Danas su nam usta puna očuvanja okoliša i života u skladu s prirodom, a što smo napravili u Šibeniku u počast ljudima koji su se za to, ali ne na riječima, zalagali još početkom prošlog stoljeća. Među njima je Ante Frua, koji je njegovao Šubićevac, pošumio okoliš tvrđave sv. Mihovila, bio inicijator uređenja perivoja i staza za šetnju, pokretač karnevala, osnivač Planinarskog društva Kamenar i jedan od osnivača i idejnih začetnika izgradnje kupališta na Jadriji.
Tko je Ante Frua
Priča ide ovako: Lorenzo Frua, krojač iz Padove, oženio se 1819. godine Giulijom Peranom iz Vicenze. Prvi Lorenzov sin Dominik, također krojač, ženi se 1847. godine krojačicama Eufemijom Topić, 1854. godine Anom Julić te 1856. godine Jakicom Mikasivić iz Zadra, a drugi sin Ante, postolar, oženio se Anom Baranović iz Šibenika. Dominikov sin Eugen, po zanimanju brijač, oženio se 1877. godine građankom Anticom Faro. Ante je imao tri sina. Pisar Lovre oženio se 1887. godine Nikolinom Brajac iz Malog Lošinja, brijač Josip s Katom Zabojnik iz Risna, a Petar (Pietro), brijač i učitelj glazbe, 1880. godine ili koju godinu ranije oženio se u Omišu Klotildom Benković s kojom je imao četvero djece – sinove Ariga, Antu i Corana te kćerku Mariju Rozu.
Ante Frua drugo je od četvero djece Petra i Klotilde. Sva tri Petrova sina oženila su se u Splitu. Arigo se oženio Eugenijom Pešut, Ante se oženio Marijom Mahnić iz Trsta (Via Valdirivo, Triste), a Corano se oženio Anticom Kovačev iz splitskog Velog varoša.
Pietro (Petar) Frua bio je naočit čovjek. Volio je glazbu i bio je vrlo darovit. Svu je svoju djecu naučio svirati. Vodio je tzv. pleh orkestre u Omišu i na splitskim otocima. Živjeli su dosta oskudno, a obitelj je malo odahnula kada je dobio stalni posao dirigenta Omiški puhački orkestar. Radio je mnogo i stalno putovao. Umro je vrlo mlad. Njegovom najstarijem djetetu bilo je tek trinaest godina. Klotilda je umrla odmah nakon Petra. Djeca su ostala sama s tetom Zanom u Omišu.
Corano je učio za brijača, a Arigo i Ante za trgovce. Njihova sestra Marija Roza udala se u obitelj Sunara iz Dubrovnika. S prvim mužem imala je kćerku Kristinu, ali je ubrzo ostala udovica. Nekoliko godina kasnije zaljubila se u vojnika Potassoa, udala se za njega i s otišla njim živjeti u Trst gdje je rodila dvoje djece – sinove Euleria i Fausta.
