Da osoba koja zbog svog posla svakodnevno nosi oružje i uniformu ne mora nužno biti manje emotivna i literarno sposobna dokazuje poznati šibenski književnik za djecu i autor dječjih zagonetki Aljoša Vuković.
Porazgovarali smo s njim, između ostalog, i o novoobjavljenoj zbirci haiku pjesama pod nazivom ''...i nikad više'' (šibenski haiku za Zvonu i Iku).
Pitanje koje vam sigurno već ide na živce, ali i nas zanima, kako spojiti posao zaštitara u banci i književnika za djecu?
Za mene to uopće nije nespojivo, imam puno kolega koji se bave različitim tzv. izvannastavnim aktivnostima tako da mi je to skroz normalno. Posebno književnošću. Smatram da je to poziv koji nema veze s godinama i da se može javiti kako u tinejdžerskoj dobi tako i kasnije kao recimo kod mene malo kasnije, u tridesetima ili četrdesetima. Također mislim da to nema nikakve veze s poslom kojeg netko obavlja. Ljudi često povezuju oružje i uniformu s manjkom emotivnosti i slično, a to je čista predrasuda i pogreška.
Zašto ste se odlučili baš za dječju književnost?
To je sve nastalo sredinom devedesetih godina kad mi je moj prijatelj Ante Barbača, prepoznavši dijete u meni, sugerirao da se počnem baviti upravo tim oblikom književnosti. Prepoznao je taj talent u meni i ja sam ga poslušao. Danas, nakon brojnih uspješnih slikovnica i kraćih poetskih formi te nagrada i nominacija, smatram da nisam pogriješio. Tomu svjedoči i prisutnost u čitankama za djecu što mi također jako puno znači.
Novost u vašem stvaralaštvu je i zbirka haiku pjesama koje ste posvetili svojim roditeljima. Kako ste došli do te ideje i zašto baš haiku?
I prije sam čuo za tu poetsku formu, ali moram priznati da mi je ipak u početku bila strana jer sam o njoj razmišljao kao o nečemu što može pisati svatko, najviše zbog jednostavne strukture od sedamnaest slogova. Međutim shvatio sam da je to zapravo jedan od najtežih oblika upravo zbog te limitiranosti od tri reda stihova točno raspoređene duljine slogova.
Čitajući haikue Borisa Nazanskog i rukopise Nade Zidar-Bogadi 'navukao' sam se i prepoznao svu ljepotu haiku pjesništva. Kako uvijek sumnjam u svoj rad, prvo sam od Borisa tražio povratnu informaciju, a kada sam dobio zeleno svjetlo, to je bilo to.
Osim toga, meni haiku paše jer je kratak, a ja smatram da čovjek, ako ima nešto za reći, ne treba previše riječi niti prevelik broj stranica. No, posebno teško bilo je šibenski dijalekt prilagoditi i smjestiti u ta tri reda. Knjižica broji sto dvije haiku pjesme, a osim što sam je posvetio svojim pokojnim roditeljima, to je ujedno i moj poklon gradu za njegov 950. rođendan koji sam i ja na ovaj način obilježio.
Svoje haiku pjesme predstavili ste nedavno na klapskoj večeri na Gorici. Kakve su bile reakcije Šibenčana?
Koliko znam, nije se puno ljudi u Šibeniku bavilo pisanjem haikua, prema tome Šibenčanima je to i dalje, rekao bih, novo i nepoznato. Veliki haiđini (haiku pisci) sugeriraju da ovakve pjesme čovjek treba više proučavati sam sa sobom u nekoj intimnoj atmosferi nego čitati poput klasične poezije jer oni u sebi moraju sadržavati i trenutak nedorečenosti i posebne atmosfere.
Gdje zainteresirani Šibenčani mogu pročitati ovu vašu zbirku?
Ona je dostupna u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića kojoj bi se ovim putem zahvalio kao jednoj od rijetkih institucija koja se pokazala uistinu pravim prijateljem i puno puta izišla u susret meni i brojnim drugim šibenskim književnicima.
Razgovarala i fotografirala: Franka Štrkalj