Bilo je to, dobro se sjećam, u ljeto daleke 1962. godine kad sam kao mladi novinar i suradnik Turističkog saveza Šibenika, ploveći nekim kaićem na otok Zlarin, upoznao gospođu Mirjanu Knežević Grubišić, piše u uvodu svog teksta o toj osebujnoj ženi, prvoj doktorici znanosti u Šibeniku, šibenskoj nevisti kojoj je Šibenik vlastiti izbor i zbog toga nije požalila, za časopis "Volim Šibenik", najstariji živući, i još uvijek aktivni šibenski novinar Joško Čelar.
Vodila je na Zlarin britansku novinarku Dinnah Gurling, suradnicu revije „The little farmer“, koja je željela posjetiti taj, zahvaljujući prijeratnom popularnom filmu „Princeza koralja“, poznati šibenski otok čuven po koraljima i koraljarskoj tradiciji. Sve smo obišli, sve smo vidjeli, Dinnah je bila oduševljena Viktorovom brusionicom koralja, surama i predivnom zlarinskom nošnjom, a Mirjana je sjala od sreće, što će se šibenske ljepote i blaga otkrivati svijetu.
Već tada iskreno je i duboko voljela Šibenik, a voli ga i danas iako joj ljubav, trud i rad koji je ulagala u njegovu dobrobit nisu baš uvijek bili uzvraćeni. Kasnije sam je upoznao bolje jer smo s djelatnicama tadašnjeg Turističkog saveza često putovali kako bi promicali šibenski turizam. S vremenom smo se sprijateljili, a danas o svemu s radosnom sjetom razgovaramo u njenom stanu punom uspomena koji odiše mirom klasične ljepote na trećem kat nekadašnjeg šibenskog hotela „Kosovo“ koji živi još samo na starim razglednicama. Stariji Šibenčani to zdanje pamte kao Perutinovu kuću po nadimku obitelji Grubišić Perutin iz koje je porijeklom bio njen pokojni suprug, prvi šibenski stomatolog dr. Miloš Grubišić Mita, korijenski Šibenčanin i vrhunski intelektualac.
Zagrepčanka - začetnica modernog turizma
Gospođa Mirjana Knežević Grubišić, jedna od začetnica modernog turizma u Šibeniku i šibenskom kraju, turistička prosvjetiteljica i vizionarka. Prvi puta je došla u Šibenik 1958. godine. Šibenik je, treba to reći iako ona samo o tome skromno šuti, zabljesnula svojom ljepotom i uznositim držanjem.
-Tada sam još bila studentica, a u Šibenik sam došla zato što sam se zaljubila. Izabranik mog srca bio je Šibenčanin dr. Miloš Grubišić, prvi šibenski stomatolog. Došla sam i ostala. Šibenik, grad u kojeg sam se zaljubila, zbog ljubavi je postao moja sudbina. Do tada sam živjela u centru Zagreba. Dolazak u Šibenik bio je za mene velika promjena. U odnosu na Zagreb Šibenik je bio malen i siromašan. Nije u Šibeniku bilo puno toga na što sam živeći u Zagrebu u dobro situiranoj obitelji bila navikla. Zašto sam unatoč tome ostala u Šibeniku? Smisao mog života je u davanju u primanju ljubavi. Tako je bilo sa Šibenikom. Počela sam ga voljeti, a kada nešto volim ja to ne mogu ostaviti, ja se borim za to usprkos nedaćama i konfliktima koje ima svatko u svom životu, s obitelji, s ljudima koje voli, s gradovima u kojima živi... Kada sam se naumila udati u Šibenik moja majka, ne baš oduševljena spoznajom da joj kćer odlazi u provinciju, došla je vidjeti taj Šibenik kojeg sam izabrala zbog ljubavi. Pomno ga je razgledala i rekla: -Znaš Šibenik je jako lijepi grad.
