Nikola Bašić slovi kao arhitekt koji nastoji stvarati suvremenu hrvatsku arhitekturu na vrijednostima naše tradicije, kulture i podneblja. Autor je čuvenih intervencija u prostoru poput zadarskih Morskih orgulja i Pozdrava Suncu te sigurno najdojmljivijeg spomenika – suhozidnih križeva vatrogascima poginulim na otoku Kornatu.
Taj kultni arhitekt u Šibeniku i u okolici Šibenika do sada je projektirao uglavnom crkve, a jedini civilni projekt u gradu iz kojeg nije podrijetlom, ali je za njega duboko emotivno vezan, donedavno je bila neostvarena ideja ugradnje elevatora između dvojnih bedema na tvrđavi sv. Mihovila.
Za razliku od te zamisli koja je oduševila mnoge Šibenčane, ali nikada nije ostvarena, Bašić se sada pojavljuje u Šibeniku s dva jednako revolucionarna projekta čija izgradnja nije upitna. Riječ je o projektu Hoteli Šibenik na poluotoku Mandalini i projektu Turistička valorizacija Kanala sv. Ante. Prvi proizlazi iz projekta gradskih uprava Ante Šupuka i Nede Klarić, a drugi je izvorna zamisao Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na čijem je čelu Anita Babačić Ajduk. Iako je Bašić već ostavio značajan trag svojim projektima crkava u Ražinama i na Šubićevcu, ovim će dvama projektima prvi put u Šibeniku biti konkretiziran njegovi osebujan socijalno osjetljiv, razvojno poticajan te u tradiciji i baštini duboko utemeljen pristup arhitektonskom osmišljavanju prostora.
Hotele na Mandalini i šetnicu duž Kanala sv. Ante Bašić nije zamislio kao zgrade i stazu već tako da budu zamašnjaci razvoja gospodarski posustalog Šibenika, novi znaci njegove prepoznatljivosti i generator novih projekata i poduzetničkih poduhvata.
Mandalineta – novo bilo Šibenika
Ohrabrujuće je što je Dogus grupa, kao inozemni investitor koji dolazi iz posve drukčijeg kulturnog ozračja, izabrao upravo Vaše idejno rješenje Hotela Šibenik na Mandalini iako ste arhitekt koji nije sklon podilaženju željama investitora. Što mislite zašto je Dogus grupa prihvatila Vaše vizije i rješenja?
Mislim da je presudilo što smo Mandalinu tretirali kao urbano područje otvoreno prema drugim dijelovima Šibenika, kao mjesto razmjene turističke i urbane potražnje. Južni dio poluotoka rezerviran je za megamarinu, hotel s pet zvjezdica i ostale sadržaje koji su u funkciji gostiju marine, a sjevernu stranu, koja je okrenuta prema Šibeniku, zamislili smo kao kondominij i nazvali smo ga Mandalineta po uzoru na mediteranske gradove. Sadržaji na tom dijelu namijenjeni su zadovoljenju potreba i turista i Šibenčana, to je mjesto gdje će pulsirati grad kao takav. U našem idejnom rješenju to je tretirano kao nova urbana tema, kao javni dio grada na koji se naslanjaju nautičko-turistički sadržaji s južne strane poluotoka.
Znači li to da ste pogodili želje i zahtjeve investitora i želje i potrebe Šibenika te tako tom prostoru dali dodanu vrijednost od koje bi ponajprije koristi trebali imati sami Šibenčani?
Drago mi je da je investitor to prepoznao i nagradio. Nadam se da ćemo u nastavku posla u Dogus grupi imati dobrog partnera. Nije tajna da je arhitekt, kad radi nešto za nekog privatnog naručitelja, sputan i da mora taktizirati. Usporedio bih to s nogometom. Jedan nogometaš može imati želju i može biti sposoban izvesti neku vizualno atraktivnu gestu, ali ne može ništa ako mu to ne dopušta trener, ako nije u funkciji igre. Tako smo i mi kod nekih stvari u ovom projektu morali biti suzdržani jer smo se borili za posao do kojeg nam je stalo, ali mislim da smo ipak napravili dobar projekt koji će oplemeniti Šibenik.
