Znate, predivan je osjećaj biti usred Poljske u kafiću prepunom Hrvata i pjevati šibenske i dalmatinske pjesme punim glasom. Glave pune Šibenika i Dalmacije otišao sam u krevet u nadi da ću uhvatiti barem malo sna jer mi dnevni ritam prelazi granicama normale. Ali kako uopće ostati normalan u ovoj ludo divnoj Poljskoj? U cik zore još krmeljiv idem u pekaru po kruh i usput sretnem vesele Poljake koji me zovu da idem s njima na pivu, poker i stolni tenis! U 5,30 ujutro!? Hm? Ma zašto ne! Kišica curi, ništa se ne događa... Ekipa je nevjerojatno ljubazna i pristojna. Piva je hladna baš kako treba, pokeru mi baš i nije išlo, a na stolnom tenisu nitko nije brojao poene pa sam bio cool.
Do ručka smo tako, malo pili pivu, malo pričali, malo kunjali, a poslijepodne, moj prijatelj Woytek i ja idemo na stadiona u nadi da ćemo se nekako prošvercati na utakmicu Hrvatska - Italija. Karata više nema, a one koje se prodaju na crno toliko su skupe da ni ne razmišljamo o njima. Trže se od 100 eura naviše. Stigli smo do stadiona, a ispred stadiona – Hrvatska! Cijela Hrvatska! Mjere osiguranja ispred stadiona nevjerojatne su. Kao da zasjeda UN u sred Afganistana. Ulaznice se moraju pokazati čak tri puta prije nego što se uopće vidi ulaz na stadion. Prije ulaza slijede dodatne kontrole i provjere. Woytek i ja šuljamo se sa stražnje strane stadiona i kroz nekakvu šumu pokušavamo se provući na stadion.
On se bez problema uspio popeti preko ograde, ali ja nikako ne mogu jer san na Baltičkom moru ozlijedio nogu. I dok se tako koprcam na toj ogradi kao špar u mreži stadionsko osiguranje je na brzinu uhvatilo nekog Talijana koji je došao na istu zamisao kao i mi. Njega su doslovno odnijeli s ograde, a nas čini se nisu primijetili ali nismo imali puno koristi od toga jer sam se na toj ogradi koprcao skoro do kraja prvog poluvremena. Od onoga što sam doživio mogu samo reći da su naši navijači bili odlični. Nadglasali su Talijane u svim navijačkim elementima. Kada smo se konačno prebacili oko ograde shvatili smo da to nije bilo baš bog zna što jer smo još pola sata lutali oko stadiona ne bili našli nekakvu pukotinu, bilo kakva odškrinuta vrata. Kada na se posrećilo – navijači su već izlazili van. Bili smo jedini koji su išli na stadion.
Svi ostali išli su – sa stadiona. I naši i Talijani u veselom deliriju. Svi su bili zadovoljni i raspjevani. K vragu idem se barem slikati na stadionu na kojem Hrvatska NIJE izgubila od Italije. Osiguranju nigdje ni traga, ali me presrela grupa Talijana i vidjevši moja nacionalna navijačka obilježja odmah me presrela i prisilila – da se slikam s njima. Palo mi je na pamet da bih možda negdje mogao i ja zaskočiti nekog našeg nogometaša, recimo Niku Kranjčara da mi potpiše majicu pa da je prodam i ne moram se stopom vraćati u Šibenik. Pusti snovi. Sa stadiona odlazimo kao kraljevi. Ispred stadiona Woyteka odmah opkoli ekipa razdraganih Poljaka kojima je očigledno potpuno svejedno tko igra i kakav je rezultat, i vodi nas u neku kuću gdje u stilu omladinskih radnih brigada s Autoputa bratstva i jedinstva praznimo neki frižider. Siti i zadovoljni idemo na takozvani Couchsurfing party na Malta Lakeu. To je jedna od najznačajnijih turističkih punktova u Poznanu. Na našu žalost iz Pznana su otišli veseli Irci, a zamijenili su ih mrzovoljni talijanski navijači – štreberi. Doznajem da su Irci odsjeli u Nizozemskoj, u Amsterdamu i da u Poljsku dolaze svaki drugi dan posebnim brodom.
Kako nije bilo Iraca atmosfera na Malteškim jezerima bila je – mirna, u prijevodu – bilo nam je dosadno. Ali stvar spašavaju Poljaci. Kako sam bio pospan toliko da mi je glava padala na prsa uvalili su me nekoj svojoj prijatelji koja me je odvela kući da se naspavam. Prije nego što sam zaspao uspio sam joj reći samo to da ću ići u Ukrajinu ako Hrvatska pobijedi Španjolsku. S razumijevanjem je kimnula glavom, ušuškala mi je kušin i pokrila me dekicom. probudio sam se tek jutros. Woytekova ekipa se već bila okupila ali su strpljivo čekali da napišem tekst za sibeniknews, a onda smo krenuli prema selu koje se zove Chocicza, nekih 50 kilometara od Poznana jer sam, kako mi je objasnio Woytek, baš ja Mario Guberina iz Šibenika pozvan na party organiziran u moju čast. Pa kada je već tako, a ja sam pristojan i dobro odgojen – idemo u taj Chocicz. Nogomet nitko ni ne spominje. Utakmica Hrvatska – Italija kao da nije ni postojala. A i mene više zanima kakva će tamo biti spiza jer sam toliko gladan da bih mogao pojesti samog sebe.
