Datum objave: 25. Travanj 2018

Uz Nacionalni dan hitne pomoći: Tko se sjeća dr. Ante Romca, osnivača te službe?

Uz Nacionalni dan hitne pomoći: Tko se sjeća dr. Ante Romca, osnivača te službe?
Diana Ferić
Diana Ferić

Nacionalni dan hitne pomoći obilježava se dana su Šibeniku. Ne znamo hoće li se netko tim povodom sjetiti legendarnog šibenskog liječnika Ante Romca koji je bio jedan od osnivača i „graditelja“ Službe hitne pomoći u bivšoj državi pa tako i u Hrvatskoj, a na njezinom čelu je u Šibeniku bio više desetljeća, sve dok nije otišao u mirovinu

 

 Tim povodom donosio njegova sjećanja na rad Službe hitne pomoći i uopće razvoj zdravstva u Šibeniku:

 

 

„Nemam se potrebe prikazivati društvu po slici koja ju netko o meni ima nego samo po ljudskom i osobnom stavu i osjećaju. Ja sam bivši doktor, bivši Hrvat, bivši vođa prve pobune studenta u Jugoslaviji i Europi nakon Drugog svjetskog rata, bivši ustaša ubačen u redove Saveza komunista, bivši ateista, bivši, klerikalac, bivši jeftini filozof i mudrijaš… sve bivši, a sada više nisam ništa i godi mi ne biti ništa“, počinje priču o sebi taj nadaleko poznati šibenski liječnik i dijagnostičar, filozof, poznati šahist i iznad svega humanist koji je još u studentskim danima bio i klasno i nacionalno osviješten, a bio je i jedna od vođa studentskom pokreta, a u svakom režimu je bio svoj i samosvjestan.

Evo dijela njegove priče:
 

 

Kada sam se nakon završetka studija pojavio u Šibeniku osjetio sam pritajeni strah oko sebe. Imao sam dojam da su se u i šibenskoj bolnici mnogi bojali da ću ih ja, ako izaberem njihovu specijalnost, ugroziti na njihovim funkcijama. Ta umišljena egzistencijalna ugroženost bila je izvor straha i podozrenja prema meni i u šibenskim političkim krugovima gdje su pojedinci iz potaje vrebali da izgovorim nešto što oni ne razumiju da bi imali povoda da se sa mnom obračunaju. Bojali su se dakle da bih mogao iskazati ambicije da postanem šef odjela, sekretar Komiteta ili možda direktor poduzeća jer sve sam to u njihovim očima mogao biti. Da me maknu iz svoje blizine, iako je bilo praznih ambulanti u Šibeniku, poslali su me u egzil na otok Zlarin. Trebala je to biti kao neka kazna. Ja sam to primio kao nagradu. Mislili su da su me se riješili ali ja sam im i sa Zlarina zagorčao život“, prisjeća se svojih prvih dana službovanja u Šibeniku.

 

Doktor Ante i drug Lenjin

Jednog mog zlarinskog dana pozvali su me u jedan šibenski samostan. Problem. Razboljela se časna sestra koja, naravno, nije imala zdravstveno osiguranje. Došao sam, pregledao sam je i napisao recepte za lijekove. Obećao sam da ću opet doći za dan dva. Trebalo mi je vremena da smislim način kako da je smjestim u bolnicu. Kada mi je to uspjelo pojavili su se žbiri i provokatori koji su se raspitivali koliko je doktor uzeo novaca za tu uslugu, a kada su časne kazale: -Ne, likar nije uzeo novce! pokušali su me zaskočiti opasnim pitanjem:- Zašto društveno radno vrijeme poklanjati kleru? Ali ja sam svaki dan radio i po pet sati više nego što je trebalo pa mi ni na taj mi način nisu mogli nauditi. Časna sestra liječila se u bolnici puna dva mjeseca. Nakon toga počeli su k meni kada bi bili bolesne dolaziti i druge časne sestre, a zatim i svećenici. Tako sam 1965. godine na Zlarinu imao neformalnu ambulantu za svećenike i časne sestre. To nije moglo proći nezapaženo. Očekivao sam udar Partije na tu moju instituciju. Bio je iznenadan i neočekivan. Neka zapadnoeuropska radio stanica počela je na sav glas hvalila doktora Antu koji na jednom dalmatinskom ostrvu pomaže katoličkim sveštenicima. Da, spiker je govorio ekavski, a glasno me hvaleći zapravo me judinski prokazao i upro prstom gdje sam i što radim. Nakon te pohvale došla su na Zlarin tri prilično krupna druga. Odprašio sam ih riječima:
-Sve je istina. Da, ja liječim časne sestre i svećenike. Evo zašto to činim. Drug Lenjin je rekao da mi komunisti moramo pružiti društveni takt.
Zapisali su što sam rekao i otišli. Tu sam svoju rečenicu prepisanu od riječi do riječi prepoznao u Programu rada Saveza komunista za 1967. godinu!

