Šibenski Savez antifašista i antifašističkih boraca prigodnim će programom sutra obilježiti 76. obljetnicu osnivanja Prvog šibenskog partizanskog odreda.Program obilježavanja. U 10 sati će na spomenik na Pisku biti položeni karamfili ponosa i pušteni u zrak baloni sjećanja. U 19.30 sati u Muzeju pobjede u Šibeniku o osnivanje partizanskih odreda na šibenskom području govrit će Lovro Krnić, suradnik Lupige i i jedan od osnivača Antifašističkog vjesnika
O tom za šibenski i uopće hrvatsku povijest značajnom događaju napisao je:
„Mnogi znaju za tragičnu priču o Prvom splitskom partizanskom odredu. U njihovu su čast podignuta dva prekrasna Bombardellijeva spomenika od kojih je jedan miniran, o odredu je snimljen film, a i taj nesretni odred je čest gost današnje dnevne politike kada se licitira koja će sporedna ulica ili parking ispred kojeg shopping centra nositi ime tog odreda i hoće li biti “partizanski” u njenom imenu.
No, to nije bio jedini dalmatinski odred koji je krenuo prema oslobođenom teritoriju u prvim danima kolovoza 1941. godine - bilo ih je sedam: Splitski, Kaštelansko-trogirski, Vodičko-zatonski, Šibenski, Primoštensko-krapanjski, Sinjski i Solinski partizanski odred. Međutim, jedino je Šibenski polučio djelomičan, ali značajan uspjeh.
Njegov ratni put savršen je prikaz kaotičnog stanja u okupiranoj Dalmaciji u ljeto 1941. godine. Nažalost, ovaj odred nije našao svoje zasluženo mjesto u jugoslavenskoj historiografiji, a napisano je i mnogo neistina o njemu, pa tako u izdanjima beogradskog “Vojnoistorijskog instituta” primjerice piše: “talijanske jedinice izdajom četnika su napale i uništile Šibenski NOP odred”. Stoga ćemo ovih dana, 74 godine nakon što je osnovan, ispričati njegovu priču.
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, u Šibeniku i okolici prikupljeno je i po brdima pohranjeno oko 1.000 pušaka, 50.000 metaka i 2.500 ručnih bombi. Po gradu se organiziraju udarne skupine koje izvode diverzije u tvornici u Crnici, tvornici tjestenine “Inchiostri” te sabotaže po PTT linijama. Već je polovinom lipnja bilo odlučeno i pripremljeno da će Šibenik i Zlarin dati 350 boraca, Vodice 150, Zaton 85, Tribunj 50, Pirovac i otok Murter ukupno 80 boraca.
U međuvremenu se rasplamsao ustanak širih razmjera i oko Drvara je u organizaciji Partije stvoren slobodni teritorij. U Šibenik 8. kolovoza stiže delegat CK KPH i budući narodni heroj Pavle Pap Šilja kako bi što prije organizirao stvaranje odreda koji bi se uputili na slobodni teritorij. Plan je bio da se tri odreda iz šibenskog kraja sjedine na lokaciji Promine te od tamo zajedno krenu prema Bosni.
Nakon šibenskog sastanaka na kojem je donesena odluka da svih odredi moraju krenuti u roku tri do četiri dana, Šilja odlazi u Zaton kako bi ondje organizirao i vodio Vodičko-zatonski odred od 60 boraca iz Prvića, Vodica i Zatona. Za vrijeme ophodnje po Bukovici, Šilja zajedno s drugom Paškom Trlajom iz šibenskih udarnih skupina biva uočen od ustaških doušnika koji su potom njihovu lokaciju dojavili karabinjerima.
Talijani su dvojac opkolili, zarobili i nekoliko dana poslije strijeljali u Skradinu čime je priča o ovom odredu vrlo brzo bila završena. Slično se dogodilo i s Primoštensko-rogozničko-krapanjskim odredom od 30 partizana, uglavnom sastavljenim od seljaka, koji su nakon prve veće bitke s Talijanima na željezničkoj postaji Perković posustali i vratili se natrag.
Nešto prije pola noći, 12. kolovoza, na brdu Pisak na rubu Šibenika okupio se Prvi šibenski partizanski odred. Ta lokacija je odabrana jer se ondje već od ranije skupljalo oružje i ratni materijal i te noći je svaki član dobio pušku, municiju, čuturicu vode i hranu za tri dana. Od “teškog naoružanja” imali su deset ručnih bombi, željeznu polugu i oveću pilu za obaranje stupova i sabotaže pruge.
Komandir Josip Polak Pepo rodom iz Pakraca poslan je iz Zagreba još u travnju da pripremi ustanak u Dalmaciji, a njegov pomoćnik Slovenac Mile Ljubičić Meho dolazi u šibenski kraj zajedno s Pavlom Papom Šiljom. Svih 29 boraca su bili Šibenčani. Svi Hrvati osim dvadesetogodišnjeg šibenskog Srbina, Milorada Radečića Miće. Skoro svi u dvadesetima. Uglavnom su to bili radnici i pokoji student, članovi SKOJ-a ili URS-ovih sindikata“.