Datum objave: 11. Srpanj 2017

Onima koji su voljeli Šibenik i njegovali njegovu tradiciju i govor:Josip Simsig(1948. - 2016.)

Onima koji su voljeli Šibenik i njegovali njegovu tradiciju i govor:Josip Simsig(1948. - 2016.)
Diana Ferić
Diana Ferić

Nedavno smo, pripremajući novi broj časopisa „Volim Šibenik“, pišući o povijesti poslovnog prostora na Meduliću koji je sada uredio hrvatski olimpijac Duje Draganja, zapali u slijepu ulicu – nitko nam nije znao reći čime se bavio prvi poduzetnik koji je radio u tom prostoru – Vice Rossini koji je, kako su tada pisale novine „krojio tabare“. Nitko od živućih Šibenčana ne zna ni što je bilo u tom prostoru ni što je tabare. Sjetih se da bi to sigurno znao Josip Simsig, prvi šibenski marketinški stručnjak i zaljubljenik u Šibenik i njegov govor koji nas je, nakon teške bolesti, napustio u svibnju prošle godine. Shvatili smo koliko nam takvi ljudi i ono što su znali nedostaju. Da smo barem za njihova života zabilježili sve njihovo znanje i njihovu ljubav prema Šibeniku. Ovo je priča o Jošku Simsigu i njemu u čast jer je volio Šibenik i njegovao tradiciju lokalnog govora i još puno toga:

Joško Simsig  rodio se u Šibeniku 1948. godine, ali je u djetinjstvu živio na Lozovcu, u onim poznatim lozovačkim kućama podignutim za zaposlenike tamošnje Tvornice aluminija. U toj je tvornici njegov otac Miro radio i prije Drugog svjetskog rata, a nastavio je raditi i odmah poslije rata. Bio je šef pogona proizvodnje glinice. Ostalo je zapamćeno da je Miro Simsig, iako nije bio član Partije, bio izabran za prvog predsjednika prvog Radničkog savjeta TAL-a u kojem je radila i Joškova majka Grozdana. U Šibenik su preselili 1960. godine. Obitelj Simsig, majka Grozdana, otac Miro, Joško i njegova sestra Zorana, uselili su stan pored Željezničke stanice u zgradi koja je bila podignuta za zaposlenike TAL-a.

 

KK "Station"

Nakon osnovne škole, tijekom koje je uočio francuski kod časnih sestara u biskupskoj kući na Pekovcu, Joško je išao u Gimnaziju gdje je nastavio učiti francuski, ali i igrati košarku kojom se zarazio još u djetinjstvu. Osim u legendarnom „Gimnazijalcu“, kojeg je vodio profesor Ivica Slipčević, košarku je šezdesetih godina igrao i u jednom od najboljih samorodnih uličnih i kvartovskih košarkaških ekipa koja se zvala „Station“, a kasnije je bio vrlo dobar košarkaški sudac. Za sport je ostao vezan cijeli život, ali na sebi svojstven način. Pratio je sve sportove i sve klubove, osobito nogomet, a pomagao im je u okviru svog posla koliko god je mogao.

 

 Prvi šibenski medijski propagandist

Nakon Gimnazije u Šibeniku studirao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu i tamo diplomirao hrvatski i francuski jezik. Po završetku studija u Šibeniku nije mogao dobiti posao. Neko je vrijeme sezonski radio u Vodicama kao sportski animator na teniskim terenima i organizator rekreacije za turiste. Zatim je nekoliko godina živio na Hvaru gdje je njegova supruga Kata dobila posao. U Šibeniku su se vratili kada se Joško zaposlio u upravo osnovanom Informativnom centru Radio Šibenik i Šibenski list. Postao je propagandist. Prije njega nitko se u šibenskim medijima nije profesionalno bavio tim poslom.

 

