam bio nekakav rocker u duši, koji ima zazor prema šlagerima, koji je odbijao pjevati zabavne pjesme pa čak u jednom razdoblju i izbjegavao pjevati domaće pjesme. Bio sam skeptičan prema Dušanovom projektu šibenskog festivala. Međutim što smo više razgovarali to mi je bila jasnija i prihvatljivija njegova vizija šibenskog festivala kao naglašeno kulturne manifestacije s jasnim i programski definiranim otklonom od glazbenog šunda i potrošne komercijalne glazbe. Uz to čovjek s godinama sazre,pa počne drukčije gledati svijet oko sebe i shvati da postoje vrijednosti tamo gdje ih prije nije vidio ili u mladenačkom žaru nije uspio vidjeti. Pristao sam u trenutku kada sam bio čvrsto uvjeren da ćemo zaista pokrenuti festival koji će se razlikovati od drugih jer će imati jasan stav, umjetnički dignitet i identitet kulturne glazbene institucije.
Viljac & Šaraca kao Lennon & McCartney
Sada, nakon 20 godina i 19 Večeri dalmatinske šansone, nema nikakve dvojbe da ste u svojim namjerama uspjeli, a vas dvojica ostavljate dojam suradnika koji funkcioniraju u nekom finom menadžersko - stvaralačkom valceru. Barem prema van izgleda da među vama postoji sinergija slična onoj koju su imali Lennon i McCartney?
Ha, kao Lennon i McCartney! Hvala, ali uz jednu napomenu. Šarac & Viljac imaju duži vijek trajanja od njih. Njih su dvojica surađivala nepunih 10 godina, a mi surađujemo 20 festivalskih godina plus šest godina zajedničkog rada sa zborovima.
Jeste li se ikada posvađali? Obojica ste jaki karakteri i osebujne ličnosti, ali svaki na svoj način. Zaista je čudno što vaša suradnja toliko dugo traje!
Nismo se nikada pravo posvađali. Istina je da smo jako smo različiti, a ipak smo slični pa se dopunjavamo. Ja sam eksplozivan i hiperaktivan, ali sam u poslu ipak temeljit i lako se povučem ako vidim da sam napravio grešku, a Dušan je s druge strane na prvu miran, ali ako pukne, onda se treba dobro čuvati i skloniti mu se s puta.
Od „Cvrčka“ i „Zdravo maleni“ do svetog trojstvo Večeri dalmatinske šansone Dedić - Šarac - Viljac
Dječji zborovi „Cvrčak“ i „Zdravo maleni“, očigledno su imali važnu pa i presudnu ulogu u nastanku Večeri dalmatinske šansone? Zapravo su se Arsenov, Dušanov i tvoj životni put upravo zahvaljujući njima stopili u kreativnu stazu koja vas je dovela do festivala dalmatinske šansone?
Tako je. Drago mi je što si to uočila. Ti su nas zborovi povezali, a temelj i ishodište festivala bila je manifestacija „Božić u Šibeniku“ koju je zapravo organizirala 113. šibenska brigada Hrvatske vojske, a ja sam bio njen menadžer. „Božić u Šibeniku“ je zametak i ishodište Večeri dalmatinske šansone jer im je koncepcijski bio sličan. Na toj manifestaciji nastupali su gotovo svi najvažniji i najpoznatiji hrvatski pjevači, klape i glazbenici, a samo je zadnji „Božić u Šibeniku“, onaj presudni, bio je organiziran samo sa šibenskim snagama. Dječji zborovi bili su dodirna točka u kojoj smo našli Dušan Šarac, Arsen Dedić i ja, kako reče glazbeni kritičar i erudita Zlatko Gal, „sveto trojstvo Večeri dalmatinske šansone Dedić -Šarac – Viljac“.
Kakva je bila uloga Arsena Dedića u svemu tomu?
Arsenova uloga bila je izuzetno važna. On je uz nas dvojicu bio pokretač Večeri i, barem u početku da se tako izrazim, njihov treći direktor. Arsen je bio s nama i izravno je sudjelovao u kreiranju festivalskog programa i organizaciji festivala dok se nije umorio i dok to nije počelo utjecati na njegov stvaralački ritam. Presudno je bilo kada je zbog festivala izgubio svoj mir u svom šibenskom domu i pod svojom smokvom. Tada je istupio iz organizacije festivala, ali je ostao snažno prisutan kako svojim pjesmama tako i svojom prisutnošću.
