Šibenčanin podrijetlom s otoka Korčule, rođen u Mostaru, odrastao u Splitu, stasao u Zagrebu, sazrio u Londonu, prvi diplomirani akademski gitarist u bivšoj Jugoslaviji, prvi student gitare ma zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, prvi učenik gitare u srednjoj Glazbenoj školi u Splitu i prvi profesor gitare na srednjoj Glazbenoj školi u Šibeniku, gitarista Berekina, bariton slave klape Šibenik, glazbeni urednik Radio Splita i Radio Šibenika, urednik glazbeno - plesnog programa Međunarodnog dječjeg festivala tijekom Domovinskog rata...Sve to je ili je bio profesor Ivan Korunić.
-Ljubav prema glazbi dala mi je moja majka Cecilija koja se rodila na dan sv. Cecilije zaštitnice glazbe, u gitaru sam se zaljubio na izletu na Klis u drugom razredu osnovne škole, prvi glazbeni instrument, tamburu zvanu čelo, u ruke mi je dao profesor Marinko Katuranić, a moj odnos prema glazbi i životu oblikovao je legendarni Toma Bebić kojeg sam upoznao jednog divnog dana moje lijepe mladosti. Često sam tada znao sjediti na Peristilu, svirati gitaru i, kako bi to govorili naši roditelji, gubiti dane.U Splitu sam već bio poznat kao gitarist. Zbog svoje ljubav prema klasičnoj glazbi bio sam neka vrsta čuda jer su ljudi najednom čuli glazbu kakvu na ulici nisu očekivali. Tako je i Toma iznenađen zastao kada je čuo kako sviram. Već me je bio prošao ali je naglo stao trenutak dva osluškivao pa se vratio i sjeo na skalu nedaleko od mene.
Toma Bebić
Tako smo se upoznali Toma i ja. Osjećam da je on još uvijek tu, s nama, da je nekuda otišao i da će se svakoga trena vratiti. Ne, ne idealiziram ga. Nije on bio bez mana ali učio sam od njega i s njim pravio prve berekinade. Naša je suradnja ostala ovjekovječena u izvornoj verziji pjesme Leute moj. Kada smo je izveli na Splitskom festivalu bila je to fascinantna slika. Pratio ga je suludi mali kombo sastav. Ja sam bio na pozornici sprijeda, on, Toma, iza mene kao kakav Iskurst, a u polukrugu oko nas dvije legendarne klape - Klapa DC, koja je tada prvi puta izvela pjesme Dalmatino povišću pritrujena i Moja jube Ljube Stipišića i Zdenka Runjića, i klapa Kantaduri. Toma je bio čovjek meka srca. Djeca su ga obožavala. Pisao je priče i slikovnice za djecu. S njim smo često išao po domovima za nezbrinutu djecu, među napuštenu i siromašnu djecu za koju je on organizirao razne programe i pokušavao im djetinjstvo učiniti sretnijim i veselijim. On im je pričao i pjevao, a Meri Cetinić, njen brat Ante Cetinić, koji je kasnije postao basista legendarnih Delfina, i ja, svirali smo im. Uvijek sam se s takvim susreta vraćao kući s osjećajem da sam sretniji i bolji čovjek. Toma nije bio pozer. Sve što je radio radio je iskreno i od srca. On nije ništa i nikoga glumio. Prije susreta s njim već sam snimao scensku glazbu za Splitsko kazalište, kao glazbenika i osobu voljnu raditi počeli su me uvažavati prije mog sedamnaestog rođendana, ali onaj presudni poticaj došao je iz blage duše Tome Bebića. Tek sada shvaćam koliko mi je on bio važan i koliko je na mene pozitivno utjecao svojom dobrotom i odnosom prema životu. Toma je bio boem, a ja zaljubljen u klasičnu glazbu. Moglo bi se pomisliti da sam bio nekakav akademski tip. No u to doba i ja sam koketirao s boemštinom. Imao sam dugu kosu, brkove, bradu. To je bio kao neki umjetnički đir. Moj je konačni izbor ipak bio klasična glazba. Jako rano sam se vezao za klasiku. Imam osjećaj da sam tu vrstu glazbe zavolio prije nego što sam prohodao.