Pietro i Klotilda kao Romeo i Julija
Ovako je priču o svojoj obitelji zapisao sam Ante Frua (prijepis izvornika napravio je njegov unuk Željko Frua): Pietro Frua, moj otac rođen 1857. U Splitu umro 7. 7. 1894. U Splitu je bio brijački obrtnik, a bavio se glazbom i dosezao se do glazbenog dirigenta i učitelja glazbe. Pozvan od općine u Omišu godine 1879. preuzeo i podigao limenu glazbu, koja se računala da je između glazba najbolja u Dalmaciji onog vremena. S razlogom natjecanja u Makarskoj za vrijeme podizanja spomenika i otkrića Kačiću dobi lovor vijenac kao najbolja glazba. Tom prilikom napornog umornog dana razboli se i vraća se u Split. Umre u 37. godini života, nakon 19 dana umre i moja Majka u 32. godini ostavljajući nas četvero djece, nejake i neoskrbljene. Moja Majka od bogate obitelji Benković iz Imotskoga, koja je slučajno u ono doba kada je moj otac dirigirao na piaci sa glazbarima ludo se zaljubi u moga oca od tada je sljedila očajna borba između dvije obitelji Frua - Benković, obitelj Toni Frua otac mog oca nisu imali protiv mladosti da se ta dva zaljubljena sastaju međutim obitelj Benković ni čuti, moja se majka morala vratiti kod svojih roditelja u Imotski, tu su nastojali da se uda za bogatog čovjeka, te je pošalju kad poznatih u Sinj, tu se odmah u nju zaljubi bogati Tripalo, on je zahtjevao da se odmah uda, ali moja majka nikako nije htjela, nego moga oca ili usmrt, videći njezini roditelji da se može nešto očajnog dogoditi, i tim slučajem dozvole da se uda za mog oca ali ni centa miraza nego se vratila kad siore Zane u Omiš, koja je mojoj majki oskrbila sve što treba za ženidbu, i tu se udala za mog oca, cijeli stan u kući prvog poda, marljivim radom, i zaradom moj otac digne lijepu kuću na strani rijeke, i kuće siore Zane. Kad se moj otac razbolio morali smo se vratiti u Split ali morali smo prodati i kuću i sve nekretnine a roditelji umrli ostali smo mi tri brata i sestra puki siromasi. Godinama smo se trudili u radu i vremenom smo se rehabilitirali i postali uzorni građani.
Ante Frua dolazi u Šibenik
Kada je završio školu, Ante se zaposlio u Splitu u nekoj trgovini, ali nije bio zadovoljan tim poslom pa, tražeći sigurniji život i bolju zaradu, 1903. godine odlazi u Trst. Tamo je našao posao kod jednog Židova. Radio je puno, ali je bio zadovoljan. U Trstu je upoznao svoju buduću ženu Mariju Mahnić, rođenu Tršćanku slovenskog podrijetla koja je završila škole vezenja te kulture lijepog ponašanja. Njen otac bio je prijevoznik vina. Nakon pet–šest godina vratio se iz Trsta u Split gdje su se 1910. godine on i Marija vjenčali, a ubrzo se rodio njihov prvi sin Aldo.
Dvije godine kasnije, 1912., Ante je u suradnji s roditeljima svoje supruge otvorio trgovinu pozametrije (igala, konaca, potrepština za šivanje i krojenje, šivaćih strojeva i tkanina) u Šibeniku. Živjeli su u zajedničkom domaćinstvu na više adresa od kojih je posljednja bila u tadašnjoj Pekarskoj ulici, uličici koja spaja Kalelargu i Masnu ulicu. Trgovina Ante Frue bila je u Kalelargi preko puta nekadšnje zlatarije Mile Vučića.
Šibenik – grad koji obećava
Zašto je Ante došao baš u Šibenik? Zato što je u to vrijeme Šibenik bio perspektivan grad koji se lijepo razvijao i napredovao zahvaljujući gospodarskom preporodu koji je gradnjom hidroelektrane na Krki, Okružne bolnice, suda i drugih objekata nekoliko godina ranije inicirao Ante vitez Šupuk. Osim toga, on u Šibenik nije došao kao stranac jer je njegova baka Ana Baranović bila rođena Šibenčanka. Nakon Alda koji se rodio u Splitu, Ante i Marija dobili su u Šibeniku još troje djece: kćerku Iskru koja umrla nedugo nakon rođenja te sinove Ega (1915. godine) i Ranka (1917. godine).
Ante je jako volio Šibenik, a i Šibenik je zavolio njega. No bio je jako vezan i za svoju obitelj pa je, primjerice 1943. godine svojoj jedrilici dao ime Farmea složivši ime od prvih slova imena članova svoje obitelji: Frua - Ante - Ranko - Marija - Ego - Aldo.
Dobrobit i napredak Šibenika
U vrijeme kada je Ante Frua doselio u Šibenik grad je bio u znatnoj ekspanziji. Nositelji društvenog života postali su poslovno uspješni, imućniji građani, prije svega trgovci, odvjetnici, poduzetnici, liječnici i šibenski industrijalci. Kako je Šibenik tada bio ekonomski snažan, a njegovi obrazovani i prosvijećeni građani, željni života u primjerenim uvjetima, spremno su radili za dobrobit i napredak Šibenika. Zadrani, Šibenčani i Splićani nadmetali su se čiji će grad biti bolje uređen i imati više naprednih društvenih institucija. Šibenčani su tada često putovali u Trst, Beč, Peštu i druge europske metropole. Tamo su slali svoju djecu na školovanje.
