Petak, 18 Kolovoz 2017 14:23

Kada je u Šibenik stigao tango i kako je Ivo Tijardović zbog toga plesa dolazio u Šibenik

Napisala: 
Kada je u Šibenik stigao tango i kako je Ivo Tijardović zbog toga plesa dolazio u Šibenik

Strastveni, zanosni i erotični argentinski ples tango stigao je u Šibenik 1914. godine, a ostao je u modi sve do početka Drugog svjetskog rata. Među Šibenčanima, nadaleko poznatim plesačima i hrabrim pionirima svih plesnih novotarija koje su dolazile iz bijelog svijeta, dočekan je s oduševljenjem. Odmah su ga prihvatila šibenska gospoda, ali i, kako se tih godina naglašavalo, zanosne Šibenčanke čija je hrabrost u prihvaćanju smjele i provokativne odjeće već tada bila poslovična, a zadivljuje i danas.

 Nesputane Šibenčanke

Zapisi o tangu i tomu kako je bio prihvaćen u Šibeniku začudna su svjedočanstva o emancipiranosti Šibenčanki kojima nisu bile strane ni izravne erotične provokacije, naglašavanje seksualnosti i izazovna odjeća. To se ne bi očekivalo u Šibeniku koji je i tada slovio kao konzervativna i ćudoređu sklona sredina. Što više Šibenčanke su smjelo, odlučno i bez puno ustezanja rješavale modne probleme koji su ih sputavali da slobodno i nesputano plešu tango, a nisu se obazirale ni na „mrke i ljubomorne poglede svojih muževa i zaručnika koji nisu bili blagonakloni njihovoj navadi da se priklone vrsnim plesačima pa i nadmeću za primat kod onih u tangu najelegantnijih.“

 

 Razrez suknje od stopala do koljena i malo iznad

Kada se tango 1914. godine pojavio u Šibeniku još uvijek su, pišu kroničari, bile u modi uske suknje „naročito prema dolje“ a za tango „treba jedan razrez suknje od stopala sve do koljena“. Prvo što su Šibenčanke učinile bilo je skraćivanje podsuknji do koljena pa i malo iznad s tim da su obvezno morale biti „u boji oprave“. Sljedeći potez bio je „razrez suknje“ do iznad koljena kako bi do izražaja mogao doći „najnoviji tango nakit“ koji se zvao „genouillere“. Riječ je, pisalo je u tadašnjim novinama, o „narukvici koja se nosi na nozi iznad koljena“ odnosno o podvezici bogato ukrašenoj svjetlucavim kamenjem i staklenim umecima „tako da kad se dami za plesanja razrezana se suknja podigne to samo zablisne“. Neke šibenske dame, ostalo je zapisano, odvažno su izašle na plesni podij u posebnim tango cipelama s „dvanaest centimetara visokim tango petama“.

 Šibenski tango na five o clock čajankama

U svijetu se, zapisao je anonimni kroničar, tango ne pleše samo u velikim dvoranama već posvuda gdje ima glazbe, u Argentini „po krčmama i rakijašnicama“, a u Šibeniku „u najfinijim i najbogatijim kućama“, gdje je toliko popularan da „i na samim five o clock čajevima ne prodje bez već obligatnog tanga“.
S nemalim žaljenjem ipak se zaključuje da su veliki modni trendovi u Šibeniku „tek njihov skromni odraz primjeren našim prilikama“, ali da ipak „ne manjka zgodnih krinolina, ekstravagantno prepravljenih bidermajerskih modela iz bakinih ormara, krznenih obruba, bisernih ogrlica, ukrasa za grudi od vezene svile i, na radost gospode, dubokih, ali profinjenih dekoltea“ koji rječito daju do znanja „da se šibenske dame nemaju razloga sramiti“.

 

 

 Ljupke bijele čarape

Osim razrezanim suknjama do koljena i malo iznad i „narukvicama koje se nose na nozi“ šibenska gospoda su osobito cijenila to što su šibenske dame revno i hrabro prihvatile još jednu modnu novotariju koja je u Šibenik stigla iz Pariza, a to su bile bijele damske čarape. Bijele čarape su „zamijenile čarape drugih boja, a osobito su nepoželjne postale crne čarape koje su do tada imale neograničenu vlast i dominirale su modom još od polovice prošlog stoljeća i konca drugog francuskog carstva“. Sada je „bijela čarapa zavladala tako ljupko da je se slavi riječju i slikom“, a „skinula je s trona i prozirne čarape sada kada su bile na vrhuncu svoje moći“.

 

Splićanin Ivo Tijardović i Šibenčanka Ljubica Parat

Šibenčani su se trajno zaljubili u tango pa je on ostao popularan puno duže od drugih plesova. Čini se da je nakon Prvog svjetskog rata bio još popularniji i da je bio masovno prihvaćen u Šibeniku jer su šibenski plesni parovi redovito bili među najboljima na brojnim plesnim natjecanjima koja su u međuratnom razdoblju bila organizirana u Splitu i Šibeniku. Jedina prava konkurencija, čini se, bio je slavni splitski skladatelj, slikar, karikaturist i plesač Ivo Tijardović. On je 1925. i 1926. godine bio proglašen najelegantnijim plesačem tanga u Dalmaciji, a titula najelegantnije plesačice pripala je Šibenčanki Ljubici Parat dok je među plesačima na drugom mjestu bio Šibenčanin Ivo Tošić. Ljubica Parat i Ivo Tošić bili su 1926. godine najbolji i najelegantniji plesni par Dalmacije.
Veliko natjecanje u plesanju tanga organizirao je i šibenski poduzetnik Marko Jakovljević nakon što je 1926. godine kupio hotel „Krka“.

Diplomirani profesori gracijalne umjetnosti

Koliko je Šibenčanima bilo stalo do prestižnih titula najboljih i najelegantnijih plesačica i plesača Dalmacije možda najbolje govori podatak da su ih plesu učili „diplomirani profesori gracijalne umjetnosti“ koji u Šibenik donose „plesne i modne novitete iz Pariza, Beča, Zagreba i Berlina“.

 

Objavljeno u Nostalgija
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!