Mostar
Rođen sam u Mostaru 1953. godine. U tom gradu nikada nisam živio. Moji su roditelji živjeli u Čapljini, a kako je najbliže rodilište u Mostaru ja sam se tamo rodio i tako piše u mojim osobnim dokumentima. Kada sam se rodio moj je otac Željko da bi me vidio jahao iz Čapljine u Mostar na konju jer drugog prijevoza nije imao. Moja obitelj nije podrijetlom iz Hercegovine kao što bi se moglo pomisliti već s otoka Korčule. U Čapljinu smo dospjeli slučajno. Moj je otac bio antifašista, partizan. Uoči bitke za Knin 1944. godine digli su ga s bojišta i poslali u Rusiju na školovanje. U Rusiji je bio sve do Rezolucije Informbira i sukoba Tita i Staljina kada se vratio se u tadašnju Jugoslaviju i dobio službu u Čapljini. Vojničku odoru, međutim, nije baš osobito volio. Imao je drugačije vizije o životu. Ubrzo se demobilizirao i otišao na Korčulu u rodnu Smokvicu odakle je i moja majka. Imamo je ideju da će se na Korčuli baviti poljoprivredom. Prema tadašnjim komunističkim utopijama na Korčuli je čak i pamuk bilo moguće uzgajati. Namjeravao je sve što ima, a njegova obitelj bila je dosta imućna, dati u zadrugu i očekivao je da ćemo dobro živjeti. Ali bilo je ajme majko. Naše je obitelj počela doslovno gladovati pa je bio prisiljen potražiti posao u Splitu. Zaposlio se kao tehnički crtač i tako je počelo splitsko razdoblje moga života. U Split smo preselili 1955. godine kada su mi bile dvije godine.
Djetinjstvo u Splitu
Moje najljepše djetinje uspomene iz Splita vezana su za prozor našeg stana koji se nalazio na uglu rive i Marmontove ulice. Još kao malo dijete strašno sam zavolio glazbu. Za tu ljubav bila je kriva moja majka. Ona je moju sestru Valeriju i mene vodila na sve moguće priredbe. Išli smo i na kazališne matineje tako da sam arije iz Male Floramye, Šišmiša, Splitskog akvarla i nekih težih glazbenih komada znao napamet. Davale su se predstave na i rivi ispred fontane. Mene je to oduševljavalo. Sve sam to bez daha gledao. Doslovno sam visio na prozoru da bih bolje vidio i čuo. Mati mi je morala vezati nogu remenom za kreveta jer se bojala da ću pasti kroz prozor. Kada bi predstava na rivi počela ja bih stavio kušin pod lakte i cijele se večeri ne bih se micao s prozora. Nekada bih čak i zaspao tako. Silno sam volio glazbu.
Harry Belafonte i Mario Nardelli
A onda je u moj život ušla gitara. Bilo je to 1961. godine. Išao sam u drugi razred osnovne škole i bio sam izviđač. Cilj prvog izviđačkog izlet na kojeg sam išao bio je na Klis. Tamo su neki stariji dečki imali gitare i svirali su nešto strašno vedro, sunčano, mislim da su to bile pjesme Harriya Belafontea. Bio sam opčinjen, fasciniran. Nedugo zatim u Splitu je gostovao ansambl Dalmacija kojeg je vodio maestro Mario Nardelli. Kada sam vidio tog čovjeka kako svira gitaru rekao sam: Ja to hoću! Ja ću se time baviti.
Tambura i prva gitara
Prvu gitaru dobi sam u kasno ljeto 1965. godine kada mi je bilo 13 godina. Bilo je to vrijeme privredne reforme. Vladala je prava potrošačka groznica. Svatko je kupovao i što mu treba i što mu ne treba. Ja sam poželio gitaru i roditelji su mi je kupili. Bila je to nekakva akustična gitara sa f otvorima po modelu Gibson 5 koju smo zvali đipsonka. To nije bila gitara za mene. Bila je potpuno neprimjerena za klasičnu glazbu koju sam volio i želio svirati ali je poslužila. Imao sam veliku sreću jer je baš te godine gitara uvedena u nastavni program splitske Glazbene škole. Sam sam otišao u školu i položio prijemni ispit. Prvi učitelj bio mi je profesor Mario Peručić. Inače prvi instrument kojega sam svirao nije bila gitara već – tambura. Nju mi je u mojoj osnovnoj u školi na Lučcu u ruke dao profesor Marinko Katuranić. Na prvom javnom nastupu sa školskim orkestrom svirao sam solo u narodnoj pjesmi Jedan mali brodić. Ja zapravo od straha i treme uopće nisam znao o kojoj je pjesmi riječ. Shvatio sam što sam svirao tek kada me je majka pohvalila: Krasno si svirao Jedan mali brodić.