Vidjeli su kako se živi u Europi i kako izgledaju europski gradovi, kako su uređene njihove ulice, njegovani njihovi perivoji, kako su dotjerani restorani, kavane. Donosili su vijesti o modi, novim sportovima, a znali su prepoznati i vrijednost turizma koji se tada rađao. Uočili su što se događa u Opatiji, Crikvenici i drugim jadranskim gradovima u koje se slijevao austrijski, mađarski i češki kapital koji je vidio profit u moru, suncu i blagodatima mediteranske klime.
Šibenik na prekretnici
Uz potomke Ante viteza Šupuka, obitelji Lepena, Krvavica, Novak, Grubišić, Žigon, Matačić, Mandić, Kožul, Jakovljević Ante Frua postao je jednim od glavnih aktera društvenog života tadašnjeg Šibenika i djelatni pokretač niza građanskih inicijativa za obogaćivanje društvenog, kulturnog, sportskog i javnog života Šibenika. Prema tragovima iz tih vremena čini se da su postojali osobito snažni uzajamni poticaji između Ante Frue, od njega 27 godina starijeg Šime Grubišića Rovila i Filipa Babića. Babić je bio sportski entuzijast i veliki radnik. Zaslužio je titulu oca šibenskog veslačkog sporta, međutim učinio je i više od toga. Bio je glavni organizator prvih plivačkih natjecanja te prvih teniskih turnira od kojih su najvažniji održani na kupalištu Jadriji. Frua je s druge strane bio pokretač karnevala i drugih društvenih događanja.
S puno starijim Rovilom, koji mu je po godinama mogao biti otac, povezala ga je ljubav prema prirodi i planinarenju. Rovilo je Društvo Šubićevac, prvo koje je počelo brinuti o gradskoj hortikulturi, osnovao 1912. Godine, baš kada je u Šibenik doselio Ante Frua. Frua je tada imao dvadeset devet, a Rovilo pedeset šest godina. Njih su dvojica, nazire se iz oskudne dokumentacije, bili pokretači čitavog niza osobnih i zajedničkih projekata, a putovi rada za dobrobit Šibenika često su im se preplitali. Rovilo se već bio pročuo i dokazao pošumljavanjem brina oko Skradinskog buka i osnivanjem Društva Šubićevac koje je, uz veliki upliv Ante Frue, kasnije pošumilo Kanal sv. Ante, Martinsku i dijelove Šibenika.
Rovilo je umro 1925. godine, ali njegov se utjecaj osjećao u Šibeniku godinama, pa i desetljećima kasnije, a njegov najvažniji nositelj bio je upravo Frua.
Grad bez svojih novina? To ne ide.
Iako ga je u Šibeniku, tek što je otvorio trgovinu i pokrenuo posao, zatekao Prvi svjetski rat, Anti Frua dobro je poslovno napredovao i odmah se uključio u društveni život grada. Čim je otvorio trgovinu, počeo je pomagati nogometni klub Osvit. Tada je bio običaj da svake druge nedjelje trgovac koji podupire klub klubu osigura komplet opreme za sve nogometaše, a zauzvrat je imao pravo na veliki reklami pano uz igralište. Frua je od dolaska u Šibenik pa do Drugog svjetskog rata bio jedan od rijetkih oglašivača u gotovo svim ondašnjim šibenskim novinama (tada ih je Šibenik imao više nego danas!), a u nekima od njih nastavio je oglašavati čak i nakon što su ga neopravdano napadali ili, kao što je to bio slučaj 1922. godine, pokušavale osujetiti projekt izgradnje kupališta na Jadriji izmišljajući da je Jadrija leglo malarije!