Vječni zaljubljenik u Šibenik

Radeći kao propagandist činio je puno toga za svoj Šibenik. Prije svega poznavao je puno ljudi i sve ih je povezivao. Današnjim rječnikom rečeno umrežavao je Šibenčane po cijelom svijetu. Bio je jedan od glavnih pokretača i organizatora sada već legendarnih večeri Šibenčana u Zagrebu, Splitu i Beogradu. Nije propuštao ni jednu prigodu za afirmaciju i popularizaciju Radio Šibenika i "Šibenskog lista", a kao propagandist otišao je i korak dalje. Sam je pisao tekstove, birao glazbu, pripremao scenarije i davao glas za radijske reklame. U suradnji s Radom Perišom, Matom Gulinom i Nevenom Belamarićem stvarao je čarobni svijet reklama koje su bile prave minijaturne radijske drame i igrokazi. Svojim glasom, kroz te je reklame desetljećima ulazio u šibenske domove. Po njima je bio osobito poznat i popularan jer je u njima, kao i u svakodnevnom životu u ophođenju s ljudima, zadržao stari šibenski duh, specifični šibenski način ophođenja i posebno ono, samo Šibenčanima svojstveni, smisao za šalu i podbadanje. Bio je stručnjak za šibenske užance, dobro je poznavao stare gradske običaje, spizu, blagdane i proslave. Bio je iskreni zaljubljenik u Šibenik, njegovu tradiciju, običaje te lokalni jezik i govor u čemu je bio prava živa enciklopedija.
Međunaslov: Vrelo znanja o Šibeniku i šibenskoj prošlosti

Nije, međutim, ostajao samo na riječima, posebno ne tijekom Domovinskog rata. Bio je, kao dokazani čuvar šibenske baštine, jedan od organizatora maškara. Organizirao ih je kao izraz prkosa i otpora neprijatelju čak i tijekom rata. U obranu Šibenik i Domovine uključio se od prvoga dana. Bio je na službi u Centru za obavješćivanje, imao je veliki udio u svemu onome što je Radio Šibenik bio i značio Šibenčanima tijekom Rata. Prerano se morao povući s posla zbog bolesti, ali ni tada nije mirovao. Ostao je vrelo na kojem su se napajali svi koji su željeli znati i učiti o šibenskoj tradiciji, baštini, običajima i znamenitim ličnostima. Znao je sve o šibenskim legendama, a i sam je postao legendom bez koje Šibenik ne bi bio Šibenik.

 

Prije Prvog svjetskog rata u Šibeniku nije bilo prezimena Simsig. Prvi Simsig koji se pojavio u Šibeniku bio je Giusepe (Bepo) Simsig koji je u Šibenik došao 1914. godine kao pripadnik Austro-Ugarske ratne mornarice. Službovao je na servisnom brodu koji je opsluživao i održavao ratne brodove stacionirane u Šibeniku. Tu je upoznao djevojku iz crničke obitelji Grubišić, zaljubio se u nju, oženio se i ostao u Šibeniku. Po muškoj grani obitelj Simsig porijeklom iz Italije, iz regije Furlanije, a po ženskoj je korijenska šibenska.

 

 

 

Reagiranje Joška Simsiga 17. svibnja 2008. godine na članaka "Od janjca sa ražnja najlipša je glava", Veljka Popovića na portalu „Moje Kistanje“, u kojem piše da pečene janjetine ima tijekom cijele godine:

Dogodilo se to, da ih ima i vanka stađuna. Bilo je jancin koji su se u Deljca na Srimi janjili krajen dvanajstog ili najdaje u sičnju, očemo reć prije štađuna. Tako su se u Duje Belamarića rečenog Pivala znali nać na stolu za mlado lito skupa s praščevinon i tukon. Donili bi ga na dar njegovoj materi Mariji kad bi in život priko fažola produžila koje desetliće. Svi mi drugi tepili bi Uskrs oli prvi maja za provat janjetinu ka prvi frut od štaduna. Ma, kako je janjac bija lip i leš i pečen s ražnja, i iz padele i umido i kad je bila lipa žigarica, crna i bila a grkjan na dolce garbo, tako je puno bija lip janjeći dropić s nogicama, pa na kraju s bižiman. Kako se oto sad more ist priko cile godine, jer se ovce mrkaju u balatoriju umisto na livadan i pašama Dinare i Svilaje, tija san napomenit dvi stvari: sad je štađun od janjaca i biža, pa ako u bikarijan naletimo na pravo janje, a na pazaru biže sladune, eto spize koja se za prste lipi a sve ono drugo prikogodine more stat ki niki smišni kuvarski ešperimenat."

