Šibenski perkusionistički orkestar „Čuvari ritma“ koji vodi Silvija Papak svojim je ritmovima i djembeima osvojila prošlog ljeta Šibenčane i brojne turiste redovno nastupajući u povijesnoj jezgri u unoseći poseban šušur. Djembe bubanj (djenbe, jembe, dyinb, gimbe) jedna je od najpoznatijih vrsta udaraljki, porijeklom iz Afrike. Na jeziku naroda Bambara riječ djembe sastavljena je od riječi dje koja znači okupljanje i be koja znači mir. Imenicu djmbea može se prevesti kao bubanj mira, u smislu da je to glazbeni instrument koji širi mir i toleranciju.
Na poziv organizatora Čuvari ritma nastupili su i u popratnom programu ovogodišnjeg ATP turnira u Umagu i na Dioklecijanovim večerima u Splitu što je dokaz njihove kvalitete. Tsilivija Šibenčanima nije nepoznata jer je donedavno, dok nije privremeno preselila u Irsku, vrlo često znala i sama, ljeti i zimi, nastupati u središtu Šibenika. Silvija Papak, rodonačelnica je ulične umjetnosti u Šibeniku. Osnivačica je i Kulturno - glazbene udruge „Ulična bina“, koja je u Šibeniku nekoliko godina organizirala istoimeni festival ulične umjetnosti. Sviranjem afričkog djembe bubnja profesionalno se bavi već deset godina i uglavnom živi od nastupa na ulicama gradova u Hrvatskoj i Europe. Sviranjem bubnjeva počela baviti još u srednjoj školi. Brzo je shvatila da ima ritma, talenta i ljeto nakon što je kupila prvi djembe bubanj bila je spremna za samostalne svirke.
Rodonačelnica ulične umjetnosti
Ono što je počelo kao hobi se pretvorilo smisao života i egzistenciju, a nju promaknulo u promotoricu i učiteljicu umjetnosti proizvodnje pozitivnih emocija kroz ritam afričkih bubnjeva zbog čega je osnovala „Uličnu binu“, kulturno - glazbenu udrugu koja promiče i razvija glazbenu kulturu i uličnu umjetnost. Kada je počela svirati na ulici nije imala viziju što od toga želi i očekuje, a nije joj bilo ni lako nastupati u rodnom gradu u kojem se svi poznaju. Nastupala je najprije u Vodicama, pa u Splitu, Zadru i Rijeci, a tek kada se ohrabrila i u svom Šibeniku.
„U početku je bilo borbeno. Prošao bi jedna susjed, pa drugi, pa bi me čudno pogledali... Godinu dana sam se prilagođavala i hrvala se s vlastitim predrasudama. Danas takvih problema više nemam. Znam da ima ljudi koji ne cijene i ne odobravaju to što radim. Neki misle da smo mi, ulični sviraču, tu samo zato što nam treba novaca. To je istina. Mi zaista za život zarađujemo sviranjem kao što to, uostalom, radi recimo konobari ili učitelji... Nema tu razlike“, objašnjava Silvija.
Bubanj koji izaziva radost, pokreće i potiče na ples
Nju su oduvijek privlačili ritmički instrumenti posebno afrički bubnjevi. Tako je naišla i na djembe, bubanj popularan i raširen po cijelom afričkom kontinentu. Afrikanci ga obožavaju, a bez djembea je nezamisliva bilo kakva svetkovina zato što pokreće ljude i potiče ih na plesna ples, zato što izaziva radost. Brzo je njime ovladala, a zatim mu se i ozbiljno posvetila, ali u početku nije imala neku jasnu ideju što će s tim svojim znanjem i glazbenim darom.
„Razmišljala sam, dobro, idem probati pa što bude nek bude. Nemam neki glas, ne pjevam dobro ali imam u sebi ritam. Prvi sam nastup imala u Vodicama 2007. godine. Bila sam užasno uzbuđena i nervozna. Nastupila sam s jedim momkom iz Šibenika koji je imao neko iskustvo. Imala sam tremu, ali sve je prošlo dobro. Dobila sam odličnu povratnu informaciju od slušatelja. To me je ohrabrilo.“, prisjeća se svojih početaka Silvija. Ne skriva da je u sviranju djembea samouka i da nema službeno glazbeno obrazovanje, ali za tu vrstu instrumenta u Hrvatskoj takvog obrazovanja i nema osim sporadičnih tečajeva.
