Četvrtak, 31 Kolovoz 2017 13:01

Upoznajte šibenske ganjce koji su nekada "vladali" Trgom Medulić

Napisala: 
Upoznajte šibenske ganjce koji su  nekada "vladali" Trgom Medulić

Trgom Medulić danas caruju štekati koji su ga popunili do posljednjeg milimetra. Nekada je taj trg, a zvali su ga plac, bio igralište djece koja su živjela u okolnim ulicama, nazvane  ganjci. Naš  sugrađanin koji odavno već živi u Beogradu Jere Marinov prije nekoliko godina objavio zbirku pjesama "Plac" koju je posvetio ganjcima – svojim vršnjacima s kojima je, kako kaže, od 1950. do 1961. godine orao svoje duhovne brazde u kamenim pločama Placa ispred kavane Medulić.

 

Marinova knjiga uspomena na djetinjstvo i mladost pokušava privarit zaborav. Tehnički gledano, riječ je o zbirci intimnih pjesma koje će dušu svakog Šibenčanina ispuniti blagotvornom toplinom nostalgije. No pažljivi čitatelj će odmah uočiti da je Plac zapravo šibenski brevijar u ono smislu u kojem je za razumijevanje duha Mediterana presudno važan znameniti Matvejevićev Mediteranski brevijar. Razlika je u tome što je Matvejević pišući svoj brevijar gledao široko da bi objasnio iz kojeg smo globalnog pitara kao osobe izrasli, a Marinov je pišući svoje pjesme gledao samo jedan naraštaja i 10 njegovih djetinjih godina da bi objasnio iz kojeg su pitara izrasle tradicija i osobnost njegovog grada, karakter i mentalitet njegovih građana.

 

 

Marinovi su ganjci doživljavali Plac kao središte svog svijeta. Bilo je to vrijeme poslijeratne obnove, vrijeme kada se veličala radništvo i radnička klasa. Ideal su bili tvornica i industrija pa su se u Šibenik, u potrazi za poslom i boljim životom, doseljavale obitelji iz zaleđa. Bile su to uglavnom mnogočlane, siromašne obitelji koje su dobivale skromne stanove u gradu, a djecu im je uglavnom odgajala ulica. Danas je ulica znak opasnosti, a onda su javni prostori kakav je bio tek popločani Plac bili učilišta životnih vrijednosti. Izbljedijele uspomene na ta vremena iz zaborava su vratile pjesme Jere Marinova. On u svojoj knjizi spominje više od 70 svojih vršnjaka koje naziva ganjacima, a u njegovim uspomenama žive onakvi kakvi su bili kada su trčali za krpašem na Placu, bježali od gradske straže i žudili za kolačima i narančama. Potražili smo ih ali... puno je vremena prošlo. Danas šibenskim ulicama trče njihovi unuci. Većina ih je s Placa otišla kada su se zaposlili i stvorili vlastite obitelji, a puno ih više i ne živi u Šibeniku. Malo tko i od onih koji su ostali u Šibeniku još stanuje tamo oko Placa, za kojeg kažu da ih je kao ljude trajno obilježio ali su o tomu počeli razmišljati tek sada isprovocirani knjigom Jere Marinova . Prije nekoliko godina zabilježili smo njihova sjećanja,a među našim sugovornicima bio je i sada na žalost pokojni Josip Slamić Primo:

 