Šibenik je ponudio više nego što sam mogla sanjati
Moj prvi kontakt sa Šibenikom omogućili su mi prijatelji moga oca iz Siska koji su živjeli u Šibeniku. Oni su me prvi prihvatili i omogućili mi da upoznam Šibenik koji je do tada za mene bio potpuna nepoznanica, apsolutna tabula rasa. No sa Šibenikom sam se brzo srodila. Suprug i ja imali smo krasno društvo, organizirali smo druženja, zabave... bila sam vedra, znatiželjna i razigrana kao kakva djevojčica. Ali manjkalo mi je kulturnih događaja, nedostajao mi je onaj duh i dah velegrada kojeg ima Zagreb. Šibenik mi je bio malo skučen, imao je puno manje od onoga na što sam navikla. No, kako to u životu često biva, dogodio se preokret zahvaljujući kojem mi je Šibenik mogao ponuditi puno puno više nego što sam mogla sanjati. Kako sam Šibenik sve bolje upoznavala tako sam sve dublje ulazila u problematiku turizma koji je tada bio tek u povojima, da bi, konačno, turizam postao moj životni poziv i moje životno opredjeljenje, a kroz njega ispred mene se otvorio cijeli svijet. Zahvaljujući turizmu Šibenik mi više nije bio ni tako mali i ni tako oskudan. Naprotiv!
Šibenčanka po vlastitom izboru
Ljubav Mirjane Knežević Grubišić prema Šibeniku na čijoj dobrobiti i dalje radi ne iz osobne koristi nego zato što ga voli, drukčija je i dublja nego u drugih njegovih zaljubljenika. Prije svega ona pripada onim Šibenčankama kojima je Šibenik svjesni izbor. Ona je, kao rođena Zagrepčanka, odlučila živjeti u Šibeniku, postati Šibenčanka i posvetiti mu se svim svojim bićem.
Njen otac Filip Knežević bio je elektro – strojarski inženjer. Kao vrhunski stručnjak prije Drugog svjetskog rata radio je na željeznici. Tijekom rata bio je progonjen i zatvaran kao antifašista te konačno otpremljen u koncentracioni logor Jasenovac kojeg je uspio preživjeti. Poslije rata bio je direktor Hrvatskih željeznica, potom direktor željezare Sisak te direktor „Rade Končara“. U Zagrebu gdje je osnovao Hrvatsku gospodarsku komoru, a kao stručnjak i poliglot bio je i predsjednik Jugoslavensko – talijanske Privredne komore. Nagradu Tehničke kulture Hrvatske za životno djelo dobio je 1988. godine.
Obitelj Knežević porijeklom je iz Obrovca, a živjela je u Zadru gdje se bavila trgovinom i graditeljstvom. Filipov otac Nikola, Mirjanin djed, bio je sin imućnog zadarskog trgovca koji ga je poslao na školovanje u Beč. Po povratku sa studija kao cijenjeni stručnjak postao je rukovoditelj svih telegrafskih postaja u Dalmaciji, a službovao je i u Dubrovniku gdje je rođen Mirjanin otac Filip.
Filipova majka Marija Bavčević rođena je na otoku Šolti. Njezin je stric bio znameniti Šoltanin Anton vitez Bavčević, graditelj crkve u Gornjem Selu na Šolti.
Nikola Knežević iz Dubrovnika je po službenoj dužnosti bio premješten u Split gdje je živio s obitelji, suprugom Marijom, sinom Filipom i kćerkom Linom. Filip je sve do odlaska na studij u Zagreb živio u Splitu gdje se bavio sportom. Bio je prvak Dalmacije u jedrenju.
Mirjaninu majku, rođenu Zagrepčanku, Anku Ilijaš upoznao je u Zagrebu u kazalištu. Mirjanin djed po majci bio je Albert Ilijaš, potomak plemićke obitelji Šljivara koja je iz Bosne pobjegla pred Turcima i živjela u Plemenšćini gdje su imali vinograde i njive.