Ključna uloga Dogus grupe
Jeste li se kao arhitekt sada prvi put susreli s Mandalinom?
Ne. Prije dvadeset godina, dakle još tijekom Domovinskog rata, radio sam studiju za tadašnje Remontno brodogradilište Šibenik u Mandalini, koje se namjeravalo preorijentirati prema servisiranju velikih brodova i nautičkom turizmu. Projekt je dobio ime Jadranski nautički kamp Mandalina. Gradonačelnik Šibenika bio je Ante Šupuk, a premijer Franjo Gregurić. Studija je bila prihvaćena, ali nije realizirana, no ona se u svojim osnovnim naznakama realizira sada kroz Hotele Šibenik. Zaista sam sretan i zadovoljan što sam, zahvaljujući natječaju Dogus grupe, dobio priliku nastaviti tu priču.
Jesu li već u samom natječaju za Hotele Šibenik bilo naznačeno o kojim bi interesima Šibenika arhitekti trebali voditi računa?
Nije bila dovoljno istaknuta dimenzija komunikacije tog prostora sa Šibenikom. Investitor, naravno, ima svoje interese, no nije naznačeno što Šibenik od tog prostora očekuje, što želi uskladiti sa svojim razvojnim vizijama i koje njegove opće interese treba zadovoljit. Tako se pojavila opasnost da jedna vrsta žice bude zamijenjena drugom vrstom žice što nije dobro pa makar to bila i žica zlata.
Prostor Mandaline je kao vojna baza bio oduzet Gradu Šibeniku i sada se ukazala prilika da mu bude vraćen kao visokovrijedan urbani prostor. To je pozicija koju je Grad morao braniti. Morala je postojati interakcija između gradske vlasti i investitora.
Srećom tu je Dogus grupa pokazala visok stupanj društvene, urbane i socijalne osjetljivosti pa je bio moguć blagotvorni kompromis između razumljive želje investitora da svojim gostima zajamči određenu dozu privatnosti i potrebe Šibenika da dobije prostor koji će biti retorta bitnih funkcija modernog turizma. Mislim da smo uspjeli zadovoljili sve te interese i potrebe.
Šetnica u Kanalu sv. Ante – kapitalni projekt za budućnost Šibenika
Kada je riječ o privatnim investicijama u turizmu na našoj obali, gotovo u pravilu se događa da se nepovratno gube neki važni, do tada javni, prostori i da se stvaraju autarkične, isključivo profitno usmjerene turističke destinacije koje odbijaju tu interakciju s lokalnom zajednicom. Zbog toga ohrabruje što se Dogus grupa priklonila Vašem pristupu koji štiti i potencira upravo opće interes lokalne zajednice.
Drago mi je što se to prepoznaje u projektu Hoteli Šibenik, no takav pristup lakše je objasniti na projektu turističke valorizacije Kanala sv. Ante. Šetnica duž kanala je, s arhitektonskog stajališta, rubni, marginalni projekt, ali sa stajališta onog što generira to je kapitalni projekt za Grad Šibenik. To je jedan od najvažnijih projekata koji su se dogodili Šibeniku i koji će bitno utjecati na njegovu prepoznatljivost, razvoj i budućnost.
Nije li takav stav pretenciozan jer je riječ samo o uređenju šetnice, dakle staze oko jednog dijela tog kanala?
Gledajući formalno taj projekt je zapravo to – obična staza, ali on generira puno toga većeg, važnijeg i značajnijeg. Mnogi su od tog projekta očekivali neku glamuroznu arhitekturu, spektakularne sadržaje. No ništa se od toga nije dogodilo niti je to potrebno. Govorimo o procesu kreativne transformacije prostora. Riječ je o metodi koja je poznata u svijetu, a ovdje imamo krasan potencijal.
Za projekt šetnice u Kanalu svetog Ante najveću zaslugu ima ravnateljica Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Šibensko-kninske županije Anita Babačić Ajduk koja je prepoznala njegov smisao. Bit je da se uređenjem staze taj prostor otvori prema Šibeniku i Šibenčanima, da njime procirkulira život. Ta šetnica, ma kako bila skromna i nepretenciozna, vraća taj prostor gradu Šibeniku, kome on i pripada.