Generacija Peti Beatles
U školi sam broz napredovao jer sam silno volio gitaru i glazbu. Moj glazbeni ukus formirali su moji roditelji i splitska riva koja je bila golema pozornica na kojoj se stalno nešto događa. Žao mi je što to nije slučaj i s divnom šibenskom rivom. Pred fontanom su bile upriličene kazališne i operne predstave, a promenadne koncerte svirala je Glazba ratne mornarice. S drugom djecom išao sam za njima i stupao u ritmu glazbe. Bila je to ta nevidljiva ruka glazbe koja me je podigla i ponijela. I kao gimnazijalac bio sam zaljubljen u klasičnu glazbu. Kako sam se uklapao u društvo sa svojom klasikom? Lako. I ja sam volio rock and roll i znao sam svirati baš sve. Svirao sam pjesme Led Zeppellina, Carlosa Santane i Doorsa. Znao sam napamet sve pjesme sa svih albuma The Beatlesa kao i si moji glazbeni prijatelji. Svirali smo ih tako dobro da su nas prozvali Petim Beatlesima. Nisam dakle bio imun na rock. Na rivi, Peristilu, Bačvicama i Firulama uvijek je bilo puno mladih ljudi koji su svirali i pjevali. Nije nam trebala boca da se zabavimo. Bilo je među njima vrsnih gitarista. U Vagabundo bandu Gorana Karana u kojem danas sviram pola je ljudi koje poznajem još iz tog vremena. Bilo su to malo drugačija vremena od današnjih. Ja sam kao zaljubljenik u klasiku svirao rock and roll, a pola učenika mog gimnazijskog razreda koji su voljeli rock and roll bilo je pretplaćeno na programe klasične glazbe Dalmacijakoncerta.
Žeđ za znanjem
Kao gimnazijalac i učenik Glazbene škole često sam nastupao i išao na sva moguća natjecanja. Već 1973. godine osvojio sam prvo mjesto u Jugoslaviji. Nagradu sam dijelio s Darkom Petrinjakom. Nakon toga još nekoliko puta sam bio proglašavan najboljim gitaristom bivše države u kategoriji srednjoškolaca. Išlo mi je savršeno. Bio je to san. Bajka. Osvojio sam sve što se osvojiti moglo. Naučio sam sve što se naučiti dalo. A onda sam se našao kao škrpun na suhom. Što dalje? Bio sam žedan znanja, pun ambicije, svjestan svoje vrijednosti, a gitare nigdje. Čuo sam da postoje škole za napredne gitariste u Rusiji, tadašnjoj Čehoslovačkoj, Velikoj Britaniji… Rusija je imala najbolje glazbene škole pa sam se pokušao upisati na Glazbenu akademiju u tadašnjem Lenjingradu. Poslao sam tamo svoje dokumente ali mi nisu odgovorili niti su mi dokumente vratili. U Hrvatskoj i Jugoslaviji nije se moglo dalje jer nikakvih škola za gitaru nakon srednje glazbene škole nije bilo.
Veličanstveni autogol
Od nekoga sam doznao da u Manchesteru u Velikoj Britaniji postoji nešto za mene i odlučio pokušati tamo nastaviti školovanje. Kako sam imao pristup studiju Radio Splita u kojem sam radio kao honorarni glazbeni urednik, snimio sam sve materijale na vrhunskoj studijskoj tehnici. Bio sam ponosan na te snimke, a zapravo sam si zabio veličanstveni autogol jer sam snimio i sve svoje nedostatke. Da sam snimao na nekom kućnom magnetofonu ili kasetofonu vjerojatno bih prošao. U svakom slučaju – nisam prošao. Nisam bio primljen. Strašno sam se razočarao. Sve sam bacio ća. Otišao sam na Korčulu. Lovio sam ribu, osamio se i postao nekakav Robinson. Teško je pomiriti se sa životom kada shvatiš da si došao do vrhunca, da si napravio sve što se napraviti moglo, a zapravo nisi napravio ništa i nemaš kuda dalje ići. Bio sam mlad i strašno razočaran, a već sam bio napustio studij prava. Dao sam prvi semestar i dočepao se drugog ali me je bujica glazbenog uspjeha odvela na sasvim drugu stranu. Tako sam dočekao 1974. godinu. Sve je na kocki. Što sad? Bliže se rokovi. Treba nešto upisati. Iza sebe već imam jedan propali fakultet. Situacija nije bila obećavajuća, a k tome sam bio i duboko indisponiran. Spašavala me je blagonaklonost mojih roditelja. Imali su puno razumijevanja za moje frustracije. Da su bili drugačiji vjerojatno bi me izgadili i rekli mi da se ostavim gitare i prihvatim nečeg konkretnijeg. Ne… Oni to nikada nisu rekli. U svemu su me podržavali. Ali imao sam i ja u sebi tu odgovornost prema sebi, prema obitelji. Bilo je pitanje časti postići nešto u životu pa sam se upisao na Glazbeni odsjek Više pedagoške akademije u Splitu s namjerom da steknem zvanje za fino i časno zanimanje učitelja glazbenog odgoja u osnovnoj školi.