Albert se školovao u Austriji gdje je izučio zanat stolara. Budući da je bio nadaren i vrlo vrijedan stekao je znatan imetak. Njegova supruga bila je Alojzija Petrak iz Krapine čiji je otac posjedovao tkalačke stanove. Bio je obrazovan i rado je potrebitima pomagao u pravnim stvarima pa su ga zvali Fiškal.
Šibenska nevista
Mirjana je djetinjstvo provela u Zagrebu. U Zagrebu je išla u osnovnu i srednju školu, IV. žensku gimnaziju na Gornjem gradu te studirala i diplomirala na ekonomskom fakultetu. O Šibeniku nije znala ništa sve dok nije upoznala Šibenčanina Miloša Grubišića – Mitu sina Frane Grubišića, unuka Jere Grubišića i Ike Sunara, praunuka Petra Grubišića po kojem je obitelj Grubišić dobila nadimak Perutin, i Tone Gojanović.
Obitelj Grubišić živjela je, i još uvijek živi, u palači koju je 1916. godine prema projektu
arhitekte Ferruzzija, sina slikara Roberta Ferruzzia, izgradila ugledna šibenska obitelji Ferruzzi. Grubišići Perutini su tu zgradu od njih kupili najvjerojatnije početkom dvadesetih godina 20. stoljeća i pretvorili je u hotel.
Mirjana je nakon udaje za Mitu postala šibenska nevista i započela novi život u kuću Grubišića Perutina. Majka je postala 1963. godine. Rodila je sina koji je kršten pod imenom Antun Predrag Grubišić, ali ga prema obiteljskom nadimku Perutin, prijatelji i danas zovu Pere. Antun Predrag Grubišić, poput svoje majke diplomirao je ekonomiju. Oženio se Zagrepčankom Gordanom Brkić. Živi u Zagrebu i ima dvije kćeri Doru i Lanu.
Braća Tome i Frane Grubišić, uspješni poduzetnici, pretvorili su kruću Ferruzzijevih u hotel s restoranom za oficire. Osim toga imali su na Poljani prvu šibensku pumpnu stanicu za automobile, u dvorištu iza hotela tvornicu sode i šabeza, kamenolom na Vidicima, trgovinu u Šibeniku, vinograde u Donjem Polju i skladišta u gradu. Imetak im je trajao do Drugog svjetskog rata nakon kojeg im je bio oduzet i nacionaliziran.
Prva šibenska doktorica znanosti
Kao šibenska nevista Mirjana Knežević Grubišić 1968. godine postala je magistrica ekonomskih znanosti smjera turizam, a 1987. godine obranila je doktorat i postala prva šibenska doktorica znanosti.
-To je bio moj akademski put, ali bilo bi nepravedno reći da sam ga ja sama izabrala. U sebi sam od malena nosila sklonost prema arhitekturi i slikarstvu. Željela sam upisati Likovnu akademiju. Još kao djevojčica od 11 godina dobila sam na natjecanju djece u slikarstvu i kiparstvu, nagradu za skulpture u centru Zagreba. Razmišljala sam i o studiju arhitekture, ali prevagnuo je očev nagovor. On mi je savjetovao da upišem studij ekonomije uz koju ću, smatrao je on, moći ostvariti i sve svoje druge sklonosti. Bio je u pravu. Nikada nisam požalila što sam ga poslušala posebno nakon što sam sebe, na nagovor kolege Tomislava Krnića, našla u turizmu.