Neno Amanović: "Iz tih dana najviše pamtim nogometne utakmice koje smo igrali na Placu. Umjesto lopte nabijali smo krpaše. Imali smo pegulu da su na obje strane igrališta bili prozori koje smo, htjeli ne htjeli, razbijali. S donje strane su bili izlozi agencije Putnik na koje su morali staviti rešetke jer im je dodijalo mijenjati stakla, a s druge strane je bio kiosk. Taj je stalno stradavao. Bilo nam je zabranjeno na Placu igrati nogomet ali mi nismo marili pa je pozivana milicija da nas rastjera. Ali mi smo igrali smo dok milicija ne bi došla, a onda bi se razbježali. Bilo nam je smiješno ka su osnovali gradsku stražu koja je trebala zaštititi Plac. Ali ni to nas nije omelo. Deset bi stražara navalilo na nas ali bismo ih mi onako brzi i spretni uvijek preveslali. To nam je bio poseban gušt. Razbježali bismo se po okolnim ulicama i bili smo ponosni kada bismo ih nadmudrili. Pravili smo blesane od njih. Nikad nam nije bilo dosadno. Oko Placa je bio čopor djece. Ja sam živio u kući koju su zvali Casa si poveri - kuća za siromašne. Sjećam se i jednog dečka, živio je u kući ispod bute nasuprot Medulića koji je bi jako nasilan. Svi smo ga se bojali. Kasnije je nesretno skončao jer se i kao odrastao čovjek tako ponašao. Ali, većina nas je bila bezazlena. Uživali smo nadmetati se međusobno. Dobro sam zapamtio brojnu obitelj Papak koja je živjela u kući iznad sadašnjeg Highlander puba. Zapravo to su bile dvije obitelji s puno djece i svi su bili u našoj ekipi. U stan iznad njihovog uselile su se šibenske prostitutke pa smo mi mulci sjedili na zidu i uživali gledati tko sve ide kod njih. Bila je to prava promenada.

 

 

Vedran Frua: "Ja sam nešto stariji do Marinova ali sam i ja dijete Placa. Rođen sam u kući iznad kavane Medulić. Tu sam proveo svoju mladost. Žao mi je što Šibenčani taj trg zovu Medulićev trg jer to ne dogovara istini. Taj trg nosi ime po omladincima koje su fašisti strijeljali u odmazdu za talijanaša Škotona kojeg su ubili naši skojevci. Taj Škoton je izdavao tko radi za antifašiste, a kada su ga ubili onda je njegove majka, koja je kasnije prebjegla u Italiju, ušla u razred u koji je njezin sin išao i nasumce izabrala sedmero njegovih kolega koje su Talijani strijeljali. Žao mi je što se ne njeguje uspomena na te mlade, nedužne ljude. A Plac, on nam je bio centar svita. Tu je bila i škola Lega u koju smo išli pa smo se na odmoru igrali na Placu. To je bilo jedino mjesto gdje smo se mogli družiti. Zanimljiva nam je bila i kavana Medulić jer se tu okupljao fini svit. Meni je u sjećanju ostala klapa imitatora koja je ustima imitirala razne instrumente. Sjećam se i Podmornice koja je bila u podrumu Medulića. Bila je to glavna kartašnica u gradu. Djeca tamo nisu smjela zalaziti ali ja sam imao sreću. Tamo je na karte igrao jedan moj susjed. Njegova žena stalno me je tjerala da idem po njega. Tako sam imao propusnicu za ulazak u Podmornicu. Svi su mi zavidjeli. Kad razmišljam o tim danima pred oči mi izađe obitelji Papak koja je živjela u palači Galbijani. Njih je bilo valjda više od 50. Mi smo njihovu zgradu nazivali univerzitet Papak ne samo zato što ih je bilo puno nego zato što su ta djeca bila svestrana, svugdje ih je bilo od nogometa do glume. Jedan od braće Papak je u filmu Vlak bez voznog reda glumio sina Olivere Marković.

Anđelko Babačić: "Nije mi baš lako prisjetiti se tih dana, i svaka čast našem Marinu što nam ih je vratio u sjećanje. Ma kako je samo zapamtio sve te igre i sve ono što nam je tada bilo važno? Ja potječem iz brojne obitelji. Bilo je nas osmero braće i jedna sestra. Živjeli smo u palači Galbijani – Šižgorić. Ispod nas je stanovala jedna obitelj Papak, a iznad nas druga obitelj Papak. Bilo nas je sve skupa više do 50, a imali smo samo jedan WC. Ja sam na Placu proveo 15 godina djetinjstva i srednje škole. E kad se samo sjetim što smo sve radili... Nogomet je bio glavni. Milicija nam je branila igru na Placu ali mi se nismo bojali. Sjećam se babe Marijice koja je imala trafiku iznad Placa. Naš bi krpaš stalno udarao u izlog trafike ili bi uletio unutra, a ona bi onda poludila. Međutim, imali smo u ekipi brze igrače koji bi utrčali u trafiku i ugrabili loptu prije nego bi se ona snašla. Kad su se u Bate pojavile gumene lopte nismo mogli odliti pa smo skupljali novac i kupovali ih. Nije dolazilo u obzir da nam ih kupi mater ili čaća jer oni su nam branili igrati se na trgu. Igrali smo i druge igre. Najčešće onu koja se zvala Moj spas za me. Razletili bi se i posakrivali. Neki bi se pravili pametni pa bi glumili kipa na bunaru. Ako ih onaj tko traži ne bi primijetio dobro bi prošli ali oni lucidniji bi odmah kužili pa su davali komentare: -Dobar si, kume, ka kip u đardinu samo ti voda ne teče. Nogometne utakmice smo igrali među sobom jer nas je bilo toliko da smo imali više ekipa. Te bi utakmice imale toliko gledatelja da bi jedva stali na one skale na Meduliću. Bile su i stroge podijele između nas Placaša i Goričana. U školi smo se družili ali kad smo bili na ulici nije bilo šanse da se zajedno igramo.