Sudbonosna dopisnica
Ali nije mi bilo suđeno postati učitelj. Baš tih dana stigla je na moju adresu jedna dopisnicu iz Zagreba. Poslao mi ju je prijatelj koji je bio na drugoj godini studija klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Našao sam je u poštanskom sandučiću jednog petak u podne u rujnu 1974. godine. Pisalo je: Ivane u Zagrebu se otvara studij gitare na Muzičkoj akademiji. Kao da me je sunce obasjalo. Dva mjeseca nisam ni dotaknuo gitaru. Ona je za mene bila već prošlo svršeno vrijeme. I tada se pojavila ta dopisnica. Ta čarobna dopisnica. Odmah sam se vratio s Korčule u Split sve onako zapušten i neobrijan ali ozaren i ohrabren. Ali rokovi za upis na Muzičku akademiju bili su već na izmaku, a svi moji dokumenti bili su u Pedagoškoj školi. Bez oklijevanja pošao sam po njih ali u Referadi je radio nekakav činovnik Vinko. Imao je one famozne crnim navlakama preko rukava. Kaže on meni: Ne dolazi u obzir. Ne možeš dobiti dokumente. Uhvatila me je panika. Lažem mu, izmišljam, pričam bajke o nekakvim natjecanjima, pričam gluposti… ali on mi ne da dokumente i gotovo. Katastrofa! Nema što poslati na akademiju u Zagreb da bih upisao studij gitare. Pokušavam ponovno, uvjeravam, molim ali... nema šanse. Ne da. Moj svijet se ruši. Sve se mrvi u prah. Moj život ne vrijedi više ništa. Zatvaram vrata referade i sav jadan, slomljen i poražen idem niz hodnik... I baš tada, ni minutu prije ni minut kasnije sretnem profesora Josip Miroševića.
Drama
Da, bio je to onaj legendarni profesor Mirošević koji je obilježio živote svih onih koji danas po školama predaju glazbenu kulturu. Svi se oni sjećaju tog profesora i svakome je od njih bio važan u životu. Legenda pedagogije i solfegia. Gotovo sam skočio pred njega:
-Profesore, ja sam Ivan Korunić!, a on mi odgovori: -Znam.
S jedne strane bilo mi je drago što zna za mene, a s druge sam se uplašio da nema vremena razgovarati samnom. Ipak strpljivo je saslušao moje mucanje: Otvara se gitara u Zagrebu na akademiji. Ne daju mi dokumente. Što da radim?
Samo je kimnuo je glavom i otišao u Referadu. Za pet minuta evo ti njega s mojim dokumentima! To je trenutak koji je prelomio moj život. Da je Mirošević zastao da se nakašlje, da mu se odvezala špigeta, da ga je netko usput nešto pitao mi se nikada ne bismo sreli na tom hodniku i moj život bi bio sasvim drugačiji. Ali mojim mukama još nije bio kraj. Trebalo je žurno u Zagreb. U to vrijeme studenti su imali velike popuste na zrakoplovne letove pa se u Zagreb putovalo zrakoplovom kao autobusom. No da bih imao pravo na popust trebao sam biti student. Studentska prava na Pravnom fakultetu već sam izgubio. Bio sam upisan na Pedagošku akademiju ali sam uzeo dokumente, a na Muzičku akademiju u Zagrebu tek sam se trebao upisati. Nije bilo drugog nego vratiti se u Referadu i moliti onog istog činovnika koji mi nije dao dokumente da mi izda potvrdu da sam redovni student Pedagoške akademije. Vratim se i molim ga da mi da papir na kojem će pisati da sam upisan iako obojica znamo da ja nikada neću biti student Pedagoške akademije. Činovnik Vinko samo je slegnuo ramenima i dao mi potvrdu. Sudbina je htjela da se ipak kasnije u životu vratiti na Pedagošku akademiju u Splitu, koja je u međuvremenu postala Umjetnička akademija, ali ne kao student već kao profesor.
Divni studentski dani
U Zagreb stigao na vrijeme. Među desetak kandidata prvi sam položio prijemni s najvišom ocjenom i postao prvim studentom gitare u povijesti zagrebačke Muzičke akademije. Tako su 1974. godine počeli moji divni studentski dani koje nikada neću zaboraviti. Moja je ambicija bila postati vrhunski reproduktivac klasične glazbe što sam zapravo veći bio. Moje zagrebačke godine bile su fantastične. Prve dvije godine su me financirali roditelji. Treće godine studija toliko sam puno radio, snimao, održavao koncerte, bavio se pedagoškim radom, nije bilo glazbene škole u Zagrebu na kojoj nisam imao neki honorarni posao, a redovno sam radio u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, da mi više nije bila potrebna njihova pomoć. Na kraju druge i početku treće godine akademije osjetio sam da sam sve naučio i da više ne napredujem. Srećom imao sam krasnog razumnog profesora Stanka Preka koji je shvatio da me je besmisleno držati još dva semestra na akademiji pa mi je omogućio da kao napredni student napredujem brže. Diplomirao sam 1977. godine, dva semestra prije redovnog roka. To mi je upisano u diplomu. Drag mi je taj podatak.
