Kada je 28. kolovoza 1895. godine „oko dvadesete ure i dvadeset časaka" puštena u rad hidroelektrana „Krka“na Skradinskom buku, Šibenik je ušao u povijest čovječanstva kao prvi grad u svijetu koji je imao cjeloviti izmjenični električni sustava, odnosno prvi grad u svijetu kojeg je pokretala revolucionarna Teslina izmjenična struja, energija koja je čovječanstvo uzdigla na novu tehnološku razinu i postala temelj cjelokupne današnje civilizacije.
Meichsnerove bitke s neznanjem i korumpiranim političarima
Svjetlost električnih žarulja koja je obasjala Šibenik za Šibenčane je bila velebna predstava. Oduševljenje je bilo opće, ali bilo je malo onih koji su bili svjesni stvarnog značaja tog događaja. Za šibenske poduzetnike na čelu s gradonačelnika Antom Šupukom, dolazak struje i to one revolucionarne, izmjenične, bio je znak za početak velike poslovne i poduzetničke avanture, a za građevinskog inženjera Vjekoslava Meichsnera, koji je upravo u Šibeniku među prvima u svijetu primijenio Teslino otkriće obrtnog magnetskog polja i izmjenični višefazni sustav, to je bio kraj dugogodišnje drame, kraj potucanja od vrata do vrata, kraj sučeljavanja s financijskim lobijima, hrvanja s neznanjem, bitaka protiv predrasuda i natezanja s prepredenim korumpiranim političarima. Za njega je to bila velika osobna pobjeda, a tek potom trijumf znanja, znanosti i tehnologije.
Zašto se to dogodilo baš u Šibeniku?
Što se događalo nekoliko godina prije nego što je proradila hidroelektrana „Krka“ i kako je uopće došlo do toga da baš Šibenik postane ono čime se danas ponosi, dakle prvi grad u svijetu kojeg je pokretala izmjenična struja proizvedena iskorištavanjem hidroenergije?
Danas se na to pitanje automatski odgovara da je to zasluga prvog Hrvata gradonačelnika Šibenika, Ante Šupuka koji je shvatio značaj i vrijednosti revolucionarne Tesline energije i obrtnog magnetskog polja. To je točno, ali je previše pojednostavljeno. Šupuk je sa svojim sinom Markom, postoje neke indicije, 1891. godine bio na epohalnoj izložbi u Frankfurtu na Majni da bi se uvjerio u vrijednost novih revolucionarnih tehnologija i uporabnu vrijednost u to vrijeme šokantnih znanstvenih postignuća. Tamo nije otišao slučajno. On i njegov sin već su o svemu tomu nešto znali, a vjerojatno su imali i neke vizije kako bi se Teslina postignuća mogla iskoristiti. Ipak ni Ante Šupuk ni Šibenik nisu utom trenutku imali ni najmanje predispozicije za stjecanje regionalnog primata u primjeni novih tehnologija, a kamoli svjetskog.
Na prste jedne ruke
U gradu i općini tada nije bilo baš nikoga dovoljno tehnički obrazovanog i stručno educiranog za takav epohalni pothvat niti je Šibenik za to bio dovoljno gospodarski snažan.U to je vrijeme on imao tek oko 8500 stanovnika. Njegova industrija bila je još u povojima, a gradsko gospodarstvo počivalo je na obrtnicima, trgovcima i sitnim poduzetnicima. Šibenik je još bio u srednjem vijeku. Prva industrijska revolucija koju je pokrenuo parni stroj, tek ga je bila dotaknula. Koliko toliko ozbiljnije proizvodne pogone koje bi se prije moglo nazvati većim i malo naprednijim manufakturama, bilo je moguće nabrojati na prste jedne ruke. Poduzetnik Montanari imao je parni pogon za proizvodnju kruha i tjestenine, Claudio Perroux, malu tekstilnu tvornicu, Vice Inchiostri, mlin za mljevenje buhača kao i Josip Bilić, destilerije likera imali su Ivan Jelić i Đuro Matavulj te Romano Vlahov, obitelj Scoton parnu pilanu, Jure Vrljević manufakturu za izradu namještaja te Paško Rora Juras, tvornicu leda u Dragi. Uz njih je postojalo još osamdesetak sitnih obrtnika kovača, bačvara, proizvođača sapuna, voska, sirove kože... Ante Šupuk po dolasku na vlast posvetio se izgradnji, kako bi mi to danas rekli, komunalne infrastrukture, putova prema zaleđu, vodovoda, kanalizacije, željezničke pruge te poboljšanju pristupa vodenicama i mlinovima na Skradinskom buku koji su tada bili stup šibenskog gospodarstva.
