Lijepa naša Hrvatska i obala jadranska, čisto plavo more, cvijeće, smeće...tako nekako ide ona dječja reklama čija blesava melodija zapinje u uhu. A što ako to nije dovoljno? Što kad naš mali raj na zemlji postane nedovoljan, uske šibenske kale pretijesne a morski zrak zagušljiv? Što kad već prazni novčanik neodoljivo zasvrbi a potreba za bijegom od monotonije i hitna adrenalinska bomba postanu sve o čemu možemo razmišljati? Tada poput ovisnika pretražujemo web stranice niskotarifnih avio kompanija, grozničavo listamo turističke vodiče, čistimo tekući račun ,peglamo kartice i naposljetku se zadužujemo kod šire i uže rodbine bahatije nego Šuker kod predstavnika Svjetske banke. Taj osjećaj poznaju samo najzagriženiji pojedinci koji „žive da bi putovali“, a jedan od njih je i Goran Subašić, mladi Šibenčanin koji je već obišao skoro čitavu Europu, dio Afrike, čitavu južnu Ameriku, jugoistočnu Aziju, a za par tjedana se sprema na dvomjesečnom putovanju obići preostali dio srednje Amerike :Meksiko, Gvatemalu, Belize, Honduras i Nikaragvu.Razgovarali smo o razlozima koji osobu vuku na nepoznate, egzotične i ponekad opasne destinacije, o mjestima koja je posjetio, čudima koja je vidio i doživio i naravno o budućim planovima, primjerice putu oko svijeta za (samo) 60 dana.
Davno izašao iz "šablone" kuća- poso
Goran je osim po neutaživoj želji za putovanjima mlađoj populaciji poznat kao član benda „Fenix“, koji osim gaža po kafićima i klubovima u gradu i okolici, po potrebi svira na vjenčanjima i maturalnim plesovima i raznim zabavama. Samim time neki ga doživljavaju kao „vjetropira“ koji se uporno ne želi skrasiti na „običnom“ poslu s osmosatnim radnim vremenom, primjerice u državnoj službi s božićnicama, regresom i darovima za djecu.
- „Samim tim što sam nadobudno krenuo na dva faxa vidi se da sam i ja nekad živio "po šabloni" jer sam to tada smatrao jedinim ispravnim putem. Brzo sam shvatio studiranje na fakultetima u različitim gradovima neće baš biti izvedivo pa sam, eto, na kraju završio "samo" Pomorski menadžment u Splitu, što se kasnije ispostavilo kao jedan faks previše. Shvatio sam da mi takozvani "robotizirani" život, dakle 8 sati rada, 8 sati spavanja i 8 sati pred ekranom + bonus skijanje u Sloveniji ili Austriji za one "potkovanije") nije prihvatljiv pa sam se unatoč očitom otporu okoline i prikrivenom otporu bližnjih odlučio na malo drugačiji način života“ , priča Gogo koji sebe naziva diplomiranim inžinjer, pomorskog menadžmenta koji radi kao svirač pireva. U struci je radi kratko, kroz studij, nakon čega se nije previše trudio tražiti ozbiljan posao na opće čuđenje njegovih najbližih. „Crv u guzici mi je proradio u 17-oj godini kad sam prvi put otišao izvan Hrvatske, išli smo u Veneciju i obližnje gradiće. Iste godine dva tjedna sam obilazio Portugal, Španjolsku i Francusku. Od tad se više nisam mogao zaustaviti“, kaže. Do sad je palo pet kontinenta, a nada se obaranju svih sedam, što znači da će morati smisliti kako do Antarktike.
Luđak iz ratne zone u Hrvatskoj [caption id="attachment_9352" align="alignleft" width="300" caption="Machu Picchu"]
[/caption]Od najdražih destinacija izdvaja Machu Picchu u Peruu gdje je bio 2009. u sklopu dvomjesečnog putovanja po južnoj Americi.Glavni sponzor za putovanja mu je gitara koja cijelu godinu radi da bi početkom proljeća dva mjeseca mirovala dok Gogo jaše slonove na Tajlandu i kroči Darwinovim stopama po Galapagosu. Financijsku stranu svojih pustolovina objašnjava ovako: „To je kao da me pitaju koliko košta automobil. Ja putujem u fići pa su moja putovanja relativno jeftina. Ja sam backpacker koji se vozi javnim prijevozom i spava po hostelima i raznim rupama ali usput doživljava najbolje avanture. Nekome tko želi putovati u Ferrariju moja putovanja su nedostižna. Ali čak i da imam priliku putovati u Ferrariju ne bih mijenjao svog fiću jer su u njemu avanture bolje a uspomene življe“.Avanture su itekako intenzivne, a nepredviđene i opasne okolnosti su često ono po čemu najbolje pamtimo putovanje.„Na granici Peru-Ekvador opljačkao me taksist sa dva pomagača, ali nisu me puno olakšali, samo nekih 30-ak dolara jer sam im se suprotstavio otvaračem za vino i prijetnjom da dolazim iz ratne zone u Hrvatskoj, za koju oni, naravno nisu čuli, pa su pomislili da sam lud i, nakon što sam im bacio sve dolare iz džepa, ostavili me na miru i otišli. Tada sam mogao na miru čistiti gaće od nereda koji mi je pobjegao od straha“, smije se Gogo prisjećajući se jedne od brojnih avantura koje sigurno neće doživjeti oni koji putuju „na sigurno“ preko agencija, i prožvakanim turističkim rutama.Zbog toga Gogo svoja putovanja ne planira u detalje, postoji okvirni plan koji se mijenja ovisno o okolnostima. Objašnjava kako je na putovanju najbitnije znati jezik, naravno engleski, a u Latinskoj Americi i španjolski, dok se u ostatku svijeta za sporazumijevanje služe ruke i noge. „Avionsku kartu kupim više od pola godine prije puta jer tako prođem najjeftinije, na internetu se može naći jako povoljnih opcija, treba samo malo kopati. Kad dođem na lice mjesta snalazim se po raspoloženju. Ako mi se negdje svidi, produžim boravak, a negdje drugdje skratim, spontanost je najbolja odlika na ovakvim putovanjima.