Prvo zaposlenje
Posao sam dobio istoga dana kada sam diplomirao. Bilo je to kao u filmu. Odmah nakon diplomskog koncerta prišao mi je profesor Vladimir Kranjčević, čestitao mi i kazao: Mladi kolega bilo je sjajno. Gdje vi mislite raditi?
-Ne znam.
- Ako želite možete raditi kod nas. Dođite sutra ujutro kod mene
Tako sam isti dan diplomirao i dobio posao profesora u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, a ubrzo i asistenta na Muzičkoj akademiji.
Hector Quine
Iako sam postao akademski glazbenik želio sam se dalje usavršavati i napredovati. To nije bilo lako jer je tada, kao na žalost i danas, s preporukama i stipendijama bilo svakako. Stručne sam preporuke imao. Podržavali su me svi, a ponajviše, gle slučaja, dvojica Šibenčana prof. Lovro Županović i maestro Tonko Ninić. Podržavali su me i moji profesori, a ljudi s kojima sam surađivao smatrali su da bezuvjetno trebam nastaviti školovanje. Ta ja sam bio prvi diplomirani gitarist u bivšoj državi. Moj prijatelj i gitaristički suparnik Darko Petrinjak na svoju je ruku otišao u Manchester i upisao redovni studij. Ja nisam uspijevao pronaći put kojim bih krenuo dalje. No, dogodilo se da sam 1978. godine u Esztergomu u Mađarskoj bio sudionik i pobjednik jednog međunarodnog natjecanja gitarista. Ali više od nagrade značilo mi je predavanje britanskog profesora Hectora Quinea. On je u sat dva vremena ispričao sve ono što sam ja želio čuti i sve ono što nisam znao. Bio sam oduševljen: Pa to je čarolija! Ja kod tog čovjeka želim učiti! No, on je bio svjetski glazbeni autoritet za čije privatne lekcije ja nisam imao novaca. Ohrabrio sam se i prišao mu. Bio je ljubazan i saslušao je moju želju da pohađam specijalizaciju kod njega. Rekao mi je: Dobro. Može. Pošalji mi svoje snimke.
Ja se tog trena sjetim svoje traume s Manchesterom i snimkama koje sam slao pa skočim: A ne. Neću slati snimke. Nema snimki. Ja ću osobno doći k vama u London i svirati sve što je potrebno. Čini mi se da je u meni vidio ambicioznog mladog čovjeka koji je bio spreman na sve pa je pristao. Dogovorili smo termin i tako ja jednim charter lwtom uz pomoć britanskog kulturnog atašea odem u London i sviram Quineu. Prijemni sam ispit položio, vratio se u Zagrebi čekao poziv profesora Quinea.
Stipe Šuvar
U međuvremenu trebalo je doći nekako na listu stipendista ondašnjem republičkog sekretarijata za kulturu, današnjeg ministarstva, na čijem je čelu tada bio famozni Stipe Šuvar. Mislio sam da redovnim putem do njega nije moguće doći pa sam pokušao stupiti s njim u kontakt posredstvom poznanika s Koručule. Šuvar je naime kao student preko Student servisa ljeti na Korčuli prodavao sladoled ili radio neki sličan posao pa smo tamo imali zajedničkog poznanika koji nas je mogao povezati i urgirali da me primi. Tom poznaniku Šuvar je potvrdio da zna za mene ali veza nije funkcionirala. Dolazio sam kod Šuvara na Trg burze skoro svaki dan ali… nema šanse. Nema ga. Zauzet je. Na putu je. Dođite sutra. Ali jednoga dana idem ja prema sekretarijatu i vidim s ulice Šuvara kako u svojoj sobi nekome nešto govori ili diktira. Šetao je zamišljeno s jedne strane drugu svako malo se ukazujući na prozoru. Uletim brže bolje u zgradu i banem pred tajnicu. Kažem ja sam taj i taj, ona to hvala Bogu već zna, ali eto, druga Šuvara nema, žao joj je, on je na službenom putu….
-Kako ga nema kad ga ja vidim. – pobunio sam se.
-Gdje ga vidiš?
-Pa vido sam ga kroz prozor. On je u svom uredu.
Nije imala kuda. Morala me je najaviti. Čekao sam druga Šuvara u hodniku. Stajao sam tamo skromno, skrušeno, kad evo ti njega.
-Jeste vi taj koji mene čeka? – pita me. Još i danas u uhu mi zvoni onaj njegov tvrdi imoćanski Č.
-Jesam.
-Čekajte još. – kaže i ode.
Ipak me je primio. Razgovarali smo nešto o Korčuli, onako neobavezno i nepovezano, a onda me on pita:
-A jel to, ta specijalizacija, vama stvarno treba?
-Čujte, treba mi. To silno želim. To mi je životna prilika.