On nije plaćao oglase samo zbog promidžbe svoje trgovine već i zbog toga što je želio da Šibenik bude grad, a grad mora imati svoje novine. Novine su okosnica grada. Grad bez novina nije grad. Plaćajući oglase pomagao im je da opstanu i napreduju. Pomagao je i Veslački klub Krka u kojem se iskazao i kao sportaš. Godinama je bio kormilar, a kasnije je postao i tajnik kluba. Bio je aktivni član pjevačkog društva Kolo. Kao zaljubljenik u prirodu i planinarenje osnovao je Planinarsko društvo Kamenar čiji je član, predsjednik i tajnik bio sve do svoje kraja života. Njegovi unuci sjećaju se da je bio nazočan na svim osnivačkim skupštinama svih šibenskih sportskih, kulturnih i društvenih organizacija. Do Drugog svjetskog rata Ante je zasadio šumu i uredio vidikovac i staze oko tvrđave sv. Mihovila, a nakon rata se posvetio Vidilici, šibenskim tvrđavama te park–šumi Šubićevac.
Projekt Jadrija
Najveći projekt u kojem je sudjelovao bila je izgradnja kupališta na Jadriji. Frua je, uz Šimu Grubišiča Rovila, jedan od očeva ideje i sudionika ostvarivanja projekta Jadrije kao gradskog kupališta i zametka šibenskog turističkog gospodarstva. Na osnivačkoj skupštini Zadruge s ograničenim jamstvom Kupalište Jadrija, 1921. godine vodio je zapisnik. Zametak ideje o Jadriji, sudeći po malobrojnim sačuvanim dokumentima trebalo bi tražiti upravo u poznanstvu i prijateljstvu Ante Frue i Šime Grubišića Rovila. Dovoljno je zaviriti u njihove biografije da se shvati kakva ih je stvaralačka i poslovna kemija mogla povezivala. Frua je bio društveno odgovorni entuzijast, čovjek spreman raditi sve što može za napredak svoga grada i dobrobit zajednice u kojoj žive on i njegova obitelj, a očigledno je imao i poslovnog duha. Rovilo je bio zaljubljenik u prirodu, neumorni entuzijast koje brine o prirodi i baštini, sadi i njeguje šume, uređuje staze, perivoje i vidikovce te potiče kulturu i umjetnost Šibenika. Šime Grubišić Rovilo imao je izvrsnu reputaciju djelatnog entuzijasta i mecene. U povijesti će ostati zapamćen po mnogočemu, a ponajviše će ga se pamtiti kao čovjeka koji je otkrio umjetnički talent kipara Ivana Meštrovića i omogućio mu školovanje.
Kupalište Jadrija nije bilo, kao što danas neki nespretno misle, tek puki hir šibenskih zanesenjaka ili neka njihova altruistička egzibicija. Upravo suprotno, bio je to promišljeni i zreo poduzetnički poduhvat. Da je ostvaren onako kako su ga zamišljali osnivači Jadrije, on bi promijenio sudbinu Šibenika i svrstao ga, kada je o turizmu riječ, uz bok najpoznatijih hrvatskih jadranskih kupališta. Ne smije se zaboraviti da je Šime Grubišić Rovilo jedan od prvih turističkih vodiča po hrvatskim krajevima i da je shvaćao značaj turizma i turističkog gospodarstva. Grubišić, Frua i ostali osnivači Kupališta Jadrija znali su da Šibenik ima što ponuditi turistima, ali nisu čekali da ih pretekne strani kapital, nego su učinili sve da projektom Jadrija aktiviraju šibenski kapital i resurse.
