Mario Ljubić vratio se iz Zagreba u rodni Šibenik da bi bio uz oca Željka Ljubića, starog urara s početka Kalelarge. Barba Željka više nema, a njegovo mjesto u maloj, ali uvijek ugodnoj radnji naslijedio je sin Mario koji je na istom mjestu provodio svoje dječačke dane sve dok ga kasnije godine nisu odvele put metropole.
Sad satove Šibenčana što ručne što zidne namješta sin u kojem se još uvijek miješaju različite emocije, tuga zbog očevog preranog odlaska, sreća jer nastavlja tamo gdje je on stao i ponos zbog svega što je njegov otac postigao za života, dok je za svjedoke ostavio zadovoljne mušterije koje sad dolaze Mariju.
- Kad sam bio mali, tu sam stalno dolazio. Bilo mi je zanimljivo i zavolio sam ovo ovdje, ali put me odveo u Zagreb – prisjeća se mlađi Ljubić, te nastavlja:
- Tamo sam bio dugo. Trinaest godina. Radio sam, igrao nogomet. Ali uvijek mi je bila želja vratiti se. Međutim, kako smo se žena i ja zaposlili, tako smo i ostali gore. Ćaća je uvijek govorio da ima vremena, da ću doći i da nema žurbe. Potom se on razbolio i htio sam se vratiti pošto- poto – priznaje Šibenčanin.
Mario je po struci elektroničar, a zanat urara izučio je uz oca što tijekom djetinjstva što početkom godine kad se vratio u rodni grad.
- Došao sam ovo proljeće. Počeo sam ponovo raditi uz njega. Dok sam još išao u školu s njim sam dosta toga naučio. Ali imao sam veliku pauzu, pa sam nešto i zaboravio. Sad se to sve opet vratilo kad sam na poslu – priča Mario koji nije mnogo dvojio o tome da naslijedi oca na zanatskoj stolici.
Njegova odluka naišla je odobrenje brojnih Šibenčana, mahom starije generacije koja još uvijek cijeni mirnu ruku i oštro oko urara, a i kojima je 'svratiti kod Željka' bila stvar navike i onda kad nije bilo potrebe za popravcima, promjenama na satovima.
- Ne znam. Okolnosti su takve da sam i sretan i tužan u isto vrijeme. Tako da je teško reći kakav je osjećaj biti na mjestu oca. Još je sve friško – odaje Ljubić, priznajući da mu je drago zbog svih tih ljudi koji se rado i s osmijehom prisjećaju njegovog oca. Mario kaže da 90 posto ljudi dolazi zbog uspomene na njegova oca u radnju, a njemu je to drago i ponosan je na očevu ostavštinu.
O povratku u Zagreb ne razmišlja jer se tamo, kaže, ionako nikad nije dobro snašao.
- Grad je lijep i ima stotinu mogućnosti, ali Šibenik je Šibenik, kuća je kuća. Što se tiče ovog ode, bilo bi mi žao da se nisam vratio i nastavio ono što je ćaća stvarao 40 godina. Drago mi je da sam tu – priča.
Novi stari stanovnik Kalelarge zbog kojeg Krešimirov grad neće izgubiti onu lijepu notu, patinu starine koju zapravo svi volimo, kaže, sad se već i navikao na sve što ga u radnji okružuje pa i na zvuk otkucaje bezbroj malih i velikih satova što otkucavaju i podsjećaju nas da smo svi samo prolaznici kroz ulicu života, a kako ćemo njome proći i hoćemo li ostaviti traga- ovisi o nama. Ljubićev izbor je nastaviti očevim stopama u svom ritmu i zadržati ono dobro što Šibenik ima.