Šetnica će biti inkubator poduzetništva
Što to konkretno znači?
Prostor oko kanala bit će novi šibenski urbani park koji će objediniti sve elemente tog zaštićenog krajolika i sve dokaze ljudskog postojanja u tom prostoru: bunje i mocire, suhozide, maslinike, vojne objekte, a naposljetku i prvorazrednu turističku atrakciju - tvrđavu sv. Nikole. Na tom prostoru moguće su brojne aktivnosti i sadržaji - pješačenje, vidikovci, smjerovi za slobodno penjanje, plaže u uvalama Maslinici, Loboru i Paklini.
Jedan ulaz u to područje je pristaništu u uvali Škar, a drugi je tunel Hitlerove oči. Kanal treba gledati kao područje elementarne i gotovo nedirnute prirode, a jedini kulturni sloj u njemu su zapravo bivši vojni objekti koji se nadopunjavaju na ruralne suhozide, bunje, maslinike i neka drevna gotovo napuštena sela. Srž naše ideje i bila je da se ne gradi ništa novo, nego da se reciklira postojeće. Zahvaljujući uređenju šetnice, taj će prostor građanima biti otkriven kao terra incognita, i što je jednako važno, ona će onemogućiti neke neprihvatljive investicije koje bi ga opet zatvorile kao javni gradski prostor. Ona sada postaje litoralnim urbanim parkom i to je najveća vrijednost ovog projekta.
Koliko je god bila fascinantna njegova priroda, važan je i njegov antropološki sloj, sve ono što su ljudi tamo napravili, od ruralnih sredina do onoga što je ostalo od bivšeg vojnog kompleksa. Moramo mijenjati optiku i vidjeti da tamo postoje vrijedni objekti. Moramo ih tretirati kao jednu kulturu i kao supstrat koji je pogodan za lokalne poduzetničke ideje.
Najveći dio tih prostora može se vrlo lako, bez većih ulaganja, preurediti. Ti, sada ridikulozni, objekti fantastičan su poticaj za njihovu kreativnu prenamjenu u ugostiteljske i sportske sadržaje te sadržaje za dokolicu. Oni se otvaraju kao odlična scena za urbani i turistički život Šibenika.
Očito je da je taj prostor za Vas bio izazov i da ste ga u potpunosti akceptirali, upoznali i promislili što je puno više od ispunjenja jednog projektnog zadatka. Je li takav pristup uobičajen?
Kada je riječ o razvoju naših gradova, puno više vjerujem programima koji se oslanjaju na lokalne ljude nego na neke importirane, često uniformirane investicijske programe koji će u konačnici, kada i otvore radna mjesta, dovesti neke ljude sa strane jer mi ne možemo zadovoljiti njihovu kadrovsku strukturu.
Moramo shvatiti da neki veliki proizvodni pogoni i turistička industrija nisu jedini način da se neko područje razvije. Vjerujte mi da Kanal sv. Ante može postati scena za mnoge poduzetničke aktivnosti i različite urbane rituale što može puno jače djelovati na turistički imidž Šibenika nego neki anonimni hotel ma kako luksuzan bio.
Možemo li onda reći da se projektom šetnice u Kanalu svetog Ante otvaraju oči Šibeniku i da se stvaraju neki novi temelji za njegovo brendiranje?
Ovo je kao neka prva gesta, kao kad staviš nogu u vrata i ne dopuštaš da se ona zatvore. Ovaj naš projekt jednostavno onemogućava da se taj prostor više ne vidi kao perspektivan, već ga se upravo otvara i nudi ga se sa svim njegovim brojnim mogućnostima. Čini mi se da se to upravo događa i da su Šibenčani shvatili da postoji i neki alternativni pristup turističkom razvoju.
Šibenik nema svijest o mogućnostima koje ima
Kod koga ste to prepoznali - kod gradske vlasti, građana ili kod stručne javnosti?
Naravno, nisu svi za to, ali mislim da je u Šibeniku stvorena jedna kritična masa koja može ga pokrenuti. To je moj dojam. Ako grad nije u stanju promišljati svoju poziciju i budućnost kroz resurse koje ima, ako ih ne zna prepoznati i afirmirati, naravno da to nitko drugi neće moći napraviti.
