Sjedala za zaljubljene parove u suvremenim su kinima već uobičajena. Štoviše, naveliko ih se reklamira kako bi se u kino privuklo što više publike, posebice mladih. Da zaljubljeni parovi vole mrak i polumrak kino dvorana priča je stara koliko i samo kino pa je gotovo sigurno da su i u Šibeniku čar i ljepotu treperavog mraka u kojeg su se mogli skriti, ljubavni parovi otkrili gotovo istog trena kada je u Šibeniku prikazan prvi film. Bilo je to 1897. godine, kada je putujući kino prikazivač Istranin Antonio Tramantone ugasio svjetla u Šibenskom kazalištu i Šibenčanima prikazao pokretne slike, odnosno kako se to prije 120 godina reklamiralo, bezuvjetnu novinu koja fizičke zakone čini čarobnima jer stvara iluziju pokreta živih ljudi u kvadratima s prirodnim kretanjem. Prvu kino predstavu s kupljenim ulaznicama gledalo je 306 Šibenčana. Vidjeli su nijeme filmove Trg i opera u Parizu, Piknik na rijeci, Dolazak u Pariz, Vedute Pariza, Polazak kočije s konjima i znameniti Dolazak vlaka u stanicu.
Je li već tada bilo intime u mraku? Ne znamo. No do 1937. godine cijela je stvar s ljubovanjem u kinu za vrijeme predstave postala toliko ozbiljna da se o njoj počelo javno govoriti.
Glasno cmakanje i strastveni uzdasi
Danas se ne zna je li ideju za uvođenje, kako se tada govorilo, separatnih kutića i sjedala za zaljubljene dao netko od vlasnika šibenskih kina ili ju je iz zemalja gdje je već bilo takvih inicijativa donio netko od Šibenčana ili šibenskih iseljenika, ali to i nije toliko važno iako bi bilo zanimljivo znati.
Za nas je važno da su ideju o separatnim kutićima za ljubavnike prije 80. godina s jednakim oduševljenjem i odobravanjem prihvatila i zaljubljena šibenska mladost i ozbiljna šibenska filmska publika koja je vlasnicima kina već uvelike prigovarala da „više nije moguće gledati film od toliko glasnog cmakanja i strastvenih uzdaha iz kino - mraka“ i zaprijetila da će, ne poduzme li se nešto, bojkotirati predstave.
Nerazmrsivi koloplet ruku i nogu u mraku kina
Zanimljivo je da su se Šibenčani nekoliko godina ranije bunili zbog prevelikog broja ljubavnih scena u filmovima, a ne zbog ljubavnika na sjedalima oko njih. Do 1937. godine to se promijenilo. Prigovora na ljubavne pa i erotske scene na platnu više nije bilo. Problem su postali nedovoljno diskretni i previše glasni ljubavnici u publici. Navodno problem nije bio samo u cmakanju i uzdisanju nego i u „nerazmrsivom kolopletu ruku i nogu onih koji nisu došli u kino zbog filma nego zbog mraka“. Osim toga, bilo je još nevolja s ljubavnim parovima i to zimi kada bi se oni „nagurali oko peći gdje im je toplije pa bi poljupci i uzdasi bili još vreliji“.
Argument da bi zaljubljenima svakako trebalo dati separatne kutiće i to negdje straga ili po strani bi je i „analitički stav“ da se „zaljubljenima glave sve više približavaju pa na kraju čovjek iza njih nikako ne može vidjeti što se zbiva na platnu“.
Zabrane međusobnog odvođenja zaljubljenih u klozet dok traje film
Naravno, nisu svi u Šibeniku bili oduševljeni tom idejom. Pobunili su se svećenici, profesori i konzervativni političari, ali i dobar dio šibenskog puka koji je smatrao da se kino „nikako ne smije pretvarati u kupleraj jer kupleraja u Šibeniku ima dovoljno, a ne treba im ni takva konkurencija“.
Bilo je i onih koji su o svemu tome duboko razmišljali i domislili se da separatni kutići neće riješiti problem čak i ako ih se uredi tako da zaljubljeni i zagrljeni parovi budu zaklonjeni od pogleda jer će se i dalje čuti „odjeci njihovog cmakanja“ i „vjetri uzdisaja“. Pao je i prijedlog da se separatni kutići „zvučno ograde“, a bilo je ideja da se u kinu izgrade kabine kao na Jadriji ili lože kakve su u kazalištu iz kojih bi zaljubljeni mogli gledati film, ako im je do filma uopće stalo, kroz debelo staklo. Predlagalo se i da bi zaljubljenima trebalo naplaćivati skuplje ulaznice, a cijela je rasprava otišla tako daleko da se počelo razmišljati i uvođenju zabrane „međusobnog odvođenja zaljubljenih u klozet dok traje predstava jer se onda i odande svašta čuje“.
Pravo na intimu u mraku kina
Šibenska su kina, kao i kina širom svijeta, oduvijek bila intimna utočišta ljubavnih parova, ali su šibenski ljubavnici za razliku od ljubavnika iz nekih velikih svjetskih metropola svoje separatne kutiće, „ljubavne dvosjede“, i pravo na intimu u mraku kina, morali čekati sve do početka 21. stoljeća kada su konačno ona bila uvedena u prvim modernim kino dvoranama uređenim u sklopu trgovačkog centra „Dalmare“.