Datum objave: 03. Kolovoz 2017

Na današnji dan sjećamo se Vice Vukova s pijetetom:Imao je moćan glas ali i principe

Na današnji dan sjećamo se Vice Vukova s pijetetom:Imao je moćan glas ali i principe
Diana Ferić
Diana Ferić

Vice Vukov bi danas, da je živ slavio 81. rođendan. Rođen je na današnji dan u Šibeniku kojeg je proslavio no ni njegovog rođendana nije se službeno nitko sjetio. Šibenik i Vice voljeli su se drukčije nego Šibenik i Arsen jer je Vide bio drukčiji čovjek i drukčije je pokazivao privrženost rodnom gradu, ali ga je uvijek nosi u srcu iako se godinama u njemu nije smio ni pojaviti.


Posljednjih osamnaest godina Jugoslavije Vice Vukov bilo je ime za opasnog nacionalista. Njegove pjesme bile su zabranjene. Zabranjen je bio njegov glas, zabranjeno je bilo njegovo lice. Rijetki su se još sjećali kako taj čovjek izgleda, a još rjeđi su znali kako pjeva. Sve je, legenda kaže, počelo od njegove svađe s Đorđem Marjanovićem, na jednoj od tadašnjih Pjesmi ljeta. Takva je to bila zemlja, prijetvorna i lažljiva: svi u njoj bili su za bratstvo&jedinstvo.

A onda se iznebuha zaratilo. Vice Vukov gospodski je odbio biti zastava na batinama novih Hrvata. Ostao je što je i bio, samo što je opet pjevao. Kada su svi - da se poslužimo hiperbolom - postali nacionalisti, jedini on je to odbio biti. Nekoliko puta smo razgovarali. Nikada nije izgovorio ružnu riječ o Titu i komunistima. Ružnu riječ o Srbima. U vrijeme druge vladavine HDZ-a Vice Vukov postao je saborski zastupnik opozicijske, Socijaldemokratske partije. Onda je doživio udar i dugo ležao u komi. Nisu znali što bi s njim. Odbio je biti zastava na njihovim batinama. Na današnji dan, 3. kolovoza 2016, Vice Vukov bi, da je živ, slavio osamdeseti rođendan. Otiđite na YouTube i poslušajte dvije njegove pjesme: "Mirno teku rijeke" i "Zvona moga grada". A onda pročitajte priču o Vici Vukovu, napisanu 2007, kojom sam se zamjerio nekim ovdašnjim nacionalistima i paraobavještajcima, pa su me malo povaljivali po svojim prljavim ustima. Tako i treba biti, tako je ispravno, napisao je hrvatski književnik Miljenko Jergović:

 

Vice će ostati zapamćen prvenstveno po svom glasu i pjesmama, ali i po tomu što je u devedesetim godinama Vice Vukov odbio prihvatiti ulogu žrtve, koja mu je po svemu pripadala. Bila je to gospodska gesta, kojom je pokazao kako mu živome nije stalo da bude simbol i spomenik. Hvastanje zaslugama iz Sedamdeset prve ostavio je drugima, premda je u očima običnoga svijeta, pogotovo onoga koji je živio daleko od Zagreba, Vice Vukov bilo drugo ime jednoga prekinutog vremena. Prvo, šapatom izgovoreno, bilo je – Savka.

Vice Vukov je, napisao je Jergović, gospodski je odbio biti zastava na batinama novih Hrvata. Ostao je što je i bio, samo što je opet pjevao. Kada su svi - da se poslužimo hiperbolom - postali nacionalisti, jedini on je to odbio biti. Nekoliko puta smo razgovarali. Nikada nije izgovorio ružnu riječ o Titu i komunistima. Ružnu riječ o Srbima. U vrijeme druge vladavine HDZ-a Vice Vukov postao je saborski zastupnik opozicijske, Socijaldemokratske partije. Onda je doživio udar i dugo ležao u komi iz koje se nije probudio. Umro je 2007. godine.

 

Simbolična snaga Vice Vukova jednostavno je ishlapila, i to zato što je on tako htio, a ovaj nesretni svijet ne umije se sjećati, nego neprestano izmišlja i uljepšava neku svoju prošlost i povijest, naseljavajući je izmišljenim ili preuveličanim žrtvama i kojekakvom teladi od zlata. To da je Vice Vukov bio najljepši i najmoćniji glas Jugoslavije, živi simbol Hrvatske i hrvatstva, kao nečega što je kulturnije, ljepše, raspjevanije i zanesenije od Đorđa Marijanovića, o tome danas pojma nemaju ni oni koji su Sedamdeset prvu doživjeli. Krivotvorenje vlastitih biografija i banalno politiziranje ukinuli su i samu mogućnost da se sjećamo njegove pjesme i onoga što je ona tada značila. Bez mržnje i grča, kao čovjek slobodan od nacionalizma i pripadanja nečijem privatnom ili partijskom stadu, pjevao je kako drugi nisu, i zato je bio zabranjen. Iako nikada nismo saznali koji je pravi razlog zabrane, koja je ostala bez presedana u kulturnome životu Jugoslavije, može se reći kako su njegove pjesme bile opasne po poredak, jer su bile pretjerano lijepe i jer se u njima jasno čula ona jedna neizgovorena riječ. Hrvatsku je, koliko se mogu sjetiti, spominjao samo u jednoj popevki s Krapinskoga festivala.
Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve.

 

Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve. Gospodi nije dano da puk u njima vidi žrtve. Poželiš li danas čuti hrvatsko ime kako lijepo zvuči, slušat ćeš ga kroz glas Vice Vukova, napisao je Jergović, a taj tekst objavljujemo danas jer je Vice Vukov zaslužio da ga se sjetimo s posebnim poštovanjem i pijetetom.

Iz kategorije: Volim Šibenik