Gradska i županijska vlast u Šibeniku izgleda da je ili zanjemila na službene financijske podatke o poslovanju poduzetnika, što bi bilo razumljivo budući da su porazni ili ih ne doživljava bitnima pa se na njih oglušuje. To ipak ne znači da javnost ne zaslužuje njihovu analizu i odgovore na pitanja kamo u gospodarskom smislu ide Šibenik. Zbog toga smo za komentar zamoli poznatog ekonomskog analitičara i publicistu Šibenčanina Ivu Jakovljevića. Evo njegovog komentara:
FINA je u najnovijem pregledu uspješnosti u Hrvatskoj analizirala lanjske prihode, izdatke i dobit ili gubitke u 15 većih gradova, te pokazala da su samo gospodarstva u Šibeniku i Puli poslovala s gubitkom: Šibenik uz minus od 157 milijuna kuna i Pula uz minus od 255 milijuna kuna. No, metodološki to nije dovoljno cjelovit prikaz, pa je za spoznaju stvarnog ekonomskog stanja bila značajnija Finina usporedna slika uspješnosti svih hrvatskih županija u 2016., objavljena početkom lipnja. Prošla su otad gotovo četiri mjeseca, a da se o tim Fininim nalazima nije očitovao nitko iz šibenske ili županijske vlasti, ili iz Gospodarske komore. Prema tim podacima, lani je samo gospodarstvo u Šibensko-kninskoj županiji ostvarilo veće gubitke od dobiti, i to u iznosu od 128 milijuna kuna, dok su sve ostale hrvatske županije, uključujući i Vukovarsko-srijemsku, i Ličko-senjsku, bile u plusu.
Nad šibenskim gospodarstvom i njegovim financijskim učincima kao da važi čelični zakon šutnje i poslovne tajne, i to u rasponu od tekućeg poslovanja Impol-TLM-a do naplate svih vrsta fiskalnih obveza, osobito u punoj turističkoj sezoni. Stoga, o tim ključnim gospodarskim i financijskim pokazateljima ničeg nema ni na internetskim adresama vodećih industrijskih poduzeća, banaka i turističkih kompanija, iako se na sve strane govori o novim rekordima (ali, bez ijedne financijske brojke). Naposljetku, ni jedne od tih brojki nije moguće naći ni na internetskim portalima Grada Šibenika, Šibensko-kninske županije i Županijske gospodarske komore ili Turističke zajednice.
Toj informacijskoj crnoj rupi nasuprot, Šibenik već dugo proživljava radikalnu promjenu svojeg ekonomskog, demografskog i kulturološkog potencijala, uz rastuće rizike za šibenske i hrvatske strateške interese (vlasništvo, zapošljavanje, održivi razvoj). Prisjetimo se da je 1971. , na vrhuncu Hrvatskog proljeća, na prostoru današnje Šibensko-kninske županije, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, živjelo čak 161.199 stanovnika, da bi ih 1991. bilo 152.477, a 2001. samo 112.891, te sada manje od 105.000! Prema prognostičkoj studiji Hrvatske gospodarske komore, već 2020. u Šibensko-kninskoj županiji živjet će manje od 98.000 stanovnika (među kojima će trećinu činiti doseljeni nakon 1991.), dok i sami možemo prognozirati da u apartmaniziranoj i estradiziranoj staroj jezgri tada neće biti više od 300 stalnih (pretežno starijih i siromašnijih) stanovnika. Glavni razlog smanjivanja stanovništva nakon 1991. za gotovo jednu trećinu nisu samo ratna iseljavanja i preseljavanja, niti kroničan pad nataliteta, nego sve dinamičnije mirnodopsko iseljavanje zbog nedostatka kvalitetnih radnih mjesta u industriji i u sofisticiranijim djelatnostima. Sve očitiji uspon šarolike turističke ponude na širem šibenskom području ne uspijeva nadoknaditi posljedice industrijskog sloma, ne samo zato što turizam po prirodi stvari zapošljava uglavnom slabije obrazovanu radnu snagu, nego i zato što današnji turizam u Šibeniku više nije kanal za izvoz šibenske i hrvatske robe (kao što je bio do 1990.), nego je kanal za uvoz gotovo svega postojećeg. Turistički Šibenik uvozi gotovo sve, od naftnih derivata i telekom-impulsa do lijekova, agencijskih i prijevoznih ili hotelskih i apartmanskih usluga, pa u konačnici i rastućeg udjela GMO-hrane na policama stranih trgovačkih lanaca širom šibenske rivijere (uz posljedični gubitak sve većeg dijela fiskalnih prihoda, zbog rastućeg broja aktera iz ovdašnjeg turizma koji posluju preko inozemnih poreznih oaza ili na mafijaški način, osobito u estradnoj ponudi).