Ne znam je li taj razgovor bio presudan da dobijem stipendiju. Volio bih da nije i da sam je dobio zato što sam je zaslužio svojim znanjem i svojim glazbenim kvalitetama. Te godine smo stipendije za specijalizaciju dobili Rade Šerbedžija za usavršavanje na šekspirijanskom teatru i ja na Royal Academy of Music. Gledajući s današnje životne distance sretan sam i ponosan na te svoje godine. Bili su to divni dani. Sletio sam u London i prvoga dana išao gledati veličanstveni film The last Waltz legendarnog The Banda. Nisam hodao po zemlji. Letio sam od ushićenja.
Stella Maris
Došavši u Londonu najprije sam potražio smještaj za koji sam se pobrinuo još u Zagrebu gdje sam upoznao gospodina Pavovića iz Boke Kotorske čija je kćerka bila udana za Britanca. Njenom sam sinu bio profesor u glazbenoj školi. Kada je saznala da sam dobio stipendiju i da idem u London čestitala mi je i pitala me je gdje ću se smjestiti. Nisam imao pojma. Da budem iskren onako ushićen jedva da sam o tome i razmišljao. Onda mi ona kaže: Pa moj otac živi u Londonu i on je povezan s hrvatskom dijasporom koja vam može pomoći. To je tada bilo nezgodno jer u bivšoj Jugoslaviji dijaspora nije bila podobna, a mi smo bili indoktrinirani kojekakvim glupostima. No, poslušao sam je. Uputila me je u apostolat Stella Maris, londonsku ispostavu hrvatske katoličke crkve za pomorce na čijem je čelu bio velečasni Vinko Kanižaj. Prevladao sam strah i otišao tamo. Javio sam se domarki i župnikovoj domaćica koja je govorila snažnim murterskim naglaskom. Imala je karakterističnu bodulsku frizuru. Prezivala se Turčinov. Pitam sam je od kojih je Turčinovih jer sam poznavao neke Murterine. Bila je zbunjena ali lijepo me je prihvatila. Nisam tada mogao znati da ću uskoro imati obitelj i kuću na Murteru, da će mi supruga biti s Murtera, a djeca Šibenčani korčulansko-murterskog podrijetla.
Bleiburg
Prozor moje sobe gledao je na crkvu. Puno je ljudi nedjeljom dolazilo na misu. Počeo sam i ja zalaziti u crkvu jer mi je bilo neugodno držati se po strani i glumiti nekakvog Jugoslavena, a primili su me i pružili mi krov nad glavom. Tu sam upoznao Jurja Krnjevića trećeg predsjednika HSS-a nakon Stjepana Radića i Vladka Mačeka, i puno drugih dobrih i vrijednih ljudi. Tada sam doznao za Bleiburg i za tragediju koja se tamo dogodila. Mom ocu koji je bio partizan to sam kazao kada sam došao na Korčulu nadajući se da će mi on potvrditi kako to nije istina. Ali i on je za Bleiburg znao. –Nemoj mi to govoriti. Nemoj mi to spominjati. Otac mi je potvrdio da je to istina ali da on za sve to zna iz druge ruke jer je u to vrijeme bio na školovanju u Rusiji. Upoznao sam i jednog simpatičnog čovjeka bivšeg domobran iz sela Rupa kod Skradina. On je imao bicikl i posuđivao mi ga je kad god sam želio pa sam se tim biciklom vozio po Londonu slobodan kao ptica. U jugoslavensku ambasadu nisam išao. Jednom sam krenuo ali je zgrada bila odbojna. Izgledale je grozno onako okovana… Nisam imao nikakvih potreba ići tamo. Družio sam se uglavnom sa strancima. London je globalna košnica. Jedne večeri prije početka škole imali smo prijem pa sam neku službenicu iz Royal Academy pitao imali tu studenata iz Jugoslavije? Ona me je malo čudno pogleda i pita: A što će vam oni ovdje? Njih imate doma. Bila je upravu. Evo ti svijet, što će ti oni koje možeš viđati kod kuće.
Samba i rock and roll
U Londonu sam išao na koncerte najboljih gitarista svijeta. Posebno na koncerte sambe i flamenca. Samba me je fascinirala. Svidio mi se taj pristup glazbi – izreći tako puno osjećaja s tako malo nota. Iz njih zračila snaga, strast, ljubav, vrelina njihovog podneblja… Bio sam im malo čudan onako kako bi nama bio čudan neki Šveđanina koji luduje za dalmatinskim klapama. Išao sam slušati i gledati Andresa Segoviu. On je već bio star ali su tonovi koje je proizvodio bili nevjerojatni. Slušao sam sve najveće zvijezde klasične gitare, sambe, jazz rocka i rocka iako sam u Zagrebu između 1974. i 1977. godine već bio na svim koncertima Deep Prurple, Jethro Thulla, Santane, Rolling Stonesa, Paula McCartneya i njegovih Wingsa, Weathet Reporta, Raya Charlesa, Tine Turner... Stonese sam slušao dva puta u jednom danu.