„Da nisam odabrala djembe to bi sigurno bile konge ili tarabuka jer me takvi instrumenti od početka privlače, a uvjerila sam se da se s tim može prosperirati. Ne mislim samo na materijalnu zaradu nego i na reakciju publike. Ja ne mjerim uspjeh po napojnicama nego i po reakcijama prolaznika, publike. Važno mi je kako će me pogledati, smiješe li se ili ne, bitno mi je kako reagiraju.“
Nastup s „Novi fosilima“
Iako je bubanj djembe već bio duboko ušao u njen život i presudno utjecao na neka njena životna opredjeljenja sve konačne odluke pale su u Silvijinom životu nakon presudnog nastup s popularnim „Novim Fosilima“.
„Bilo je to na samim počecima moje karijere. Svirala sam na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Prišao mi je neki čovjek, dobacio napojnicu, rekao da ništa bolje nije čuo, predstavio se kao član grupe „Novi fosili“ i dao mi svoju posjetnicu. Nisam ga shvatila previše ozbiljno jer sam navikla da mi se obraćaju različiti ljudi predstavljajući se kao menadžeri. Srećom i ja sam njemu dala svoju posjetnicu. Već sam bila na njega zaboravila, a onda me je nazvala pjevačica „Novih fosila“ Sanja Doležal i pitala me hoću li s njima surađivati. Ispostavilo se da je onaj čovjek koji je pohvalio moju glazbu bio njen suprug. Pristala sam. S „Novim fosilima“ sam nastupala punih godinu i pol dana. S radošću se sjećam naših zajedničkih nastupa i koncerata.“ prisjeća Silvija.
Sklad glazbe i emocija onog koji je stvara
Ulična glazba bitno se razlikuje od nastupa u zatvorenim prostorima, na nekoj bini ili u klubu. Drukčija je komunikacija s publikom. Tu je kontakt izravan, reakcije su trenutne i nema nikakvog lažiranja.
„Ulični nastupi su čudni. Glazbenik na ulici ne možete ostvariti vezu s publikom ako je nervozan ili neraspoložen. Ako nema sklada između glazbe i unutarnjih emocija glazbenika, dakle osobe koja tu glazbu stvara, prolaznici to odmah osjete. Ne pomaže tehnika, ne pali virtuoznost. Vrijede samo osjećaji koji se šire kroz glazbu i povezuju ljude. Ne postoje klasični odnosi između izvođača i publike, ne postoje aranžmani ritmova, postoji samo sinergija svirača i slušatelja. Jezik djembe bubnja je širok spektar zvukova. To je jako zahvalan instrument jer uz malo truda može pružiti puno zadovoljstva i sreće, no zaista uroniti u svijet ritma kojeg djembe otvara nešto je sasvim drugo. Za to je već potrebno mnogo vremena, truda i vještine.
Život od glazbe i za glazbu
Silvija živim samo do nastupa na ulicama. Nastupam uglavnom sama, ponekad sa žonglerima. Ide na ulične festivale, ima školu jembea kroz koju je u protekle tri godine prošlo tridesetak Šibenčana. Osim u Hrvatskoj redovito nastupa na ulicama i trgovima gradova u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, i Irskoj, sve svoje turneje financira sama, a doživljaje i zapažanja sakuplja i zapisuje.
„Je li to čime se bavim umjetnost ili samo vještina? Mislim da je to umjetnost. Ja sam brend ulične umjetnosti. Na moju glazbu najbolje reagiraju turisti, a u Šibeniku sam, nakon početne skepse, stekla već i svoje domaće fanove koji cijene ovo što radim mada u svom gradu još imam problema. Dovoljno je da se pobuni jedan čovjek od njih sto da se pozovu redari. Probleme znaju raditi i djelatnici gradske uprave koje traže pribavljanje dozvole što kategorički odbijam platiti budući da smatram kako bi oni trebali plaćati nama, uličnim umjetnicima, jer oplemenjujemo grad i obogaćujemo njegov život.“ kaže Silvija. Iako njen život nije lak kaže da ne pomišlja na promjenu profesije nego se uličnom glazbom namjerava baviti dokle god bude mogla jer živi za glazbu i od glazbe, radi što voli i u tome uživa.