Zato, prema podacima Državnog zavoda za statistiku i sezonskim trendovima, Šibenik i njegova županija doista ni u 2017. neće ostvariti bruto-proizvod iz predratne i predtranzicijske 1989. godine (jer, dodatno je, u razdoblju od 2008. do 2015. smanjen za 4 posto!), pa još manje broj ukupno zaposlenih, kojih je 1989. – u vremenu gotovo pune zaposlenosti u Šibeniku - bilo oko 45.000 osoba. Nego će i u listopadu 2017. biti riječ o manje od 27.000 ukupno zaposlenih u županiji, od kojih će samo njih manje od 11.000 raditi u gospodarstvu, a u profitabilnim i stabilnim, pretežno malim i ranjivim kompanijama njih manje od 4000! Uostalom, od 2008. do početka 2017. i ukupan broj zaposlenih u Šibensko-kninskoj županiji smanjen je za deset posto ili za oko 3000 osoba! Da nije kroničnog iseljavanja obrazovanijih mladih, svake godine njih od 500 do 700, stopa nezaposlenosti bi u Šibensko-kninskoj županiji bila kao u poslijeratnoj Siriji ili u pauperiziranom Bangladešu, viša od 30 posto (umjesto sadašnjih, šibenskih 17 posto). Ali, da bismo se do kraja razumjeli: zbog svega toga većina stanovništva u Šibeniku i županiji ne živi kao većina u Siriji ili Bangladešu, nego bolje nego mnogi u Švicarskoj ili u Austriji! I to ne samo zbog izuzetno ugodne klime i atraktivna prirodnog okoliša, nego prije svega na račun jednokratnih ekstra-prihoda od preprodaje ili rentiranja naslijeđenog viška nekretnina, kao i od naslijeđenih pašnjaka i oranica, koji se preobražavaju u građevinske i turističke parcele. U tom kontekstu, Šibenik kroči kroz svoj dvolični preporod: s jedne strane ulaganjima iz europskih fondova, državnog proračuna i Grada, te stranih vlasnika i kreditora, staru jezgru i njezin širi prostorni potencijal preobražava u atraktivnu europsku turističku destinaciju, a s druge strane zbog sloma industrije i poljoprivrede ostaje grad kroničnog iseljavanja, uz posljedičnu preobrazbu stare jezgre u prostor bez stalnih stanovnika, pogodan samo za turistička hodočašća, radikalnu komercijalizaciju sakralne i kulturne baštine, te za bučne, ljetne, cjelonoćne zabave na otvorenom.
Prema zadnjoj snimci Privrednog vjesnika iz 2016. , među vodećim kompanijama na šibenskom tržištu nema nekad velikog TLM-a (nisu im dostavili podatke o poslovanju), nego su to odreda – za hrvatske okvire – srednja i mala poduzeća. U prvih 10 su: Knauf, Obonjan Rivijera, Laguna Trade Rogoznica, Marina Hramina, Olympia Vodice, Petrol plin, Marina Kremik, Vjetroelektrana Trtar Krtolin, Djelo i Mikrosiverit. U sljedećih 10 su: Sunce Jahta Rogoznica, Medservis, NCP, POS-servis, Am-Adria, Pekara Ljubostinje, Solaris, Javni bilježnik Malenica, Dalmare i Gradski parking. Najviše zaposlenih imaju: Solaris, Djelo, Impol-TLM, ZM-Vikom, Vodovod i odvodnja Šibenik, Autotransport, Luka Šibenik, Gradska čistoća, NCP-Remontno brodogradilište i Olympia Vodice. Kritične adrese šibenskoga gospodarstva – zbog otvorenih i neriješenih vlasničkih, sanacijskih i dužničkih slučajeva, pa iz toga izvedenih poslovnih i razvojnih (d)efekata, i na početku jeseni 2017. su: TLM, prostor TEF-a, Jadranska banka (i niz njezinih dioničara), NCP-Remontno brodogradilište, Konzum i svi koji su na šibenskom prostoru poslovali s Agrokorom te Luka (zbog ovisnosti o sudbini kutinske Petrokemije), a u konačnici, i - financije Grada Šibenika.