Recimo, često se čuje kako Šibenik nije dobio vojne objekt. Međutim ne može se bez programa doći u Agenciju za državnu imovinu i tražiti da vam ona nešto dade. Ako oni vide da vi sami ne znate što biste s tim prostorima napravili, normalno je da vam ih neće dati. U tomu treba postojati stanovita agresivnost, ali i jasna koncepcija što se s tim želi napraviti.
Koliko je Šibenik kao grad uopće svjestan vrijednosti te svoje maritimne dimenzije, svoje sačuvane obale i koliko uopće sebe doživljava kao grad na moru?
Kad smo studirali Kanal svetog Ante, došli smo do poraznog zaključka da Šibenik nema svijest o važnosti tog prostora i mogućnostima koje mu on otvara. Vojska je kanal držala desetljećima, ali vojske u njemu nema već dvadeset godina. Nevjerojatno da nitko do sada nije prepoznao tu vanjsku bogom danu komunikaciju koja povezuje šibensku rivijeru, taj obalni potez Brodarica – Solaris - Zablaće - Jadrija - Srima - Vodice.
Neobjašnjivo je što još uvijek ne postoji barkariolski most između tih dviju obala i da još uvijek, da bi došao od Vodica do Solarisa, moraš krenuti na dugo, zamorno, komplicirano i demotivirajuće putovanje umjesto da postoje pješačke i biciklističke staze duž obale. Problem je što je u očima ljudi to još uvijek neka siva, mračna zona. Nije mi jasno da se nije našao niti jedan poduzetnik koji bi brodskim mostom povezao te dvije obale, od Jadrije do uvale Škar.
Nije mi jasno da nitko ne vidi perspektivu uspostavljanja te usluge vaporetima i povezivanja atraktivnih točaka u kanalu, na Zlarinu te u Zablaću i na Jadriji, sa Svetim Nikolom kao međupostajom. Za mene je zaista pravo čudo da Šibenik ne želi povezati te svoje markantne točke na obali. To bi za turiste bilo vrlo zanimljivo i postalo bi prava šibenska posebnost.
Ne vidim razlog zbog čega bi Šibenčani trebali zavidjeti Zadru
Prema tomu kako govorite o Šibeniku zaključujem da ste za ovaj grad i emotivno vezani, da tim pitanjima ne pristupate samo kao arhitekt koji se natječe za neke poslove. Kakve su vaše veze sa Šibenikom?
Ja prema Šibeniku imam izrazito emotivan odnos iako u njemu nikada nisam živio. Kao Murterin vezan sam za Šibenik od djetinjstva. Moja obitelj je bila tradicijski ugostiteljska obitelj. Kao dijete i mladić pomagao sam ocu pa sam poslom dolazio u Šibenik. Mi smo Murterini dvoznačni, imamo odnose prema Zadru preko svojih arhipelaškog posjeda i prema Šibeniku kao središtu lokalne vlasti.
Ja sam Šibenik i Zadar uvijek doživljavao izvana, kao onaj tko dolazi u taj grad. Za mene je Šibenik uvijek metaforički predstavljao sliku nekog velikog svijeta koji moram upoznati. Takva je bila moja predodžba kada sam s ocem gajetom dolazio u Šibenik. Krenuli bismo noću iz Murtera i u osvit zore uplovljavali u šibensku luku pored tvrđave sv. Nikole, Jadrije, Hitlerovih očiju... Mene je to još kao dječaka impresioniralo.
U sjećanje su mi se duboko usjekli ti susreti s panoramom Šibenika i zvukovi koji se doživljavaju s mora. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, sjećam se, riva je bila popločana kockama, čuo su štropot karova, rzanje konja, do nas je dopirao miris balege, friško pečenog kruha iz Zenićeve pekare, zvonki cvrkut čiopa... Kasnije sam prema Šibeniku bio kritičan jer sam uglavnom u njega dolazio zbog poreznika, birokracije, zubara ili u vojni odsjek, dakle zbog svega onoga što baš i nije ugodno.
