U Šibeniku i šibenskoj okolici od davnine vlada jedan vrlo loš običaj, a to je da muškarci i žene žive skupa nevjenčani. Takve zle običaje, koji ne ocrtavaju baš najbolje naš narod, trebalo bi što strože kažnjavati i što prije iskorijeniti, pisao je neimenovani šibenski novinar tridesetih godina 20. stoljeća ukazujući na raširenu pojavu života u konkubinatu, dakle u izvanbračnoj zajednici. Njegov tekst tek je gotovo nježna lirska reakcija na učestale intervencije policije koja je otkrivala i pred sud izvodila muškarce i žene za koji su živjeli u divljem braku. Sudeći prema novinskim izvješćima u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata u Šibeniku se vodio pravi rat protiv konkubinata, ali i nekih drugih daleko ozbiljnijih, ali ne tako učestalih, pojava o kojima se manje pisalo jer su, čini se, bili prevelika sramota ili su šibenski kroničari i novinari o njima izbjegavali javno govoriti zbog nekih drugih razloga. Možda zbog imena, ugleda ili utjecaja osoba koje su takve stvari bile upletene?
Šibenski muški i ženski haremi
Konkubinat, za kojeg je u Šibeniku bila korištena hrvatska riječ, priležništvo, u kojem je prema šibenskim užancama muškarac imao status muškarac, a žena ponižavajući položaj ljubavnice, nije bio ni jedino ni najgore što se događalo iza zidova šibenskih kuća. Osim priležništva, koje je bilo jako rašireno, policija se uz pomoć agenata i doušnika suzbijala i poligamiju i to u oba oblika, i poliginiju i poliandriju. To znači da su između dva svjetska rata, a vjerojatno je tako bilo i ranije jer se govori o zlu običaju koji postoji od davnina, u Šibeniku postojali muškarci koji su istovremeno živjeli s više žena, ali i žene koje su istovremeno živjele s više muškaraca i to pod istim krovom. Slikovito, ali i doslovno rečeno, u Šibeniku su postojali i muški i ženski haremi.
Šupiranje priležnika Šibenčanki iz uglednijih obitelji
Suzbijanju poligamije pristupalo se vrlo ozbiljno. Po svemu sudeći policija je imala brojne i vješte doušnike jer kako bi inače doznala za divlje brakove u Grebaštici, Vodicama ili zabačenim Konobama? nerijetko su pojave priležništva policiji dojavljivali mjesni župnicima kojima je bilo nepojmljivo da muškarci i žene žive zajedno,a da nisu vjenčani.
Po selima priležništvo je imalo socijalno opravdanje. Siromašni seljaci u teškim godinama nisu imali novaca za vjenčanja i pirove, a udruženi su nekako mogli preživjeti. S druge strane u Šibeniku, među imućnijim građanima, takvih opravdanja za divlje brakove nije bilo, a oni su ipak bili dosta brojni. Zanimljivo je da su neke Šibenčanke iz uglednijih obitelji živjele u konkubinatu s muškarcima iz drugih gradova. Zabilježeni su slučajevi muškaraca iz Blata na Korčuli, s otoka Brača i Hvara, ali i Splita pa i Knina koji su živjeli sa Šibenčankama u divljem braku. Za njih znamo zato što je ostalo zabilježeni jer su, nakon što su bili otkriveni, prema tadašnjem rječniku bili šupirani (protjerani) iz Šibenika i to najčešće na godinu dana.
U tamnici zbog zalaganja za priležnike
Više je problema bilo kada bi policija u Šibeniku otkrila priležništvo muškaraca i žena koji nisu iz Šibenika, ali u Šibeniku žive u divljem braku. Takav je slučaj bio s J. O. iz Tisna i T.C. pokojnog Grge iz Tribunja. Nakon što su ih prijavili susjedi intervenirala je policija pa su po kratkom postupku oboje bili šupirani iz Šibenika. No odbili su otići u svoja mjesta jer je to sramota. Tražili su od policije da ih ne šupira nego da ih strpa u zatvor, a kada su ih policajci počeli silom tjerati iz Šibenika u pomoć su im priskočili znanci ili prijatelji ili nešto treće, S.B. i E. Ž. iz Doca koji su se najprije porječkali s policajcima, a onda se s njima pokušali i fizički obračunati. Završili u sudbenoj tamnici zbog, kako je obrazloženo, nepokornosti ovlaštenim organima i zalaganja za priležnike.
Hajka na nevjerne muževe i žene
No ni ćudoredni šibenski policajci nisu bili bez grijeha. Neki Šibenčani primijetili su da neki policajci kao i detektivi u civilu, uz redovni rad na suzbijanju priležništva i drugog nemorala, dodatno zarađuju nemale novce od Šibenčana i Šibenčanki koji su sumnjali u vjernost svojih supružnika. Oni su im naplaćivali usluge praćenja i provjere bračnog poštenja njihovih partnera. Nastala je prava hajka na nevjerne muževe i žene koja je poprimila takve razmjere da su nadležne vlasti morale policajcima i detektivima, pod prijetnjom otkaza, zabraniti takav „rad“. No nije bio problem to što su policajci i detektivi dodatno zarađivali nego to što su neki od njih namjerno izazivali spletke među bračnim parovima da bi mogli bolje naplatiti svoje „usluge“.
Za sve su krive žene
problem priležništva i divljih brakova bio je sagledavan u Šibeniku dosta realno. Ukazivalo se na činjenicu da je život u braku šibenski problem od davnina i da je dio naslijeđa iz davne prošlosti. Ukazivalo se na socijalne uzroke pa i na problem velike neprosvijećenosti šibenskog puka. O tom se problemu dosta raspravljalo iako su novinske vijesti o prijavljivanju, otkrivanju i šupiranju priležnika u pravilu bile kratke i, za razliku od ostalih vijesti iz policije, redarstva i suda, diskretne jer su objavljivani samo inicijali nesretnika koje su zatekli da žive u bračnoj zajednici nevjenčani.
Na tome se, međutim, nije stalo. Neki su se šibenski analitičari koristeći neobično bogat vokabular i pokazujući znatnu erudiciju, trudili dokazati da su za priležništvo kao ia poligamiju (tako se doznalo za postojanje šibenskim muških i ženskih „harema“) krive žene i to naročito one obrazovane i prosvijećene. Među uzroke priležništva i poligamije uvrštene su čak i feminističke aktivistkinje koje su uvjerile Šibenčanke „da su ravnopravne s muškarcima u braku, pri poslu, u javnom i intimnom životu pa čak i pri glasovanju na izborima“.
