Sa šibenske sunčane rive na kojoj guštaju turisti, domaći svit šeće onako s noge na nogu, a mlade majke guraju kolica iz kojih proviruju nježne uspavane dječje glavice ne čini se da je susvita počeo, a kamo li da je blizu. A blizu je i počeo je. S prvim mrakom kada se upale televizori susvita nam se ukaže i zaskoči nas tu u vlastitom domu, gdje mislimo da smo najsigurniji. Ne treba biti ni posebno pametan ni osobito načitan da bi se znalo; svijet u kojem smo do sada živjeli i život kakav nam je do sada bio više ne postoje, a ni mi sami više nismo i ne možemo biti isti. Sve je promijenilo to more ljuske tuge, ta plima koja se nezaustavljivo uzdiže od juga prema sjeveru Europe, briše granice, oružje čini besmislenim, ništa ne ruši, a sve razara...
Ti ljudi, izbjeglice, migranti, prognanici... ušli su u naše živote i zbog njih što u sebi što naglas preispitujemo sve ono što smo mislili da znamo o životu i življenju života. Svatko se pita što će biti sa svima njima koji bolji život vide u svijetu potpuno različitom od onoga u kojem su do sada živjeli, ali što će biti i sa nama koji zbog njih već živimo u drukčijem svijetu od onoga u kojem smo do sada živjeli. Hoće li nam biti tijesno u našoj kući s tolikim gostima? Hoće li biti posla, hoće li biti kruha... Strepnja plazi kao ledena zimska magla.
Nova seoba naroda
Prošle godine prema podacima UNHCR-a u svijetu je bilo gotovo 60 000 000 izbjeglica. Ove godine UNHCR je registrirao novih 14 000 000. Dolaze iz šesnaest ratovima i drugim pošastima pogođenih zemalja, a gotovo ih je polovica iz Sirije, Afganistana i Somalije. Samo iz Sirije izbjeglo je više od 4 000 000 ljudi. Samo iz te zemlje iselila se, bez namjere da se vrati, cijela jedna Hrvatska. Svakoga dana ugrožene zemlje napusti oko 45 000 ljudi. Svakoga svoje domove dakle napusti i krene u neizvjesnost grad veličine Šibenika. Čini se da tragediji nema kraja. Razvijene zemlje Europske unije planiraju prihvatit 160 000 izbjeglica koji će zatražili azil. Hrvatska prema tom planu treba zbrinuti 1064 izbjeglice. Nakon prihvata tih 160 000 izbjeglica EU će pokušati uspostaviti stalni mehanizam za raspodjelu kako bi se ubuduće lakše nosila s izbjegličkom krizom, odnosno pravim imenom – sobom naroda. Naglasak je na pokušati.
Na svijetu ništa nova
I što je najgore sve to, sva ta muka, patnja, sva ta drama sve je to: ništa nova, sve je to: već viđeno. Nisu li Kinezi podigli zid dug 8852 kilometra da se zaštite od izbjeglica i migranata? Jesmo li zaboravili priče iz Starog zavjeta? Nije li upravo egzodus jedan od najvažnijih identifikacijskih odrednica zapadne civilizacije? Pa Prvi i Drugi svjetski rat... Ekonomske migracije... Svi smo mi samo izbjeglice, migranti... Uzalud se Rimsko carstvo opiralo seobi naroda, u naravi izbjegličkom valu nas Slavena koji smo ovdje gdje smo sada došli s manje više istog prostora odakle danas dolaze izbjeglice nadajući se boljem životu u Europi. Jedina je razlika u tomu što smo se mi spustili sa sjevera prema jugu, a oni obratno.
Mi Hrvati
Mi Hrvati ni nakon stoljeća 7. nismo prestali biti izbjeglice, prognanici, migranti, azilanti, politička i ekonomska emigracija, gastarbajteri, iseljenici... Između 1899. i 1991. godine iselilo se 1 1750 000 stanovnika Hrvatske. Ante Radić, brat Stjepana Radića vapio je 1902. godine: „Ovo što se događa s našim hrvatskim narodom to nije selidba to je rasap. Naš narod ne seli, on bježi glavom bez obzira!“ Ni kasnije nije bilo bolje. Šezdesetih godina 20. stoljeća u jednom je valu iz Hrvatske iselilo pola milijuna ljudi. A Domovinski rat? Prema podacima UNHCR-a Hrvatska je 1992. godine zbrinjavala 663 000 prognanika i izbjeglica u 416 izbjegličkih centara. Svaki deseti Hrvat bio je prognanik
Šibenski milenijski egzodusi
A mi Šibenčani? Ovdje smo se naselili došavši odnekuda misleći gle lijepog mjesta da se tu mirno i sigurno živi. A nije bilo ni mirno ni sigurno. Bježali smo i sklanjali se iza zidina od Turaka, bježeći na otoke spašavali smo gole živote od pošasti kuge, zbog neimaštine iseljavali smo se u Ameriku, da nam djeca ne umru od gladi slali smo je tridesetih godina 20. stoljeća u Slavoniju i Vojvodinu. Odlazili smo zbog nacista i fašista, selili se zbog komunista, na put bez povratka polazili zbog kruha i slobode.
Pa se ti sada pitaj zašto su nam pjesme tako pune nostalgije i tuge i zašto su nam verse duge i spore kao kolone nesretnika.
Za kraj nas je inspirirala Arsenova pjesma „Posljednji tango u Đverskama“ pa smo je parafrazirali :
Nadiru izbjeglice iz Sirije,
Afganistan, Irak, Palestina,
Ratni efekti Damaska,
Kurdi iz Mosula,
Otmica Samarranki.
Pleše se posljednji tango,
Očajni bračni par iz Mosula,
Hama, Palmira, Homs, Aleppo
Stižu izbjeglice preko Turske, preko Mediterana.
Stiže migrant iz Senegala
Koji ne želi život u bunkeru očaja.
Pleše se posljednji tango u Europi,
Grčka, Srbija, Hrvatska
Izbjeglica iz Eritreje, zbjeg iz Somalije, preživjeli iz Nigerije,
Inženjer informatike iz Bagdada, majka bi s djecom preko Horgoša,
Nadiru gladni i jadni, ako ih Europa pušti.
Plaše se, gospodo,
Plaše se čelnici Europske unije,
Članovi vlada malih zemalja,
Prvi ljudi Ujedinjenih naroda,
Očajni volonteri koji pomažu koliko mogu.
Plašimo se, strepimo, gospodo,
Na kraju ovog lita svak se pita,
Je li ovo - susvita.