 

 

Hitna pomoć

Kada sam konačno dobio zaposlenje u Šibenik još uvijek sam kod mojih kolega vidio osjećaj nelagode i podozrenja prema meni. Ali kakav sam ja to čovjek ako svojom blizinom izazivam nelagodu i negativne osjećaje kod bilo koga? Bilo je tada mogućnosti za specijalizacije koje sam želio ali sam u takvoj atmosferi odlučio krenuti sasvim drugim putem. Došao na ideju da u osnujem službu koju šibenska bolnica i šibensko zdravstvo do tada nisu imali – Službu hitne pomoći. Na tom projektu radio sam posve sam. Kada je služba bila osnovana i kada je trebalo izabrati šefa počele su se događati zanimljive stvari. Jedan rođeni Šibenčanin smatrao je da šefa Hitne pomoći treba biti on zato što je on Šibenčanin, a ja sam iz Vukšića, jedna kolegica smatrala je da to mjesto pripada njoj zato što je ona Nacionalna Manjina, jedan kolega je bio uvjeren da kao šibenski zet ima prednost... Meni nije bilo do šefovanja, ali nisam dao da me se gaziti. Predložio sam da svatko od pretendenata za mjesto šefa izraditi elaborat i preda ga komisiji pod šifrom pa neka ona ocijeni čiji je elaborat najbolji i taj će biti šef. Više nitko nije bio zainteresiran za mjesto šefa Hitne pomoći. Povukli su se i pretendenti i njihovi sufleri ali nisu odustali. Vrebali su iz potaje i trudili se naći načine da mi se život zagorča.

 

 

Subverzivno čovjekoljublje

Nisu mi mogli nanijeti puno štete jer sam na to bio spreman, a oni naivni. No, udarili su tamo gdje sam bio najtanji – na moje čovjekoljublje. Nije bila tajna da sam pomogao koliko sam mogao svakom tko je od mene pomoć zatražio pa i onima koji nisu bili zdravstveno osigurani. To se pratilo. To se pomno evidentiralo, a kada se nakupilo dovoljno dokaza pala je optužba da subverzivno podrivam sustav, društveni poredak i državu! Netko se domislio da bi me se bilo najlakše riješiti ako me nagrade i unaprijede pa su me kao delegata šibenskog Komiteta SK poslali na Kongresa SK Hrvatske. Na tom kongresu predložio sam pametnom, a u to doba moćnom čovjeku inženjeru Zvoni Jurišiću, da vreće novaca koje su svakoga dana išle iz Šibenika u centralne banke, potrošimo u Šibeniku tako što ćemo izgraditi novu ili obnoviti i kompletirati staru šibensku bolnicu. Zvone je to zdušno prihvatio. On je bio član savjeta SFR Jugoslavije dakle bio je vrlo moćan. Ushićeno je kazao: -To je druže Ante zbilja dobra ideja! Ali od toga nije bilo ništa. Nekoliko mojih kolega liječnika išlo je u Komitet reći drugu Zvoni da je nasjeo na Romčeve fantazije. Tako je nova šibenska bolnica nije izgrađena do danas....

(isječak iz priče od dr. Anti Romcu koja je obljavljena u časopisu „Šibenik tim“)

   

Iz kategorije: Vijesti