Moram priznati da me je nervirao i mentalitet Šibenčana koji nisu bili u stanju vidjeti ništa izvan Kanala sv. Ante. Za njih je naš Murter bio potpuno izvan njihova dosega, na rubu kozmosa za razliku od Zadrana koji su uvijek imali jaku regionalnu politiku, koji su brinuli za svoje otoke i potpuno ih drukčije doživljavali.
Šibenčani se vole uspoređivati sa Zadrom pa često i sa zavišću gledaju na taj grad. Je li takav odnos opravdan?
To je za mene vrlo osjetljivo pitanje, no ne vidim razlog zbog čega bi Šibenčani trebali zavidjeti Zadru. Sve ono što Šibenčani u Zadru vide kao zelenu, sočnu travu nije uvijek baš tako ni zeleno ni sočno. Razvitak Zadra ima svoje lice i naličje. Zadar je tom razvitku platio i određenu, ne baš malu cijenu. Šibenik može biti, ma kako to možda nepopularno zvučalo, sretan što ga je takav razvitak mimoišao. Mislim da bi Šibenik morao razvijati svoju samosvijest i ne opterećivati se previše susjednim centrima. Mora se okrenuti svojim vrijednostima, ali ih najprije mora prepoznati kao svoje specifičnosti, kao specifičnosti tipične šibenske kulture i načina života, a onda tu svoju autentičnost mora iskoristiti. U tome Šibenik ima nemjerljiv potencijal.
Ono što je glavni problem Šibenika i što ga zaista razlikuje od Zadra je to što je on zatvorena, a Zadar je otvorena sredina. Postavlja se pitanje bih li se ja da radim u Šibeniku uopće uspio realizirati kao arhitekt. Kad je grad zatvoren, onda to prvenstveno znači da je zatvoren u smislu razvoja ljudskih potencijala, da je, grubo rečeno, zatucan. Nekad je to šarmantno, ali nije dobro. No čini mi se da se stanje u Šibeniku s tim u vezi mijenja nabolje. Šibenik se ne smije osvrtati ni na Zadar ni na Split i patiti zbog toga što se nalazi između ta dva centra. Mora naći vlastiti put i jačati svoj identitet koji je nepobitan.
Šibenik se mora otvoriti za druge ljude, nove ideje i inicijative
Činjenica je da se mnogi na te potencijale pozivaju, ali oni i dalje leže neiskorišteni. Tko je taj koji bi morao prepoznati i razvijati te šibenske posebnosti koje vidite kao nemjerljiv potencijal?
Šibenik se mora otvoriti za druge ljude, za nove ideje i inicijative koje ne moraju biti šibenske. Dovoljno je da su dobre za Šibenik. Ja ne mogu sada reći tko bi to trebao napraviti - ova ili ona institucija, ovaj ili onaj forum. Rekao bih da svi, od politike i gospodarstva do kulture, moraju tome pridonijet. Bitno je da se o tome govori, piše i razmišlja, da to bude teme koje su ljudima bitne.
Ideja koja povezuje križeve na otoku Kornatu, dolazak pape Ivana Pavla II. u Zadar i crkvu svetog Josipa Radnika u Ražinama
Jesu li Hoteli Šibenik Vaš najveći projekt u Šibeniku?
U civilnom sektoru jest. U Šibeniku sam uglavnom radio na sakralnim objektima. Moji su projekti crkve u Ražinama, na Šubićevcu i na Okitu kod Vodica. U slučaju Okita i Šubićevca bila je riječ o natječajima, a crkvu u Ražinama radio sam na poziv tadašnjeg ražinskog župnika don Tomislava Puljića koji je bio zaista fantastičan kao investitor iako smo se bili razišli na pitanjima uređenja interijera crkve.
Ta je crkva postala istinskim simbolom Ražina. Je li to i bio cilj ili je slučajno tako ispalo?
Ta crkva po nekima kotira kao najbolja sakralna građevina u Hrvatskoj građena nakon Domovinskog rata. Za mene je bilo zaista fantastično iskustvo jer su u projektu participirali brojni župljani. Tu dimenziju sudjelovanja većeg broja ljudi kasnije sam primijenio na neke druge projekte, primjerice gradnju pozornice za papu Ivana Pavla II. u Zadru te na križeve na mjestu stradanja vatrogasaca na otoku Kornatu.
