Datum objave: 07. Travanj 2014

Disco u Gimnaziji:Ispovijest prof. Vedrana Jakšića i i do sada neobjavljene fotografije tog disco kluba

Disco u Gimnaziji:Ispovijest prof. Vedrana Jakšića i  i do sada neobjavljene fotografije tog disco kluba
Diana Ferić
Diana Ferić

Duša i srce kultnog  disco kluba u  šibenskoj gimnaziji bio je profesor Vedran  Jakšić koji se u najnovijem, 21. broju časopisa Šibenik tim prisjeća tih dana i iznosi detelja o tome kako je disco nastao, tko je sve za njega zaslužan i što se u njemu događalo:

Kako je  disco nastao?

„ Odrađivao sam tek svoje drugo polugodište kada je k meni, početkom 1979. godine, došla tadašnja predsjednica omladine u gimnaziji Tonkica Ercegović. Zamolila me je da joj pomognem i da urgiram kod direktora da omladini vrati disco kojeg je zbog nekog razloga ukinuo. Tonkicu nisam mogao odbiti pa sam otišao kod direktora profesora Ive Livakovića. On je neobično pametan i mudar čovjek. Pažljivo me je slušao i kazao: -Može ali ako ćeš ti biti u discu i paziti da sve bude u redu. Prijedlog mi se učinio razumnim. Tako je počelo. Prvi dan sam samo redario. Odmah sam uočio da disco nema primjerenu rasvjetu, garderobu... da to nije ono što mladima treba i što disco može biti i odmah sam se bacio na posao“

 

.....

Kako se došlo do  opreme?

 

....kada sam podnosio izvještaj profesoru Livakoviću o stanju gimnazijskog disca upozorio sam ga da razglas nije dobar i da nam treba novi, pravi. On mi je odobrio da ga nabavim. Dao mi je godinu dana vremena da to riješim. Javljao sam se na sve moguće oglase u novinama i išao vidjeti svaki razglas koji se nudio na prodaju jer se takve stvari ne kupuju napamet. Konačno sam pronašao razglas koji bi nam odgovarao i 1980. godine otputovao u Beograd da vidim u kakvom je stanju. Razglas je bio vrhunski, ali mi nismo imali unaprijed osiguran novac za kupnju. Prodavačima, a to su bili čudni mutni tipovi, ponudio sam svoju osobnu kartu i vojnu knjižicu kao jamstvo da ćemo im razglas prihodom od ulaznica u disco uredn platiti. Oni su me prezrivo pogledali i kazali: -Nas ne zanima ni tko si ni što si. Ne trebaju nama nikakva jamstva, ali budu bez brige, ako ne platiš, mi ćemo te već naći. Bili su to neki opasni igrači. Ne sumnjam da bi me našli da nismo platili razglas. Novac smo im nosili u Beograd. Putovali smo vlakom, a ja sam ga, u strahu da me putem tko ne opljačka, ušio u pidžamu. Sa mnom je išla i predsjednica Saveza socijalističke omladine šibenske gimnazije kao svjedok da sam uredno platio dug.Taj razglas je bio nešto najbolje što je u to vrijeme bilo moguće nabaviti u socijalističkoj Jugoslaviji, zemlji zatvorenih granica i akutne oskudice uvozne robe. Imao je četiri bas kutije i dvije visoko tonske kutije. Kasnije smo nabavili još četiri. Zvučnike smo dobili iz Njemačke, a kutije smo napravili u Šibeniku kod stolara. Postupno smo dokupljivali opremu pa je naš razglas narastao do kompleta od 40 zvučnika i snage od 5000 vati. To je u ono vrijeme bio jedan od jačih razglasa u svijetu. Tada nigdje osim u Šibeniku nije bilo moguće na sličan način uživati u glazbi i plesati pogotovo ne za tako simbolične cijene ulaznica“


Redar, disco yockey i sve ostalo

 

Gimnazijski disco bio je specifičan i po tomu što nije imao disco jockeya, osobu koja je birala glazbu i puštala gramofonske ploče već se profesor Jakšić prihvatio i tog posla.“Kako nisam istovremeno mogao biti i redar u dvorani i DJ, tijekom tjedna sam birao i snimio glazbu na tada popularne magnetofonske kasete. To je bio zahtjevan posao jer tada nije bilo MP3 datoteka ni copy/paste-a nego se glazba presnimavala s vinilnih ploča na kasete, a prijenos svake pjesme trajao je onoliko koliko je minuta ona duga. U gimnaziji se plesalo uz najbolji svjetski rock i haevi metal, a ne uz disco hitove pa se i po tome razlikovao od drugih disco clubova“, prisjeća se prof. Jakišić, a opširniju priču pročitajte u novom, 21. broju časopisa Šibenik tim koji je u prodaji u prodavaonicama „Djela“ i na kioscima.

Iz kategorije: Nostalgija