Dr. Darko Gojanović (Lasica), hrvatski znanstvenik porijeklom iz Šibenika, šibenski vaterpolist, prvi hrvatski doktor računarskih znanosti, umirovljeni rukovoditelj u najmoćnijim američkim i svjetskim tehnološkim kompanijama Intel, Sun Microsystems, Compaq i Digital Equipment Corporation jedan od kreatora računalnog procesora i začetnik projekta razvoja i proizvodnje samoklonirajućih 3D printera na Zlarinu i u Šibeniku. Jeste li znali da se, zahvaljujući njemu, kada uključite računalo ili neki drugi suvremeni uređaj koji koristi procesor na posredan, ali dovoljno važan način povezujete sa Šibenikom, o čemu piše novi broj časopisa Volim Šibenik.
Kako je to moguće? Moguće je zato što je Darko Gojanović, zagrebačko dijete s korijenima u Šibeniku, koji se izjašnjava kao Šibenčanin i Jadrijaš, sin profesora Jere Gojanovića Lasice kojemu je bio nadimak Živko, izravno sudjelovao u razvoju i oblikovanju , najvažnijeg dijela mnogih informatičkog uređaja. On je to mogao zato što je u Hrvatskoj stekao dovoljno znanja da da postane jednim od značajnijih stručnjaka u moćnim američkim tvrtkama i sudjeluje u procesu stvaranja uređaja koji je postao okidačem jedne od najvećih i najvažnijih tehnoloških revolucija u povijesti čovječanstva bez kojeg je današnja civilizacija nezamisliva, piše u članku u tom časopisu.
Darko Gojanović, koji danas živi na Zlarinu, ističe kako je imao sreću jer se u vrijeme njegovog studija na Elektrotehničkom fakultetu pri Zavodu za elektroniku okupila grupa kvalitetnih ljudi, studenata i profesora, koji su se počeli baviti računarstvom. To su bili počeci računarstva u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Pioniri računarstva, profesor Stanko Turk i akademik Leo Budim, su u Hrvatsku, na Zavodu za elektroniku, koji je kasnije postao Zavod za elektroniku i računarstvo, iz SAD-a ada donijeli vrlo zanimljive ideje i oformili projekte među kojima je bio projekt AKPERS, što je akronim riječi automatizacija i kontrola procesa u elektroničkoj industriji. To je bio sveobuhvatni projekt koji je pokrivao cijeli spektar znanstvenih i stručnih područja, od projektiranja do proizvodnje, od razvoja računalnih programa (software) i računalnih sklopova (hardware), do razvoja grafičkih stanica i tehnologije proizvodnje integriranih čipova. Bio je to po svim elementima projekt na svjetskoj razini. Mi tada nismo bili sasvim svjesni njegove stvarne veličine i značaja. Nešto slično se tada radilo na možda još pet mjesta u svijetu.
Nakon toga su ih „kupili“ i odveli u SAD:
„ Nas četvero iz grupe koja je radila u Zavodu za elektroniku otišlo je u SAD-e. Kolega Dalibor Vrsalović koji je u okviru Fulbrightove stipendije radio na Carnegie Mellon Univerzitetu u Pittsburghu, ostvario nevjerojatnu karijeru. Postao je jednim od predsjednika Intela, jedne od najmoćnijih svjetskih tehnoloških kompanija, vodećih proizvođača procesora i namjenskih integriranih krugova u svijetu, a zatim potpredsjednik CTO (Chief Technology Officer) u Sun Microsystemsu, jednom od vodećih svjetskih proizvođača računalnih servera i takozvanih radnih stanca. Također je bio jedno vrijeme VP razvoja internetskih aplikacija u tvrtki ATT. Ja sam dospio u Silicom Valley, američki epicentar napredne računalne tehnologije. Zahvaljujući dragom kolegi sa fakulteta i Šibenčaninu Ivi Seksu upoznao sam mnogo naših visokih stručnjaka. Tamo sam, dobio značajno mjesto i fantastične poslove u računarskoj industriji. Prvo u maloj startup kompaniji Ridge Computers, koja je jedna od prvih uvela računala nove arhitekture. Tu sam razvio prvi računarski prevodilac za taj tip računala nove generacije. Nakon toga postao sam rukovodilac u kompaniji Sun Microsystems i vodio grupu inženjera koja je imala zadatak ostvariti vodeće okruženje za projektiranje računala i procesora. Tu sam radio četiri godine, a onda sam dobio ponudu da prijeđem u Digital Equipment Corporation, poznatu kao DEC, drugu po veličini američku računalnu kompaniju. Tamo sam rukovodio skupinom od preko 120 inženjera iz cijelog svijeta, koji su razvijali programe za automatizirano projektiranje procesora. Nakon DEC-a prešao sam u Compaq, a zatim Intel. Dakle ja sam s jezgrom naše zagrebačke grupe koja je radila na Elektrotehničkom fakultetu zahvaljujući znanju koje smo posjedovali prelazili iz jedne u drugu najveću američku kompaniju. To je bilo fantastično stručno, znanstveno, rukovodeće i tehnološko iskustvo“, ističe Gojanović koji se unatoč takvoj uspješnoj karijeri skrasio u Šibeniku. U novom broju časopisa Volim Šibenik pročitajte zašto i što trenutno radi.