Dakle, u Ražinama je na mjestu sadašnje crkve bila neka čudna, profana zgrada koja je izgledala kao neko skladište, a uz nju je postojala župna kuća. Nazvao me je don Tomislav u želji da napravim projekt za crkvu. On je namjeravao sve to srušiti do temelja i napraviti novu crkvu, a ja sam predložio da se ništa ne ruši.
Pošao sam od toga da svaka crkva u pravilu ima različite slojeve iz različitih razdoblja, koji se slažu jedan na drugi te da je to što je tada bilo u Ražinama dokument o jednom vremenu i da treba biti ugrađeno u crkvu. Don Tomislav je to prihvatio. Nakon toga sam jednostavno napravio transformaciju nečega što je tamo bilo i što je dobilo novi, urbani identitet s kojim su se župljani mogli poistovjetiti.
Ispada da ste tome prišli i kao sociolog, a ne samo arhitekt?
Mislim da je u početku bilo pogrešno župu u jednom radničkom naselju kao što su Ražine nazvati imenom Svetog Josipa Radnika. To su mnogi shvatili kao ironiju. Zbog toga je postojao otpor među stanovnicima koji tu crkvu nisu prihvatili kao svoju, nego su i dalje odlazili u crkve u svojim mjestima i selima odakle potječu i molili se tamošnjim svecima.
No, kada smo napravili crkvu, ona je postala simbolom naselja, žitelji su je počeli doživljavati kao svoj povijesni spomenik, s njom su se identificirali i ona je postala je mjesto njihovog okupljanja. Moja je namjera bila upravo da arhitekturom razvijemo taj osjećaj pripadnosti, da ih osvijestimo da oni nisu neka marginalna periferija, nego da su Ražine mjesto s kojim se mogu poistovjetiti.
Veliku zaslugu u tome ima don Tomislav koji je stanovnike Ražina uspio animirati i motivirati, i oni su, sudjelujući u tom projektu, u gradnji postali dio te priče. To je postala njihova crkva.
Smatrate li da je takav pristup, koji ne polazi prvenstveno od estetskog i vizualnog nego podrazumijeva i društvenu analizu prostora, tajna Vašeg uspjeha ili je to imanentno pristupu nekoga tko radi određeni arhitektonski projekt?
Meni to izgleda normalno iako ima mojih kolega koji imaju druge afinitete pa se prvenstveno žele potvrditi kroz dizajn ili inženjerski dio posla. Mene uvijek intrigira ta kulturna pa onda i sociološka dimenzija arhitektonskog zadatka. Arhitektura je medij i, ako nisi u stanju svojom građevinom odaslati poruku, izazvati neku reakciju, emociju ili razmišljanje, postaje dosadno. Estetika bez neke svoje filozofije meni nije zanimljiva. Lijepe kuće koje su lijepe samo zbog ljepote, kojima je ljepota jedini cilj mene ne uzbuđuju, njima se ne volim baviti. Mene uzbuđuje i motivira stvaranje neke nove situacije – psihološke, emotivne, socijalne – odnosno rješavanje probleme.
Jesu li dokaz za to i križevi na Kornatiu koje ste osmislili kao spomenik poginulim vatrogascima?
Složio bih se s tim, ali ponavljam da je sve krenulo od gradnje crkve u Ražinama i takvog sociološkog poimanja arhitektonskog zadatka iako tada to nisam bio u stanju osvijestiti i razjasniti. Tu je, zapravo, počeo moj proces sazrijevanja u tom smislu. Prije Križeva tu sam metodu primijenio kad smo radili svečanu pozornicu za doček pape Ivana Pavla II. u Zadru. Moja je ideja bila da napravimo zeleni zid, zaslon pozornice kao girlande od cvijeća i makije. Ali, trebalo je napraviti pet kilometara tih girlandi!