 


 Joško Simsig o znamenitim šibenskim marendašima, marendi, marendaškoj baštine i šibenskoj kulturi marendavanja

Joško Simsig dao je veliki doprinos istraživanju povijesti šibenske marende, znamenitih marendaša, marendaške baštine i kulture marendavanja, koje je 2012. godine pokrenula Redakcija časopisa „Šibenik tim“. Bio je jedan od rijetkih Šibenčana koji shvaćao važnost čuvanja marendaške baštine. Sva njegova sjećanja, uspomene, sugestije i podaci koje je dao kao svoj doprinos tom projektu ugrađeni su u tekstove o marendi, maredašima, marendavanju i marendaškim hramovima, a pridonio je i rekonstrukciji šibenskog zakona o marendi i marendavanju. Zahvaljujući njemu pronađene su mnoge stare fotografije i podaci o znamenitim šibenskim tovernama i gostionicama. Evo djelića tog blaga kojeg nam je ostavio u naslijeđe:

 Slavni Kalandron
Bilo je u Šibeniku puno slavnih marendaša, al najslaviji su bili Marko Lule Bračić i slavni Todor Todorović Kalandron. Todor je marendavao u „Turista“ dolje na rivi, tamo di je sada „Rivica“. Marendavao je svaki dan kada je bio u Šibeniku. Svaki puta bi mu konobar stavio tavajon od karte, ali jednoga dana sili su do njega neki stranci i konobar mu je servira platnene ubruse. Silno se razljutio, bacio sve sa stola, i pijate i čaše…
-Nikad ti više neću doć na marendu, vika je i, zbilja, više nikada nije doša na marendu u „Turist“.

 Pradida Dane Mršić rečeni Vrenje
Moj pokojni dida, otac moje matere iz varoške težačke obitelji bio je Dane Mršić zvan Vrenje. Bio je željezničar. Radio je u ložionici u Šibeniku ali su ga premjestili u Split. Iz Splita se nikada nije vratio živjeti u Šibenik, ali je dolazio u Šibenik kad god je mogao jer je volio svoje prijatelje i šibenske toverne. One su mu bile usrid srca. U njima je dopodne marendavao, a popodne užinavao. Jedne večeri došao je kući pijan, a su mu prigovorili da je popio puno on se branio da nije popio puno već samo osam kvarata. Najviše je volio vino od Mile Ercegovića rečenog Kutlića. Kutlići su imali tovernu na vrh Starog pazara. Ta je toverna dugo radila i opstajala sve do pred Domovinski rat.

Marendaške užance
U tovernama se marendavalo slane srdele, jaja utvrdo. Toga je bilo uvijek. To je imala svaka toverna. Svi su imali suhe loze i gradale. Loze je bilo jer je svaki težak imao vinograd. Nakon rezidbe kada bi se loza osušila donijeli bi to u grad, a marandaši bi, kada bi željeli, donosili kil dva srdela ili gavuna, pa bi zapaliti vatru i ispekli to što su donijeli, a sve su dijelili s društvom pa bi svi skupa zajedno guštali, pili vino i igrali na karte, a često bi i zapjevali. To s bile marendaške užance.

Janjeći tingul? Glupost, to ne postoji
U gostionicama se marendavalo tripice, fažol, jota, gulaš, leša junetina, leša janjetina, biži i janjetina … nije bilo skupo, a marendavali su zanatlije, obrtnici, Bilo je i tingula, a tingul nije gulaš kao što se sada prikazuje danas neki kaži i janjeći tingul to je glupost. Ne postoji janjeći tingul. U težačkim tovernama specijalitet su bili spuži i vrpalji

 Kultura marende na štikadentu
U Šibeniku su oduvijek bila tri obroka: pinjur – žlica – pinjur. Pinjur za doručak i večeru, a žlica za ručak. Kulturu marende na štikadentu, guštanje u oglavini i bunceku, donijela je u Šibenik obitelj Bučevići koja je otvorila slavnu „Marendi“.

 Nitko ne marenda sam
Na marendu, a išlo se između 9 i 11 sati, nitko nije išao sam. Uvijek je na marendu išlo društvo. Marenda je socijalni, društveni čin, svečanost i ritual. Najmanje su išla dvojica, najčešće četvorica.

:Marendaši i pizza
U  Kendešovu gostionicu zalazili su bodulci kada bi obavili posao u gradu, ali Kendeš je pokušavao modernizirati svoju gostionicu pa je počeo nuditi i pizz. Ušao je gost i pitao što ima. Konobar Blaž Maričić mu kaže imamo pizzu i palačinke punjene mljevenim mesom i zapačene sa sirom. Bodulac napravi gadljivu facu i izjurio vanka. Na vratima se okrene i ljuto kaže: -To nek ti kusa Kendeš ja idem u „Penkale“ na jotu!, i tako zalupi vratima da su ispala stakla.

 


 

Iz kategorije: Volim Šibenik