Magična privlačnost Šibenika
Kako su, kada ste ih počeli pozivati na tada potpuno nepoznati festival reagirali poznati pjevači, klape, skladatelji?
Ničeg ne bi bilo bez Dušana Šarca. On je bio poznat, bio je ime, autoritet, sve je poznavao i svi su poznavali njega. Njegova riječ bila je dovoljna. Ja sam tada još bio nepoznat u tom svijetu. Sve smo dobili na njegovo ime i njegov minuli rad. Bilo je u tome i sreće jer je još bila prisutna i aktivna prva generacija pjevača, pjesnika i skladatelja koji su doslovno stvorili hrvatsku glazbenu scenu i formirali glazbeni ukus hrvatske publike. Ta generacija bila je u tim trenucima zasićena klasičnim estradnim festivalima, već toliko umorna od njih da na njima više nije ni nastupala, a mi smo im ponudili nešto novo, drukčije, nešto na razini njihovog ugleda, značaja i umjetničkih vrijednosti pa su se svi pozvani rado odazvali i došli u Šibenik.
Večeri dalmatinske šansone razlikuju se od svih drugih festivala, dišu punim umjetničkim plućima i postale su prestižni festival čiju su vrijednost prepoznali i publika i izvođači, ali i pjesnici, skladatelji, aranžeri i glazbenici koji se zaista trude da na šibenskom Trgu Republike pokažu ono najbolje i najvrjednije od svog stvaralaštva. Koja je tajna toga što radite?
Na Dušanov poziv u Šibenik su 1998. godine došli Arsen Dedić, Gabi Novak, Ibrica Jusić, Tereza Kesovija, Đani Maršan, Kemal Monteno… Došli su svi oni koji su na glazbenoj sceni zaista nešto vrijedili. Iako je tu Dušanova uloga bila presudna i nemjerljivo značajna, treba reći da je mnogima koji su se odazvali i pristali sudjelovati na tom novom festivalu jako važno bilo to što im poziv stiže baš iz Šibenika. Naš Šibenik ima to nešto, tu magičnu magnetsku privlačnost. Šibeniku je teško odoljeti. Glavno, svi su se odazvali. Sve su to bila velika imena s bogatim karijerama i antologijskim pjesmama. Oni su svojom pojavom, nadahnutim interpretacijama starih poznatih skladbi te još više svojim novim pjesmama koje su prvi puta izveli u Šibeniku, uzdigli naš festival i dali mu čvrste kulturne i umjetničke temelje. Oni su ga definirali kao upravo onakav festival kakav je Dušan sanjao, a ja zamišljao kada mi je ponudio partnerstvo i dužnost njegovog direktora. Pojava, da tako kažem stare garde, pojava najboljeg od najboljeg što Hrvatska u svijetu glazbe ima, privukla je nove mlade glazbene snage koji, ni da su htjeli, nisu mogli ići ispod te inicijalne razine koju su oni postavili.
Iz današnje perspektive uočava se da su Večeri dalmatinske šansone nastale i zaživjele u trenucima kada su se hrvatska i šibenska kultura počele gubiti lutajući u potrazi za novim identitetom u okvirima slobodne i neovisne hrvatske države. Je li to točno?
Kada osvrnem unazad zaista je bilo tako. Za svojim identitetom u novim okvirima i uvjetima slobode, demokracije u godinama nakon Domovinskog rata nisu tragali samo Šibenik i Hrvatska nego i svi mi kao osobe, poduzetnici, umjetnici... U Šibeniku se tada gotovo ništa nije događalo. Na marginama društvenih i kulturnih zbivanja bio je čak i Međunarodni dječji festival. Šibenik se još nije snašao, još je lutao. Izvan fokusa ostao je čak i Arsen Dedić, umjetnik i apsolutni autoritet željan i uvijek voljan učiniti nešto za svoj grad. Da, čini se da je u tim i takvim danima formula Večeri dalmatinske šansone bila upravo kao neka glazbena Noina arka u koju smo se ukrcali da bi nošeni valovima nostalgije započeli novi život.
Na ramenima šibenskih glazbenih divova
Da li bi se moglo reći da je festival tih prvih godina mogao dosegnuti puno više od drugih festivala jer je, da parafraziram, stajao na ramenima šibenskih glazbenih divova?