Znao sam da to niti jedna firma ne može izvesti pa sam predložio da profesionalce angažiramo samo da to osmisle, a da građane, pjevačka društva, klubove, škole animiramo na njihovoj izradi, da što više njih sudjeluje u ubiranju i pletenju tih prirodnih ukrasa što je bio pun pogodak. Kad je završila ceremonija svi su došli kidati grančice da bi ih ponijeli kući kao uspomenu, rekao bih, čak i kao neku osobnu relikviju. To ima jednu silnu emotivnu, duhovnu, nematerijalnu dimenziju koja postaje sastavnicom arhitekture. Arhitektura time dobiva nematerijalnu, duhovnu supstancu. To držim svojom osobnom religijom.
Moje je polazište uvijek ugraditi u arhitekturu duhovnu supstancu, napraviti da arhitektura ima dušu. Svako mjesto ima genius loci, duh mjesta koji moraš prepoznati, poštivati i s njim komunicirati da bi na tom mjestu mogao nešto dobro napraviti.
Presudna uloga Udruge Suhozidi, Gorana Pauka i Jadranke Fržop
Križevi na Kornatu spomenik su stradalim vatrogascima, no po svom izgledu i duhu nemaju veze s predodžbom onog na što smo navikli očekivati kada je riječ o spomenicima.
Presretan sam zbog toga što je žiri koji je birao idejno rješenje uspio prepoznati tu moju ideju iako sam se jedva provukao i prošao samo s jednim glasom više u odnosu na jednu neobičnu, ali ipak konvencionalnu skulpturu. Vrijednost te ideje bila je i u tome što sam riješio puno problema praktične naravi. Za rad u nacionalnom parku, pa makar to bio i spomenik, moraš imati dozvolu, ali ja sam to zaobišao jer sam spomenik zamislio kao suhozide što se u NP Kornati smije graditi i bez dozvole.
To se pokazalo čarobnom formulom kojom smo preskočili neke formalnosti koje su mogle puno toga zakočiti. Ključna je u mom projektu križeva na Kornatima bila participacija brojnih građana koja na početku nije bila prihvaćena. Na prvim sastancima Koordinacije ministarstava to je bilo odbijeno. Njima je to izgledala nemoguća misija, kao trebat će za to angažirati vojsku i slično i odbili su što me je silno razočaralo. Skoro sam pao u depresiju, ali nisam se htio s njima kačiti. No, anđeli su očito bili na mojoj strani jer sam na tom projektu, da nisam proveo to što sam zamislio i da se to pokazalo nemogućim, mogao i poginuti.
Veliku zaslugu za uspjeh imali su udruga Suhozidi iz Kolana na otoku Pagu, šibensko-kninski župan Goran Pauk i Jadranka Fržop, pročelnica Ureda za pomorstvo Šibensko-kninske županije koja mi je bila desna ruka u svemu.
Župan Pauk je odigrao zaista vrlo hrabru ulogu jer je mimo takvog odbijajućeg stava ministarstava dopustio Pažanima da demonstriraju izgradnju jednog križa. Kada su oni to superiorno demonstrirali i napravili jedan križ za tri sata, sve je krenulo. Počeli su se javljati ljudi koji su htjeli sudjelovati svojim radom u tom projektu. Da župan Pauk to nije povukao, sve bi propalo.
Dolac - veća periferija od Ražina
Još je jedna Vaša ideja izazvala veliku pozornost u Šibeniku. Riječ je o eskalatoru za tvrđavu sv. Mihovila i povezivanju šibenskih tvrđava žičarama. Iako je riječ o hvaljenom i zamijećenom projektu nitko nije pokazao volju da ga ostvari.
To je rješenje nastalo još u vrijeme gradonačelnika Milana Aranutović. Tada je zavladala strašna panika jer se trebao raditi kolektor kroz Dolac koji je trebao proći pored mandroča pa se javila dilema treba li te mandroče zatrpati i napraviti prometnicu ili ih sačuvati. Pozvali su me da im predložim svoje rješenje uz obrazloženje da sam ja arhitekt koji ima osjećaj za obalni prostor i mediteransko podneblje. Tako je nastala studija koja je trebala riješiti te dileme i konflikte u prostoru.