Jadrija – inkubator građanskog Šibenika
Prema njihovom planu temeljne prihode su trebale donijeti privatne i javne kabine, a dotok novca od njih trebao je biti temelj za gradnju modernog hotela s ribnjakom i depadansama. Utemeljili su trgovačko društvo koje je otkupilo potrebno zemljište i stvorilo sve preduvjete za investicije. Početak je bio uspješan. Podržale su ih sve imućnije šibenske obitelji, posebno potomci Ante viteza Šupuka, zatim ugledni šibenski odvjetnici, liječnici, trgovci i uspješni poduzetnici. Vrlo brzo Jadrija je postala popularno gradsko kupalište, pa i mondeno okupljalište dobrostojećeg građanstva. Šibenik je u to vrijeme imao nekoliko plaža (Banj, Batiđelu, Dragu, Rogač, Martinsku, Paklenu, kupalište Matačić, kupalište Meichner kod crkve sv. Dominika, zatvoreno kupalište mornaričkih časnika na Mandalini), ali Jadrija ih je brzo sve zasjenila. Postojala su pravila ponašanja, brinulo se o redu i čistoći, do plaže je bio organiziran prijevoz, a prijevoznici su posao dobivali temeljem javnog natječaja. Na Jadriji se rađao i stasao novi uljuđeni, europski građanski Šibenik. Grubišić i Frua, s ostalim Šibenčanima, posebno Filipom Babićem, organizirali su na Jadriji modne revije, regate, teniske turnire, plivačke i vaterpolske utakmice protiv ekipa iz susjednih gradova, kartaške turnire... Činili su sve ono, pa i više od toga, što se danas radi da bi se privuklo turiste te da bi se obogatila i produžila turistička sezona.
Novo vrijeme – iste želje
Sve je to prekinuo Drugi svjetski rat. Istina, na Jadriji se kupalo, odmaralo i zabavljalo čak i za najtežih ratnih godina, i pod okupacijom talijanskih fašista, i pod upravom NDH i njemačkih nacista, čak i za vrijeme strašnih savezničkih bombardiranja Šibenika. Projekt Jadrija preživio je rat i bio je jedna od najvitalnijih gospodarskih šansi Šibenika, ali ga je uništila doktrina komunističkog kolektivizma i društvenog vlasništva. Umjesto modernog kupališta i hotelskog naselja Jadrija je postala nešto sasvim drugo. U duhu nove ideologije u kabine na Jadriji, kao i u stanove u gradu useljavane su po tri–četiri obitelji, a šezdesetih godina umjesto hotela i depadansi počele su nicati tada popularne vikendice. Tijekom proteklih pola stoljeća novi su naraštaji stvorili novu Jadriju i novi mit sa sasvim drugačijim predznakom. Prvobitna je zamisao izblijedjela, ali čini se da nije sasvim nestala. Ante Frua je jako volio Jadriju ali kako prema njemu nisu bili pošteni kada su pripisivane zasluge autorima projekta kupališta na Jadriji on nije dozvolio da se njegovo ime koristi kada se govorilo ili pisalo o osnivanju i radu tog kupališta. Njegovog imena nema ni na spomen–ploči osnivačima Jadrije jer on sam nije dozvolio da ga se spominje. Postupio je tako, ispričao je to svojim unucima, zbog toga što ga odbor za podizanje spomenika nije uključio i konzultirao te zbog toga što nije prihvatio njegovu zamolbu da na spomen-ploču budu uklesani i njegovi stihovi o Jadriji koji u originalu glase ovako:
Naše sunce na Jadranu
liječi svaku ranu,
a Jadrija to i veću
čini ljusku sreću.
Tada su ti stihovi bili odbačeni, a danas postali gotovo službenom himnom Jadrije.
Život posvećen Šibeniku
Kada je izbio Drugi svjetski rat, Ante Frua je shvatio da se situacija mijenja i da dolaze sasvim drugačija vremena. Kako je njegov Šibenik teško patio pod čizmama fašista i nacista, on je, koliko je mogao, pomagao šibenske antifašiste. Mnogo je puta išao preko Piska i kriomice nosio partizanima igle, konce, tkaninu i ostalo što im je trebalo. To mu je donijelo neke povlastice kada su vlast preuzeli komunisti. Predao im je svu svoju imovinu, a oni su ga postavili za šefa njegove vlastite trgovine. Nakon njenog zatvaranja još dugo je radio u staretinarnici – zalagaonici na obali i tako zaradio mirovinu koja mu je omogućila da se do kraja života posveti isključivo onome do čega mu je najviše bilo stalo i što je najviše volio – Šibeniku, njegovim perivojima i šumama.