Točno, velike zasluge za uspjeh festivala imaju upravo ti, kako si ih nazvala, šibenski divovi, Arsen Dedić, Gabi Novak, Vice Vukov, Mišo Kovač i Ivo Pattiera. Oni su iznijeli festivala i bili su glavni akteri nekih od njegovih najsvjetlijih trenutaka. Oni i sva ostala jaka imena na prvim su festivalima sudjelovala i na večeri novih skladbi što je bilo presudno da se postigne, a zatim i zadrži željena umjetnička razina festivala. Takvu konstantu nema ni jedan drugi festival.
Nema nikakvih dvojbi da je najdublji trag na festivalu dalmatinskih šansona ostavio, pa i najveći obol dao Arsen Dedić!
Arsenova je uloga bila presudno. Treba se samo prisjetiti s kako je jakim i važnim pjesmama on nastupio na prvoj večeri novih skladbi 1998. godine. Bile su to njegova antologijska pjesma "Never more" koja je imala golemi utjecaj na cjelokupnu novu hrvatsku glazbenu scenu te za Šibenik emitivno i zavičajno nevjerojatno važna "Šibenska nevista". Uz to, klapa "Maslina" koju u tim trenucima Šibenčani u duši još vide i doživljavaju kao klapu "Šibenik", pojavljuje se sa skladbom koja je istog trena postala kandidat za vječnost i otkrila novog šibenskog barda Franu Bilića. Riječ je naravno o skladbi "Da te mogu pismom zvati". Dakle okosnica prvih festivala su Šibenčani, a onima koje sam već nabrojao pridružuje se i Maksim Mrvica koji je s Tedijem Spalatom izveo pjesmu "Dalmatino povišću pritrujena". On je uz to izveo i jednu sonatu koja je trajala nepunih 60 sekundi, ali je to bilo dovoljno da ga, onako obučenog i u crno i s totalno rockerskim imidžom, uoči Tonči Huljić i od njega stvori jednu od najvećih pijanističkih zvijezda svijeta.
Na šibenski način
Večeri su se s godinama mijenjale, ali su ipak uspjele zadržati tu prepoznatljivu vrijednosnu konstantu? Kako bi ti definirao tu trajnost u kvaliteti i prestižnosti?
Logično je da su večeri imale svoje mijene. One su bile neizbježne. Deset godina smo na večerima starih skladbi izvodili najveće uspješnice iz dalmatinske pjesmarice, ali to nije neiscrpni rudnik. Zato smo se širili i počeli zahvaćati blago iz hrvatske pjesmarice, a zatim iz talijanske pjesmarice jer je talijanska kancona imala najveći utjecaj na stvaranje hrvatske glazbe ovakva kakva je i kakvu volimo. Trudili smo se da se stare skladbe iz hrvatske i talijanske, ali i francuske pjesmarice izvode kolikogod je to moguće na šibenski način. Sličan smo princip imali i kada smo osmišljavali večer internacionalne glazbe. Interpretacije takvih pjesama na naš način vidimo kao putokaz kako bi trebala zvučati i kojim bi se smjerom trebala razvijati šibenska i dalmatinska šansona što smatramo osobito važnim sada kada među nama više nema najvažnijeg poetsko - skladateljskog svjetionika, Arsena Dedića. Ne želimo se zatvoriti i ne želimo ići nazad kao što se dogodilo zagrebačkoj školi šansone i nekim drugim glazbenim manifestacijama koje su ostale zatvorene u sebe. Dalmatinska šansona je živa, ona upija utjecaje i prati trendove, ali ostaje svoja i sebi svojstvena, a tu su presudni i taj naš osebujni šibenski stil i specifični šibenski umjetnički izraz.
Zašto publika toliko voli šibenski festival dalmatinske šansone?
Odgovor je jednostavan. Šibenske Večeri dalmatinske šansone su festival emocija, festival neposrednog kontakta publike i izvođača, bez play backa, bez lažiranja… Tu su svi onakvi kakvi jesu, a izvođači mogu osvojiti publiku samo iskrenošću svojih emocija. Čak tu nije presudna ni kvaliteta glasa pa ni besprijekornost izvedbe. Presudne su emocije. To je tajna ovog festivala i tajna njegove uzajamne velike ljubavi s publikom. Netko je napisao da su emocije na Večerima dalmatinske šansone opipljive. To je to. Druge tajne nema.