Analizirajući stanje u tom dijelu Šibenika, uočio sam da je on potpuno atrofirao, da to više nije niti dio povijesne jezgre, već da se taj prostor pretvara u neko mrtvo, rubno područje i da je veća periferija od Ražina. Karakterizirala ga je zapuštenost i bijeg stanovništva, a tamo su bili neki substandardni sadržaji, neki kafići čudne fizionomije koja ne samo da ne pripada povijesnoj jezgri nego uopće ne pripada Mediteranu.
Kada sam nekim ljudima pokazao slike tih kafića, nisu mogli ni približno locirati gdje se oni nalaze. Moja ekipa i ja detaljno smo proučili taj dio Šibenika i zaključili da je on u komunikacijskom smislu nepovezan i da to prvo treba riješiti. Tako smo izradili studiju koja je trebala pridonijeti prokrvljenosti tog dijela grada, omogućiti stvaranje nekih kapilarnih oblika prometa koji će onemogućiti da taj dio grada bude izvan interesa i dohvata turista i građana Šibenika.
Isključio sam mogućnost izgradnje teške prometne infrastrukture i nasipanja obale u Docu. Nastala je priča o sustavu žičara i elevatoru koje bi povezali taj dio grada te eskalatoru u dvojnim bedemima koji se iskristalizirao kao vrlo jednostavno rješenje.
Neki kažu da je to bila dobra, ali neostvariva ideja.
Nije mi jasno zašto to nije napravljeno i zašto nitko taj projekt nije predložio za financiranje iz predpristupnih fondova EU-a jer bi sigurno prošao. Mi smo za to imali i tehničko rješenje i sve ostalo, ali nikako da ga netko stavi u šibenske prioritete, a ja se ne želim nametati. Mogli su reći da nemaju novaca za pripremu dokumentacije pa bismo to besplatno napravili. No, građanima se taj projekt svidio i nema Šibenčana koji me nije pitao što je s tim.
Jesu li možda Morske orgulje i Pozdrav Suncu u Zadru dobri primjeri na koje bi se Šibenik trebao ugledati kada je riječ o realizaciji tako atraktivnih projekata?
Ti projekti su najbolji pokazatelji moje metode rada i stvaranja. Put od riječi do djela nije bio ni lak ni idiličan kako to neki možda zamišljaju. Mene je tadašnja zadarska gradska vlast pozvala da dam ponudu za izradu detaljnog uređenja dijela grada na kojem se sada nalaze Orgulje i Pozdrav Suncu jer je ondje namjeravala napraviti trajektno pristanište.
Budući da se radilo o preoblikovanju poluotoka koji je za Zadrane nedodirljiv, to je bilo vrlo osjetljiv zahvat. Mene su izabrali kao uvaženog i priznatog arhitekta koji će to moći iznijeti pred građanima, strukom i svima ostalima, a da gradnja pristaništa na tom mjestu ne izazove bijes i nezadovoljstvo. Znao sam da ću popiti gorkih pilula, ali nisam mogao odbiti. Shvatio sam da moram napraviti nešto da taj dio rive, koji je do tada bio nedostupan i nejasan, postane mjesto na kojem će se ljudi zbog nečega zadržavati.
Osim mene to u tim trenucima nije baš nikoga zanimalo. Onima koji su me angažirali bilo je važno samo pristanište za kruzere, a moje ideje nisu uvažavali. Natežući se s njima, u jednom trenutku izrekao sam misao kako to mora postati mjesto na kojem će more ima drukčiji zvuk i tako je sve počelo. No da nije bilo mog prijatelja, sada pokojnog Gorana Ježine iz Murtera koji je taj projekt svim srcem prigrlio i podržao, sigurno ne bih uspio i on ne bi postao tako dobrom pričom.
Neki ljudi još uvijek misle da sam ja dobio narudžbu da napravim morske orgulje, ali to nije točno. Ja sam samo naumio napraviti jedno mjesto koje će imati karakter. Možda bi i eskalator u Šibeniku mogao biti dio jedne takve pozitivne priče, zar ne?
Intervju s priznatim arhitektom Nikolom Bašićem originalno objavljen je u mjesečniku Šibenik Tim, broj 14, svibanj/lipanj 2012