Da je bilo više Šibenčana poput Ante Frue
Kada je otišao u mirovinu, počeo se intenzivno baviti uređenjem šume na Šubićevcu. Svaki dan je odlazio sa svojim cepinom na Šubićevac da bi čistio i njegovao šumu. Takvog Antu Fruu zapamtili su mnogi Šibenčani, a i cijenili su to što radi. Za 86. rođendana poduzeće Zelenilo posadilo je uz stazu koja vodi na tvrđavu Barone stablo cedra njemu u čast. Dobio je pod kraj života i Nagradu grada Šibenika. Ante Frua preminuo je 1974. godine, kako kažu njegovi potomci, miran, sretan i zadovoljan jer je za svoj grad učinio sve što je mogao. Do zadnjeg dana išao je na Šubićevac, njegovao šumu, sakupljao sjemenje, pričao o novim nasadima... Imenom Ante Frue nazvan je planinarski put. To je lijepo i njegovi potomci su ponosni što nije zaboravljen. Ali Ante Frua zaslužio je puno više, a da ga se slijedilo i nastavilo tamo gdje je on stao, da je bilo više ljudi koji na njegov način vole Šibenik, on bi danas izgledao sasvim drugačije. Bio bi to grad koji se kupa u zelenilu i ponosi svojim uzornim perivojima.
Pismo Ante Frue iz 1972. godine:
Pošto se ja još nalazim u dobrom povoljnom stanju zdravlja u 89. godini, odlučio sam i bila je moja želja da pomoću dobrih prijatelja i građanskih ustanova pokušam izraditi plan za svečanu 50 godišnjicu otkrića i izgradnju kupališta Jadrija koji će odbor odobriti, komemoraciju Šimi Grubišiću Rovilo koji je otkrio to mjesto i kao prvi presjednik društva Jadrija godine 1922. O radu i životu Šime Grubišića jedan član odbora pri otkriću spomen ploče kod vrata kupališta svečano će govoriti sve odlike. Svečani program će biti tiskan na velike plakate jednog dana augusta u slučaju nevremena odlaga se za doiduču nedjelju. Tako sam ja odlučio i mislio da ostvarim tu misao. Drugo je reći a drugo je izvršiti. I sve je propalo možda će se naći netko, da bi bar kad za 100 god. jubilej bude, nešto netko spomenuo...? Takva su vremena da nikada nisu bila bolja vremena odkako Tito vlada. Dana 10.07.1972. posjetili su mog sina Ega u dućanu i saopćimu da je ploča ugrađena i da će je položiti na Jadriji kad bude htjeo to Jakov Trzanović. To me je nervoziralo te sam mu odmah poslo pismeni odgovor, da nije dobro postupio samnom, kad je sam radio bez mog odobrenja, jer smo mogli zajedno izvršiti sav taj posao u kratko vrijeme a to se protezalo evo već 4 mjeseca a bog zna kad će se otkriti ta ploča. On misli da sam ja teški invalid da samo on može tome doći kraju neka po ovim rječima bude uvjeren da sam zdrav kao dren i da mogu još plesati manfrinu. Sve su muke i nezgode izčezle moja se zamisao ostvarila te je ljeti 1792. svečano otkriven spomen ploča na Jadriji majoru Šimi Grubišiću Rovilo u prisustvu nekoliko starih građana i minutom šutnje dali smo u počast govor njegove vrline i zasluge prilikom njegovog života. Dana 19.10.1792. pozvan sam na sastanak kod filatetlista društva i 10 drugih pozvanih saopčeno nam je da se ploča nalazi na Jadriji i sazidana u formi primide a da se samo dogovorimo za otkriće te smo još jednoglasno odlučili za 29. Novembar dan Republike. Ploča je od granita što je Vice Matačić darovao za tu svrhu i napisano (isklesano) sljedeće..... Dne 1. Studenog 1972. ja i moj sin Ego išli smo na Jadriju autom da vidimo taj pjedeštal sa spomen kamenom koji će biti otkriven 29. Novembra o.g. kad tamo našli smo neko plašivo hrpu kamenja izgrađeno bez estetike i bez modernog izražaja nismo ni slikali nego se odmah vratili u Šibenik komentirajući neukusnu izradbu i čekamo novi nacrt koji će biti adekvatan od građana koji su dali doprinos zaslužan.