Ramirez
Iz Londona sam se vratio u Zagreb u – mrak. Tek sam tada spoznao koliko je velika bila naša iluzija da smo Zapad. Povratak je bio traumatičan. Iz blještavila Sohoa gdje sam najčešće šetao i izlazio došao sam u sivi, tužni Zagreb. Kada sam došao na Trg bana Jelačića izgledalo mi je kao da gledam slike iz ondašnje Albanije. Taj kontrast još me je jače vezao za naš Jadran, za Dalmaciju, za Mediteran. Po povratku iz Londona održavao sam koncerte i bio dosta uspješan glazbeni pedagog. Nabavio sam gitaru Ramirez. Imao sam dakle i vrhunski instrument. Tog sam Ramireza kasnije prodao i kupio sinu klavir, još jednu gitaru. Tada sam za njega dobio 5000 maraka. Bila je to cijena tada prestižnog golfa dizela, a onda mi se dogodio Šibenik.
Nema posla za gitariste
U Zagrebu sam se kretao među prijateljima s otoka Murtera. Družili smo se na Špici. Tu sam upoznao curu iz Murtera i zaljubio se u nju. U Zagrebu sam imao sve što sam želio i nisam razmišljao o povratku u Split, u Dalmaciju. Ali trebao se roditi moj sin Bruno. Kada smo vidjelo da ćemo dobiti dijete trebalo je odlučiti što dalje. Bila je to 1981. godine. Imao sam stalni posao u Zagrebu, a Ena je dobila posao u Solarisu. Ja u Zagrebu ona u Šibeniku, a dijete je na putu. To je neodrživa situacija. I tako se ja vratim u Split da bih našao posao tamo odakle sam kao glazbenik potekao. Javio sam se u glazbenu školu. Primila me je ravnateljica Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje jer je tada bio takav sustav škola. Ravnateljica je bila likovna pedagogija. Pitala me je što sam diplomirao, ja kažem gitaru, a ona mi kaže ovako:
-Znate udruženi rad Splita nema potrebe za gitarom jer gitara nije orkestralni instrument, orkestar Kazališta koji ne treba gitaru. Nema posla za vas.
Šibenik
Slučaj je htio da sam nakon tog razočaranja na nekom seminaru sreo prijatelje iz Šibenika koji su radili u šibenskoj Glazbenoj školi Ivana Lukačića. Šibenik sam inače dobro poznavao jer sam s se prijateljima česti znao iz Splita zaletjeti u Šibenik tek onako, na kavu. To sam volio. Šibenik mi se sviđao je imao jedan stari štih kojeg je Split polako gubio. Pitao sam ih kakva je situacija u Šibeniku? Imate li srednju glazbenu? Iz razgovora s njima shvatio sam da Šibenik u tom trenutku nema akademskog glazbenika. Tada u moj život ulazi Joško Stošić Čorda, šibenska glazbena legenda, jedan od šibenskih divova, gitarist, vrhunski poznavatelj jazza, intelektualac, erudit, kritičar svekolike gluposti. Kada smo se prvi puta sreli nisam shvati da me on skenira. Ja govorim, on šuti. Kada sam završio on mi kaže: -Moraš naučiti jednu važnu stvar.
-Koju?
-Moraš naučiti slušati druge ljude.
Održao mi je u jednoj rečenici najveću životnu lekciju koju i danas dobro pamtim. On je bio moja veza s Upravom Glazbene škole Ivana Lukačića koju je tada vodila gospođa Marija Sekso. Ona me je odvela kod profesora Ive Livakovića, tadašnje direktora Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje u okviru kojega je, prema tadašnjem šuvarovskom ustroju školstva, Glazbena škola bila samo rada jedinica koji me je pažljivo saslušao i tako sam ja 1982. godine postao prvi profesor gitare na prvoj šibenskoj srednjoj glazbenoj školi i posvetio se pedagoškom radu. U Šibenik sam došao kao kada netko nepoželjnog mačka izbacio iz vreće. Obreo sam se na Poljani. Mrak, jesen, nigdje nikoga, razbijena telefonska govornica ispred bivšeg Doma JNA, na rivi dva pusta kafića… Tada Šibenik još nije bio Mediteranski grad. Hvala Bogu da se sada otvorio prema moru. U početku mi nije bilo lako ali brzo smo se zbližili moj Šibenik i ja.