Temelji šibenskog turističkog gospodarstva
Prvo radno mjesto Mirjana Knežević Grubišić dobila je 1960. godine u Narodnom odboru Kotara Šibenik, gdje je radila na poslovima referenta za turizam i ugostiteljstvo. Počela se stručno baviti turizmom kao gospodarskom granom u vrijeme kada je Šibenik imao samo stari hotel „Krka“ i mali hotel „Koralj“ na otoku Zlarinu, kada je hotel „Jadran“ tek bio u izgradnji, hotelsko naselje „Solaris“ nije bilo još ni ideja, turistička kućna radinost bila je u početnoj fazi, a Šibenčani su tek učili turističku abecedu. S tog posla otišla je u Njemačku radi učenja i usavršavanja njemačkog jezik, a u Frankfurtu na Majni radila je u ekspozituri korporacije AEG-a za kućanske aparate. Po povratku iz Njemačke, nakon što je rasformiran NOK Šibenika, bila je zaposlena u komunalnom poduzeću "Zelenilo“ te potom u „Rivijeri“ na poslovima vezanim uz turističko - ugostiteljsku izgradnju, izradu investicijskih programa i sedmogodišnji planu razvoja turizma šibenskog kraja. Bilo je to u jeku intenzivnih priprema za izgradnju turističkih kapaciteta koji su i danas temelj turističkog gospodarstva Šibenika i Šibensko – kninske županije, a kojima je ona dala značajan osobni i stručni pečat.
-U turističkom poduzeću „Rivijera“, toj prvoj većoj turističkoj tvrtki u Šibeniku, bila sam analitičarka za razvoj, ali nisam se tu zadržala jer sam osjećala da će imati bolje izglede i mogućnosti u Turističkome savezu Kotara Šibenik. Ondje sam se zaposlila 1962. godine. Sa mnom su tada radile tajnica Danica Tomičić te suradnice Slavka Begonja, Edita Piller, Katica Levačić i Nađa Luketa. Predsjednik Saveza bio je Ante Milošević. Turizam je još bio u povojima, ali mu se smiješila dobra budućnost zahvaljujući iznimno bogatim prirodnim resursima na kojima će rasti i razvijati se.
Prva šibenska turistička agencija
Ponudu da prijeđe u poduzeće „Autotransport“ koje je željelo više i ekonomičnije koristiti svoje autobuse tako što će svoju djelatnost povezati s turizmom, Mirjana je dobila 1971. godine. Tako je nastao „Turist-biro“ koji je 1974. godine prerastao u „Jadrantours“ prvu šibensku turističku agenciju.
-„Jadrantours“ sam osnovala uz objektivne mogućnosti razvoja i bila njegova prva direktorica. „Jadrantours“ se širio i razvijao. Naša vizija bila je da Šibenik, obzirom na svoje snage i potencijale, bude sjedište snažnog tour operatera za cijelu Hrvatsku. Na žalost to se nije ostvarilo. „Jadrantours“ je pod pritiskom tadašnje poslovne politike uključen u SOUR „Šibenka“ u okviru kojeg je zastupao, promovirao i prodavao isključivo „Šibenkine“ hotelske kapacitete. Postojao je sve do Domovinskog rata, kada je ugašen.
Proglašenje NP „Krka“
Mirjana je „Jadrantours“ vodila do 1979. godine kada je prešla na dužnost pomoćnika direktora OUR-a „Ugostiteljstvo“ u sastavu SOUR-a „Šibenika“. Na toj dužnosti bavila se unapređenjem i razvojem turizma, integracijom ugostiteljskih i turističkih organizacija šibenske regije, kreirala je promidžbene turističke prospekte i pisala monografije, a od 1981. godine bila je nositelj aktivnosti za proglašavanje sliva rijeke Krke Nacionalnim parkom. Projekt proglašavanja Krke nacionalnim parkom obrazlagala je u Saboru SR Hrvatske i na njemu je aktivno radila sve do 1985. godine kada je usvojen Zakon o proglašenju NP „Krka“ u kojem je Mirjana obnašala dužnost pomoćnice predsjednika Uprave. Od 1982. do 1996. godine bila je stručna suradnica za turizam, poljoprivredu i trgovinu, a zatim i tajnica Privredne komore Dalmacije – Područnog vijeća Šibenik.
-Privrednu, odnosno današnju Gospodarsku komoru neki su pojedinci iz susjednih gradova htjeli ugasiti kao i neke druge ustanove u gradu Šibeniku. Nisam se s tim slagala i protiv toga sam se žilavo borila. Komora je opstala, ali ja sam 1996 godine nenadano poslana u prijevremenu starosnu mirovinu. To me je jako pogodilo. Nakon opravka prihvatila sam ponudu fakulteta u Splitu da kao viši predavač predajem ekonomiku i organizaciju turizma u Splitu i Solinu.
