Peta obljetnica najveće šibenske masovne tučnjave, znamenitog obračuna suhim bakalarima, obilježena je na današnji dan 28. veljače 1940. godine.
Obljetnicu obračuna bakalarima obilježila je grupa odgovornih i prosvijećenih Šibenčana ispred kavane Medulić predvođena novinarom Manfredom Makalom. Proslava je u početku bila skromna, ali se pretvorila u dostojan skup kada se iz kavane Medulić počeo širiti miris bakalara.
Makale i društvo iz kavane "Medulić" čiji su podrumski dio u kojem je bila kartašnica, Šibenčani nazivali Podmornica, podsjetili su na duhovit način na spektakularnu tučnjavu koja se dogodila 20. veljače 1935. godine na Gorici u kojoj su se zavađeni Šibenčani, Zatonjani i Raslinjani mlatili suhim bakalarima.
O masovnoj tučnjavi u kojoj su glavno oružje bio bakalar, pričale su se urnebesne priče širom Dalmacije, a navodno je o njoj bila spjevana i pjesma.
Rat bakalarima izazvali su Manajel Rajić pok. Nike iz Rasline, obalni radnik iz Šibenika Ante Čatlak . Zbog ozljeda ozljedama zadobivenih suhim bakalarima liječničku pomoć zatražila je desetina sudionika tučnjave, a policija je, tvrdi Makale, privela barem 150 bakalarskih ratnika.
Do tučnjave u vinotočnici na Gorici, došlo je kada je Ante Čatlak slučajno u prolazu ramenom gurnuo pjevačicu, a Manajel Rajić mu predbacio da nije rekao pardon kako priliči. Kada je Čatlaka počela grditi i pjevačica, on se ponizno ispričao, ali je dodao da ga je gurnu netko od Raslinjana. To je razljutilo Rajića pa se zametnula kavga i počelo među njima šaketanje. Vidjevši da Rajić trpi velike batine, Raslinjani su napali Čatlaka združenim snagama. Međutim Čatlak je bio toliko jak i vješt u šaketanju da je odbio napad Raslinjana. Poniženi zato što se ni njih desetak nije u stanju obračunati s Čatlakom, Raslinjani su iz svojih torbi povadili bakalare i navalili na Čatlaka vitlajući suhim ribetinama kao batinama.
Vidjevši taj opći napadaj opasnim oružjem kakav je bakalar i pobojavši se da bi Raslinjani mogli namrtvo zatući Čatlaka, neki su priskočili u njegovu obranu, a onda je i Raslinjanima stigla pomoć, pa su odnekud došli i neki iz Zatona koji su isto imali bakalare. Nastala je opća strka i tučnjava u kojoj se nije znalo tko koga mlati, a većina nije imala pojma tko se tuče i zašto je do tučnjave došlo.
-Goricom odjeknuše jauci, vriska žena i borbena galama, pisao je Makale, i tko zna što bi bilo i kako bi to lidolo skončalo da nije dojurila policija i teškom mukom obuzdala bratiju koja je ušla u akciju bakalarima.
U ovoj urnebesnoj šibenskoj priči zanimljivo je da do tučnjave došlo ne u neko doba noći kao što bi se moglo očekivati, nego u podne!
No, šalu na stranu. Znamenita šibenska masovna tučnjava suhim bakalarima ima i svoju historiografsku vrijednost. Naime u opisima te tučnjave i izvješćima o njoj, 1935. godine prvi se puta u medijima spominju šibenske kite. I sam Makale, poput splitskih novinara, naglašava da je vinotočnica bila puna već od ranog jutra zato što su iznad njenih vrata bile obješene grančice smreke i borića, a ispod njih bagatelne cijene šibenskih specijaliteta, crnog vina po 2 dinara, a opola po 3 dinara za litru. Te su cijene bile više nego povoljne jer je u to vrijeme prvi šibenski pas koji je dobio stalno zaposlenje zarađivao 33 dinara dnevno!