Oholost, neznanje i prepotentnost Zadra, Splita i Dubrovnika
Što je onda bilo presudno da Šibenik postane poprište tehnološke revolucijei izbije u prvi plan čak na globalnoj razini? Presudni su bili znanje, hrabrost i dalekovidnost šibenskog gradonačelnika Ante Šupuka, pojava Vjekoslava Luigia Meichsnera, čovjeka gotovo renesansno široke naobrazbe, stručnjaka, inovatora i, bez pretjerivanja, jednog od najvećih hrvatskih umova s kraja 19. i početka 20. stoljeća teneodlučnost, neznanje, oklijevanje, nespremnost i nesposobnost pa čak i prepotentnost Splita i Dubrovnika, a u slučaju tadašnjeg talijanskog Zadra, i čisti šovinizam, dakle uvjerenje u vlastitu nacionalnu nadmoćnost ili superiornost nad drugima! Ante Šupuk je spremno i spretno zgrabio ono što drugi nisu htjeli, nisu smjeli ili nisu znali iskoristiti. Ugrabio im je – Meichsnera i njegove projekte!
Struja sa Skradinskog buka za Zadar
Najvažnija ličnost ove priče nije dakle, kao što bi se očekivalo Ante Šupuk što nimalo ne umanjuje njegove zasluge i status u povijesti Šibenika i Hrvatske, nego Vjekoslav Luigi Meichsner, nevjerojatno naobražen čovjek, zanesenjak i znanstvenik krajem 19. stoljeća bez konkurencije na ovim prostorima. Rođen je u Italiji, u Monzi, kao Luigi, koristio je hrvatsko ime Vjekoslav i njemačko Aloisius, a izjašnjava se ili ga doživljavaju kao Hrvata. Plan izgradnje hidroelektrane koja će proizvoditi izmjeničnu struju, dalekovoda za prijenos električne energije na do tada nezamislive udaljenosti i k tome bez gubitaka te lokalne razdjelne mreže, njegov je projekt kojeg je on imao već 1890., najkasnije 1891. godine.
Ante Šupuk ga je, 1891. godine kada je bio na povijesnoj izložbi u Frankfurtu na Majni , sigurno već poznavao. On je gradonačelnikom Šibenika postao 1873. godine i bio je na toj dužnosti kada se upravo prema Meichsnerovim projektima, koje je odobrilo Ministarstvo trgovine u Beču, 1879. i 1880. godine gradilo novo pristanište za brodove linijske plovidbe, takozvana riva Makale ispred današnjih ostataka poslovne zgrade Inchiostri, Neumanovog samačkog hotela i carinarnice te, također prema njegovim rješenjima 1890. godine počeo uređivati đardin.
Dakle Meichsner je već u Šibeniku. Kada je točno došao ne znamo pouzdano, ali u tim ključnim godinama on bez sumnje živi u Šibeniku gdje ga zatičemo kao vijećnika u općinskom vijeću te općinskog zemljomjernika. On je već u listopadu 1892. godine od šibenske općine zatražio dozvolu da na svom zemljištu na Skradinskom buku izgradi kuću u kojoj će koristiti hidrauličnu snagu rijeke Krke za proizvodnju električne energije, ali ne, kao što bi se moglo pomisliti, za Šibenik, nego za Zadar čijoj je gradskoj upravi već dao svoju ponudu, ali Zadrani su bili neodlučni i od toga je na kraju propfitirao Šibenik. Zadrani su, Meichsnera odbili i prihvatili ponuda tvrtke „Kremenetzky i Mayer“ iz Beča pa je umjesto izmjenične struje proizvedene na Skradinskom buku, 30. prosinca 1894. godine taj grad osvijetlila istosmjerna struja koju je davala gradska termoelektrana na ugljen. Tako je Zadar devet mjeseci prije Šibenika dobio električnu javnu rasvjetu ni ne znajući da je odbacio novu, perspektivnu, a prihvatio zastarjelu tehnologiju koju je razvijeni svijet već napuštao te propustio šansu da, umjesto Šibenika, bude u povijesti čovječanstva zapamćen kao prvi grad u svijetu koji je počeo koristiti izmjeničnu struju proizvedenu iskorištavanjem hidroenergije.
Više o ovoj temi pročitajte u 6. broju časopisa "Volim Šibenik".