Turističko radno udruženje Šibenik - Herford
-Ranim odlaskom u mirovinu nisam bila obeshrabrena već izazvana. Iza mene su bile plodne godine rada i neki vrijedni rezultati među kojima je bilo i povezivanje Šibenika s nekoliko europskih gradova, posebice Herfordom u Njemačkoj i Voironom u Francuskoj. Grupa turističkih stručnjaka iz Šibenika i Herforda osnovala je i posebno Turističko radno udruženje, kojeg sam bila predsjednica u ime Šibenika, a Heinz Schon predsjednik u ime Herforda. Uz rad na razvoju i unapređenju turizma razvilo se veliko prijateljstvo koje je do punog izražaja došlo tijekom Domovinskog rata kada su nam prijatelji iz Herforda slali veliku materijalnu i novčanu pomoć. Prije toga ta je suradnja dale izvrsne rezultate. Njemačke agencije, uz bitnu ulogu „Jadrantoursa“, sve do duboko u zimu slali su u šibenske, vodičke i primoštenske hotele stotine turista. Danas se govori o produžavanju turističke sezone, a mi smo već tada na našoj rivijeri imali zimski turizam. Sve je to na žalost pod pritiskom događaja usahnulo, a poslije Domovinskog rata i nestalo.
Inače, gospođa Mirjana iza sebe ima i vrlo plodan publicistički opus. Objavljivala je svoje radove u znanstvenim časopisima, monografijama, sudjelovala je u osnivanju nacionalnih parkova „Krka“ i „Kornati“, uvijek je s ponosom isticala Šibenik i njegove mogućnosti. Turizam joj je i danas velika preokupacija, a plod njene želje da i dalje svojim radom pridonosi boljitku Šibenika je projekt pretvaranja kuće Grubišić – Perutin, odnosno palače Ferruzzi u ekskluzivni Gradski hotel „Šibenik“ za kojeg je uvjerena da će biti ostvaren. Osim toga radi na unapređenju agroturizma za čiji razvoj, prema njenoj ocjeni, u šibenskom zaleđu postoje velike mogućnosti.
-I dalje radim, ali ne za sebe nego za Šibenik. Volim stvarati i raditi, to je najveće zadovoljstvo, a ispunjava me i pokreće to što vidim da taj rad ima smisla.
Osim rada na novim turističkim projektima prva šibenska doktorica znanosti bavi se slikarstvom. Osnove slikarstva dobila je na tečaju kod profesorice Lane Martinović Čala. Članica je i predsjednica šibenske Udruge likovnih amatera „Tempera“, a s članicama udruge priprema izložbu koja će se zvati „Ljubav je univerzalna“. Prije dvije godine „Tempera“ je organizirala izložbu „U prolazu“. Izazovna tema vremena koje prolazi inspirirala je Mirjanu Knežević Grubišić da naslika Viktorijine slapove.
-Slikarstvo je ono što u sebi nosim iz djetinjstva. Budim svoju maštu i znatiželju, razvijam duh, istražujem. Naziv izložbe članica moje udruge „Ljubav je univerzalna“ nije slučajan. Bez ljubavi ne bih mogli živjeti. Ljubav to je obitelj, djeca, prijatelji, priroda... ljubav je moj Šibenik, ljubav je Hrvatska, cijeli svijet... svemir. Ja život vidim kroz tu prizmu. Ona je i ogledalo života svakoga od nas. Tako na ljubav gleda i nas trinaest članica udruge „Tempera“. Te emocije svaka će prikazati na svoj način, a ja ću to učiniti slikom koja prikazuje mene u majčinom krilu što alegorično prikazuje da je smisao mog kao i smisao svačijeg života samo u davanju i primanju ljubavi, ništa više i ništa manje od toga.
