Prije nekoliko mjeseci, vjerojatno ste čuli, osnivač Instituta za razvoj i inovativnost mladih Nenad Bakić pokrenuo je novu Indiegogo kampanju kako bi svoju STEM revoluciju, nakon osnovnih škola, preselio u knjižnice. Cilj je bio prikupiti 37.000 dolara kako bi 60 knjižnica diljem Hrvatske dobili micro:bitove. Crowdfunding kampanjom na kraju su prikupili 71.000 dolara i tako su micro:bitovi završili u više od 100 knjižnica. A zatim su neke knjižnice odlučili opremiti i 3D printerima, prenosimo s protala Telegram.hr.
Plan im je, kako kažu, od knjižnica napraviti centre za digitalno učenje; nazvali su ih Makers Centrima. Prvi 3D printer već su dostavili NSK u Zagrebu, a uskoro bi se trebalo znati kojih će ih još devet knjižnica dobiti. Knjižnice su, inače, IRIM-u trebale poslati motivacijsko pismo kako bi aplicirale za dobivanje printera. Kako sve to izgleda i zašto su 3D printeri uopće potrebni u knjižnicama? Ljudi koji stoje iza ovog projekta jedno su nas prijepodne pozvali u svoje urede u Zagrebačkom tehnološkom parku kako bi nam pokazali u čemu je ustvari riječ.
Sklapanje printera kao Lego kockica
Kako bismo dobili ideju o tome zašto su odabrali baš 3D printere, IRIM-ovci su nas odveli u urede njihovih partnera na projektu, tvrtke Mikrotvornica, koja je također smještena u tehnološkom parku. U uredu koji možda ima pet ili šest stolova, nije bilo previše slobodnog mjesta. Na svakom od stolova nalazila su se barem dva ili tri 3D printera. Mikrotvornica je, inače, osim za savjetovanje o modelu 3D printera zadužena i za njihovo sastavljanje.
Iako je djelovalo kao da će taj proces sastavljanja trajati neko vrijeme, na kraju je sve bilo gotovo prilično brzo. Svi dijelovi printera dolaze u kutiji, a sklapanje je, kaže Nikola Blažević iz Mikrotvornice, tek nešto kompliciranje od slaganja Lego kockica. Od sklapanja dugotrajnija je kalibracija, kod koje glava samog printera prolazi cijelom radnom površinom, koju na neki način testira, kako bi se printanje moglo izvesti u što višoj kvaliteti. Printeri će se, tako, sklopiti i kalibrirati u Mikrotvornici, a nakon toga samo prenijeti i ponovno sastaviti u knjižnicama, nakon čega su spremni za rad.
Kompleksnost ovisi o korisniku
Vidjeli smo i prvo printanje. Nakon nekoliko poteza glave printera, na površini se počelo lagano ukazivati Batmanov logotip. Da bi se isprintao objekt veličine 10×5 centimetara, kažu, treba tridesetak minuta.
No za neke manje objekte, poput na primjer privjeska za ključeve na kojima su na glagoljici ispisana slova CM (Croatian Makers), treba tek 15 minuta. Ubacivanje nekog objekta u printer kako bi se isprintao ne djeluje previše komplicirano. Dovoljno je samo skinuti model s interneta, prebaciti ga na memorijsku karticu i na printeru pritisnuti start. No, modele, naravno, možete izraditi i na računalu, u programu za 3D modeliranje, pa kompleksnost zapravo ovisi o tome što želimo printati. Kako god, isprintani objekti koje su nam pokazali izgledaju odlično.
Kvaliteta printa je odlična
Ako na tren zanemarimo edukativni karakter, uvođenje 3D printera u javne ustanove poput knjižnica, moglo bi biti mala revolucija. Primjerice, koliko puta vam se dogodilo da trebate neki specifični objekt koji ne možete pronaći? Na autu vam, recimo, pukne nekakva plastična kopča koju servis naravno ne prodaje ispod 400 kuna. U ovom slučaju sjednete za računalo, dizajnirate objekt i isprintate ga u jednoj od knjižnica.
No ipak, uz praktičnu stranu, edukacija je u prvom planu. Svi koji su učlanjeni u knjižnice, dakle, ne samo klinci, moći će na 15 dana posuditi micro:bit razvojne pločice, ali i koristiti se printerom. Inače, učinio nam se zabavan detalj to što će se moderni micro:bit u knjižnicama nalaziti u kutijama poput onih za VHS kazete iz osamdesetih. U tim će se kutijama, dakle, nalaziti sve što vam je potrebno za početak rada s micro:bitom.
No, rad s 3D printerima nije baš toliko jednostavan kao onaj s micro:bitovima. Upravo zato, u knjižnicama će se organizirati radionice. U prvoj fazi, IRIM-ovi partneri će educirati knjižničare, koji će potom moći održavati radionice za korisnike.
Ciljaju na cijele obitelji, ne samo na djecu
Uz isprintani objekt, koji naravno mogu ponijeti sa sobom, građani koji dođu u kontakt s 3D printerom moći će naučiti kako njime upravljati, kako projektirati objekte i slično. “Kod printera i drugih tehnologija, uvijek je važno da korisnik, uz minimum napora, napravi nešto što je suvislo, a ne samo da stisne neki gumb, pa evo uređaj krene printati neki objekt”, kaže nam je Paolo Zenzerović, voditelj operacija Croatian Makersa.
Uvođenjem micro:bita i 3D printera u knjižnice, IRIM zapravo želi da njihov projekt više ne bude fokusiran samo na pojedince, već da se u njega uključe cijele obitelji. “Nekakav primarni fokus IRIM-a jesu djeca, no mi smo onda, kroz ovaj projekt, odlučili napraviti shift tog fokusa obitelj. Želimo zapravo da se promjena u razmišljanju ne dogodi samo kod djece, nego i da ta djeca iniciraju promjenu u obitelji. Promjenu u odnosu građana prema tehnologiji, digitalnim kompetencijama i cijeloj digitalnoj pismenosti općenito”, kaže Zenzerović.
Usluga printanja građanima će biti besplatna
Nadaju se, dakle, da će kontakt s novim tehnologijama među svim uzrastima potaknuti interes za učenjem i kontaktom s novim tehnologijama. “Na ovaj način će i roditelji, odnosno i drugi građani koji su korisnici knjižnice, vidjeti na čemu to djeca rade i o kakvoj se tu tehnologiji radi. Naravno, moći će je i sami koristiti”, kaže nam Josip Šimić iz IRIM-a.
Printanje će se u knjižnicama djelomično naplaćivati, kao što je, recimo, slučaj i s kopiranjem. Dakle, ne radi se ni o kakvom komercijalnom modelu. “Printanje sigurno neće biti komercijalno, to znamo. Neće funkcionirati po sistemu da morate platiti 300 kuna kako biste nešto isprintali. Vjerojatno će ići po utrošku materijala. Ako netko primjerice potroši 27 grama materijala, a kilogram košta 200 kuna, to što je printao platit će oko pet kuna. Građani će platiti samo sirovi materijal, ne i korištenje printera”, objasnio je Zenzerović.