Berekini
Bio sam zadovoljan šibenskim raspletom svog života. Budimo iskreni. Malo tko postane Ivo Pogorelić. Pogorelići su rijetkost. Veličanstveni incidenti. Moja se karijera suzila poput pješčanog sata i dalje je tekla gotovo isključivo kroz glazbenu pedagogiju. Još se nisam predavao još se nisam dao, još sam vježbao ali svi mi s velikim ambicijama završimo akademije, a kasnije postanemo ono što je pošteno da budemo - čuvari tog veličanstvenog čuda zvanog glazba. Nastupao sam sve manje. Imao sam tek neke koncerte u inozemstvu. Promijenio sam se. Promijenio se svijet oko mene. Došlo je vrijeme interneta i modernih komunikacija koje su otuđile ljude ali zadivljujuće je koliko je gitara baš tada postala živa i poželjna. Tehnika je uzmakla. Čovjek se vratio žici, dahu i glasu. Na cijeni je stvaralački čin. Mladi se vraćaju glazbi i mnogi, za divno čudo, vole glazbu istu koju sam ja volio kada sam bio njihovih godina. To je fascinantno. Dobra su ovo vremena za glazbu. Na akademiji podučavam ljude koji su se opredijelili za gitaru kao za životni poziv no i s njima volim zaplivati vodama izvan klasične glazbe kao što sam to u Šibeniku činio s mojim Berekinima.
Sastav Berekini prvi sam puta čuo na nekoj svadbi. Tada su bili trio: Oliver Jakovčev, Darko Ježina i Ante Grgantov. Bio sam fasciniran njihovom savršenom fuzijom i izvrsnim zvukom. Imali su nevjerojatan osjećaj za ritam i preciznost. Gledao sam ih iz prikrajka. Kasnije, kada smo se sprijateljili, priznali su mi da sam im svojim napadnim zanimanjem za njihovu glazbu išao na živce. Zbližili smo se tijekom Domovinskog rata kada se moja obitelj izmjestila na Murter. Moja je kćerkica Marija bila sasvim mala, još beba. Jednom sam s tetama iz vrtića Kućica pod općom opasnošću prenosio svu tu djecu i bebe iz jaslica u sklonište. Među tim bebama bila je i moja Marija. Kada je na Bualama granata srušila kuću do naše zgrade, a sin doživio tešku traumu, preselili smo na Murter gdje sam u slobodno vrijeme u dva razreda tamošnje osnovne škole volonterski podučavao glazbu. Predavao sam im Beatlese i glazbu primjerenu njihovom uzrastu. Bilo je to izvrsno. Djeca su bila oduševljena.
Ante Grgatov
Tijekom Domovinskog rata bio sam urednik glazbenog programa Međunarodnog dječjeg festivala. Radili smo programe po skloništima kad su mi došli dečki iz Berekina i pitali me: Bi li ti s nama? Zatvorili smo se u neki kamp u Betini i danonoćno vježbali. Kako sam ja zaljubljenik u latinoameričku glazbu obojio sam tim tonovima njihov zvuk. Napravili smo odmak od klapskih pjesama i šlagera. Mislim da smo bili dobitna kombinacija i da smo na glazbenoj sceni bili novost. Ali ništa ne bismo napravili da među nas nije došao Nikica Šprljan, čovjek s bogatim iskustvom i vezama u estradnom svijetu. Zahvaljujući njemu snimili smo prvi nosač zvuka i napravili znatnu karijeru. Nakon smrti Ante Grgatova za mene su Berekini zatvoreno poglavlje. Ante je imao srce za sve i svima ga je dao. Njegov odlazak u vječne vrtove glazbe i dobrote za mene je nenadoknadivi gubitak. Žao mi je što Berekini nisu našli zamjenu i poput Rolling Stonesa nakon smrti Briana Jonesa nastavili dalje. Takvi bi Berekini bili spomenik pokojnom Anti. Berekini su bili odličan sastav. Možda nismo imali hrabrosti izaći iz lokalnih okvira jer nismo bili svjesni da su naše pjesme poznatije od nas. No, što je tu je. Bilo je lijepo.
Žice života
Sada živim u Šibeniku, a predajem gitaru u Splitu. Na Glazbenu akademiju u Splitu vratili su me profesori Mirošević i Nikola Buble. Ponudili su mi mjesto vanjskog suradnika. Bilo je to prije 13 godina. Tako sam se vratio u Split, a uskoro i u rodni Mostar. Čudno se zatvorio taj moj životni krug. Živim u Šibeniku, gradu kojeg volim i koji mi odgovara, jednom sam nogom na Murteru odakle mi je supruga, a profesor sam gitare u Splitu, u gradu u kojem sam odrastao i zavolio glazbu i Mostaru, gradu u kojem sam se stjecajem okolnosti rodio. Kako sam 10 godina bio i profesor gitare u Zadru i pet godina u Biogradu čini mi se da sam žice vlastitog života kao, da parafraziram Arsena Dedića, gitarista opće prakse sretno razvukao preko cijelog svog zavičaja pa on dobro zvuči i lijepo mi ga je čuti.