Hrvatski klub putnika s ciljem dignuti Šibenčane s kauča [caption id="attachment_9353" align="alignleft" width="300" caption="Bolivija"]
[/caption]Gogo gotovo uvijek putuje sam, a na pitanje je li to opasnija varijanta i osjeća li se ikad usamljen jer nema s kim podijeliti doživljaje odgovara: „Mislim da je najljepše putovati sam jer tada nema kompromisa, radiš upravo ono što te u tom trenu pukne, a to je prava sloboda. Uostalom, teško da bi mogao dva mjeseca kraj sebe stalno gledati iste face, iskre bi frcnule i sigurno bi bilo svađa. Usamljen nisam jer spavajući po hostelima upoznajem backpackere iz cijelog svijeta, s kojima se često sprijateljim, pa dio puta nastavljam s tim, ja ih zovem „jednokratnim prijateljima“.Da su Šibenčani sve zagriženiji za putovanja pokazuje i velika popularnost tek osnovane udruge „Hrvatski klub putnika“ koje je Goran osnovao sa Nikolom Barakom, također „frikom“ za putovanjima. Smisao udruge je motivirati mlade ljude da se odvaže na putovanja kako bi stekli nova znanja i proširili vidike. Može ih se pronaći na Facebooku pod imenom Croatian Travel club, stranici koja već broji preko 1500 članova, a uskoro kreću sa izradom članskih iskaznica i održavanjem redovitih sastanaka. Jedan od prvih projekata kluba je organiziranje puta oko svijeta za 60 dana. Plan je krenuti iz Rusije, napraviti puni krug i vratiti se u Hrvatsku preko Velike Britanije. Članovi kluba planiraju sugrađane, ali i sve zainteresirane pozvati da se pridruže u određenim etapama puta. Na putu planiraju nositi majice s logom Šibenika, a ovim putem traže sponzore kako bi se ova ambiciozna ideja lakše pretvorila u stvarnost.Iako se sve više mladih Šibenčana odlučuje na avanturu osvajanja svijeta, neki su još uvijek začahureni u okrilju male sredine i putovanja su im je apstraktan, preskup ili jednostavno nezanimljiv pojam. Jesu li Šibenčani zakinuti po pitanju informacija, financija ili im jednostavno mentalni sklop male sredine ne dozvoljava pogled iznad šanka lokalne birtije? „Puno puta sam čuo: "ajme, super i ja bi iša", ali kad dođe do trenutka kad se treba odvažiti, počinje izmotavanje. Najlakše je naći izgovor, ljudima je najteže okanit se ustaljenih navika i sigurnosti koju osjećaju u poznatoj sredini. A najgore je kad dosegnu neke poznije godine pa počnu žaliti za svim stvarima koje nisu napravili. Mark Twain je rekao: „za 20 godina više ćeš žaliti za stvarima koje nisi napravio nego za onima koje jesi, stoga napravimo i poneku glupost, bolje je nego kasnije žaliti što nismo napravili ništa“, citira poznatog pisca pustolov Goran Subašić.[caption id="attachment_9354" align="alignright" width="300" caption="Most na rijeci Kwai"]
[/caption]Za nekoliko tjedana kreće u svoje novo putovanje po srednjoj Americi, spreman je na sve prilike i neprilike koje donosi nova avantura. Njegovi inertniji sugrađani o pustolovinama koje nosi srednja Amerika moći će slušati iza Uskrsa, a mi Gogi želimo puno sreće i ljubomorno poručujemo: Bon Voyage!Udruga "Hrvatski klub putnika" u svibnju organizira tribinu na kojoj će sudjelovati eminentne hrvatske skitnice. O svojim doživljajima s putovanja osim članova kluba govorit će Robert Pauletić, Hrvoje Šalković, Krešo Raguž, Thomas Perko, Boris Veličan, Miro Aščić, a planiraju pozvati i Davora Rostuhara te alfu i omegu Stipu Božića. Nakon tribine bit će organiziran i humanitarni koncert sa gostima iznenađenja i šibenske pjevačke snage, čitav prihod je namijenjen za pomoć u izgradnji novog sirotišta u Tanzaniji gdje kao volonterka djeluje članica Udruge Jelena Aužina.