 

 

Branko Bubica: "Ja sam sve do svoje 24. godine živio odmah iznad Placa. Na njemu sam proveo najljepše godine svog djetinjstva. Sve što sam bio i što znam ispričao je Jere u svojoj knjizi. Zahvaljujući njemu puno mi se toga vratilo u sjećanje. Kod nas, njegovih ganjaca njegove pjesme ne bude samo lijepe uspomene nego tjeraju i suze na oči, izazivaju žal za tim divnim danima djetinjstva. Guštali smo igrati nogomet ali su nam igru na Placu stalno zabranjivali milicija i gradska straža. Bilo nas je jako puno ali se znao red. Recimo, mi mlađi bismo igrali nogomet ali čim bi došli stariji dečki pokupili bismo se bez riječi. Takva su bila pravila. U tom dijelu grada tada je živjela uglavnom sirotinja s puno djece. Nisi smio izaći vani s jabukom ili narančom u ruci jer su te svi pohlepno gledali, ne zbog toga što su bili nasilni nego su jednostavno bili željni svega. Centar grada tada je bio živ, a ne pust kao sada. Satima smo znali sjediti na zidiću i gledali prolaznike koji su se naguravali. Znala je biti takva gužva da nisi mogao proći Kalelargom. Zanimljiva nam je bila i kavana Medulić gdje su se okupljali mnogi ljudi. Posebno su nas intrigirali oni koji su u Podmornici kartali. Prema nama Placašima bili su dobri. Kada bi odlazili s kartanja, dali bi nam novaca da si kupimo sodu ili coctu.

 

Josip  Slamić – Primo: "Tih godina iza rata u Šibeniku, čini mi se, nije bilo ničeg osim nas dice, a mi dica imali smo samo Plac. Nogomet smo počeli igrati čim su raščišćene ruševine, prije nego što je popločan. Igrali su se tu veliki turniri. Bile su to nogometne bitke između Doca, Varoša i Plišca. Dolazilo je na te gradski derbije i po 500 ljudi. S Placa su se regrutirali prvi pravi nogometaši za Šubićevac. Na Placu se nabijala krpena lopta. Ona nije odskakala. Nama je bio san imati loptu koja odskače. Prvu loptu koja je odskakala napravio sam ja. Radio sam je kod Zvonka Mraka od automobilskog buvela na kojeg smo umjesto mantela navukli ženske najlon bičve. Bičve smo krali gospođama sa sušila. Bila je to dobra lopta, ali nam je u početku bižala jer nismo naučili na balun koji skače. Bilo ga je svuda samo ne tamo gdje triba. Nije bilo papuča, igrali smo bosi. Nogomet na Placu dao je Šibeniku puno dobrih igrača. Neki od najboljih bili su Friganović zvan Otrov, Cvitanović zvan Ćeipa i Iljadica kojeg su svi zvali Lala, a bio je i jedan Aralica. Nogomet se igrao i na Peškariji. Tamo su igrali Dolačani, makli bi banke pa igrali utakmice. Na Poljani se nije smjelo igrati jer se tamo šetalo i sjedilo ispred Narodne kavane. Najjači ganjci bili su braća Kike i Mate Ercegvić, Zoran Marković, Marko Ćaleta, četiri brata Papak, četiri brata Zoričića, Marcelo Mikulandra, braća Vedran i Darko Frua, pa braća Neno i Stanko Glomus onda Zamalin, ne sićam se kako se je zvao, pa Vlade Mazalin, Zoran Škugor zvan Udica i nas dva brata iz kuće Slamića. "

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!